Austroslavizam

U njoj se ističe potreba očuvanja Monarhije, naglašava se mnogobrojnost i važnost slavenskoga elementa unutar nje i od 1848. traži se temeljit preustroj same Monarhije u jednu federativnu državu slobodnih i ravnopravnih naroda.

Austroslavisti smatraju da bi takav preustroj Carstva bio u interesu ne samo „malih” slavenskih naroda nego i same Habsburške Monarhije. No, ovakav zahtjev za federativno preuređenje Carstva, u kojem bi važno mjesto našao slavenski element unutar ove višenacionalne države, našao je oponente kako u dvorskoj aristokraciji, tako i u vrhovima konzervativnih austrijskih i mađarskih političkih krugova, pa i među predstavnicima liberalno-demokratskoga mnijenja Mađarske i Njemačke.

Svi su oni, bez obzira na velike međusobne razlike, imali zajednički interes očuvanja germanske i mađarske hegemonije nad slavenskim narodima. Začetnikom političkoga austroslavizma smatra se češki grof Leo von Thun und Hohenstein koji je smatrao da je obrana od moćnih susjeda spona koja drži Monarhiju na okupu, ali da njezinu budućnost i snagu može jamčiti samo poštovanje individualnosti svakoga naroda i jezična ravnopravnost unutar Carstva.

Federalna monarhija

Austroslavistički program u svojoj je biti sadržavao obrambenu ideju slavenskih naroda pred trima stalnim prijetnjama koje su onemogućavale normalan razvoj tih naroda. Bio je protiv jačanja germanskoga ekspanzionizma, protiv isključivosti i bahatosti mađarskoga šovinizma i, naravno, protiv asimilacijskih težnji Velike Rusije.

Češki liberal Karel Havlíček Borovský tvrdio je da je panslavistička ideologija nerealna, da nema nikakva sveslavenskoga jedinstva, nego između Južnih Slavena i Čeha postoji iskrena povezanost i simpatija, a Habsburška Monarhija je najbolje jamstvo njihova opstanka. On je, zajedno s Františekom Palackým, bio uvjerenja da Austro-Ugarska Monarhija može biti ojačana ako se preoblikuje u federaciju ravnopravnih naroda.

U tom bi slučaju Austrija postala moderna država u kojoj bi slavenski narodi, izjednačeni s njemačkim, mađarskim, talijanskim i rumunjskim, davali velik doprinos prosperitetu Monarhije. Predstavnici nacionalnih pokreta Hrvata, Slovenaca i Čeha, čiji su teritoriji bili administrativno razdijeljeni, smatrali su da bi austroslavistička osnova federalizacije Monarhije mogla pomoći ujedinjenju njihovih nacionalnih teritorija.

F. Palacký u svom je znamenitom odgovoru od 11. travnja revolucionarne 1848. godine, kojim je odbio poziv za sudjelovanje na zasjedanju Njemačkoga narodnog sabora u Frankfurtu, govorio o važnosti integracije i konsolidacije Austrije kao o primarnom interesu ne samo njegove nacije, nego i cijele Europe.

Palacký je odbacio optužbe da je neprijatelj Rusije samo zato što se protivio njezinu širenju, ali i optužbe da je neprijatelj Njemačke. Govorio je da s mnogo simpatije gleda na razvoj ruskoga naroda prema višem stupnju civilizacije, ali da, iz ljubavi prema vlastitoj domovini i prema drugim narodima, odbija ideju širenja ruskoga apsolutizma zato što ga smatra ozbiljnom prijetnjom slobodi drugih nacija.

Budući da se nijedan od austrijskih naroda nije mogao sam suprotstaviti ruskoj prijetnji, Palacký je u njihovu ujedinjenju vidio raison d’etre Austrije, ali ne postojeće, nego nove, reformirane i federalizirane ravnopravne zajednice podunavskih naroda. Za nj federativna Austrija nije bila samo ideal, nego nužnost, kako za slavenske tako i za ostale europske narode, u stvaranju protuteže panrusizmu i pangermanizmu. Federativna i reformirana Austrija zaustavila bi i asimilacijsku politiku Njemačke i Ugarske, smatrao je Palacký.

Govoreći o prirodnom pravu, zagovarao je punu ravnopravnost naroda kao conditio sine qua non jedne multinacionalne monarhije. Smatrao je da nijedan narod nema pravo očekivati žrtvu drugoga naroda radi svoje dobrobiti te da nijedan narod nije dužan žrtvovati vlastitu budućnost zbog svoga susjeda.

Prema Palackom, priroda ne poznaje ni vladajuće ni podjarmljene narode. Ako država koja okuplja mnoge narode želi ostati moćna i dugovječna, nijedan njezin narod ne smije naći razlog za strah da bi unutar nje mogao izgubiti vlastita dobra i vrijednosti. Štoviše, svaki narod mora s pouzdanjem u središnju vlast nalaziti branitelja i zaštitnika pred mogućim prekršiteljima jednakosti. Samo u tom slučaju, govorio je Palacký, svaki će narod dati najbolje od sebe za izgradnju zajedničke države i njezinu obranu pred svakom opasnošću.

Krah austroslavizma

Važno mjesto u daljnjem oblikovanju austroslavističke ideologije zauzima održavanje Slavenskoga kongresa u Pragu, sazvana 1848. na inicijativu hrvatskoga ilirca Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, koji je predložio njegov saziv po uzoru na njemački kongres u Frankfurtu. Predsjedanje Slavenskim kongresom u Pragu preuzeo je upravo Palacký.

Međutim, na praškom su kongresu na površinu isplivali pojedinačni interesi slavenskih naroda, što je kočilo razvitak austroslavističke ideje. Poljaci, zabrinuti prije svega za obranu Poljske, tražili su da kongres osudi Rusiju i proglasi ruskoga cara najvećim neprijateljem slavenskih naroda; s druge strane, Poljaci su željeli prijateljski odnos s Mađarima, što se nikako nije sviđalo Slovacima, Hrvatima i Srbima, koji su u Mađarima vidjeli glavnoga neprijatelja na svom putu prema nacionalnoj emancipaciji.

Poljaci su se otvoreno protivili peticiji koju su Hrvati iznijeli na kongresu za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom i autonomijom hrvatske i srpske Vojvodine od Ugarske.

Oni su otvoreno pokazali da nisu spremni žrtvovati poljske interese radi interesa slavenskoga pitanja. Česi, Slovaci i Slovenci bili su dosljedno za austroslavističku osnovu, dok su Srbi i Hrvati željeli također ujedinjenje sa svojim sunarodnjacima izvan Habsburške Monarhije, točnije, one koji su živjeli unutar Osmanskoga Carstva.

Na ovom skupu čuli su se, međutim, drukčiji tonovi i radikalniji glasovi koji nisu željeli federalizaciju nego kraj Monarhije i stvaranje nezavisnih slavenskih država.

Tako je ruski emigrant M. A. Bakunin (1814. – 1876.), kao jedini ruski predstavnik na kongresu, bio jedan od najvećih protivnika Austrije i želio njezin raspad jer je, prema njemu, to bio nezaobilazni uvjet slobodna razvoja slavenskih naroda.

Mogao bi biti zanimljiv i podatak da su očevi komunizma Karl Marx i Friedrich Engels bili veliki protivnici ideje panslavizma i austroslavizma, jer su ih smatrali pokretima koji bi mogli pomoći ruskom carizmu.

Osudili su ne samo panslavističku ideju i svaki nacionalni pokret slavenskih naroda, nego i same narode. Tako F. Engels nije nalazio korijene panslavizma ili austroslavizma u podjarmljenosti slavenskih naroda i smatrao je da se radi o reakcionarnom pokretu usmjerenu protiv revolucionarnih elemenata Austrije.

Promatrajući ono što se događalo tijekom godina revolucije, od svih naroda i „narodića” (kako je podcjenjivački nazivao neke slavenske narode) u Austriji samo su tri, prema Engelsu, bili nositelji napretka i još sposobni za velike stvari: Nijemci, Mađari i Poljaci. I zato su samo oni bili revolucionarni. Engels je s prezirom „male” slavenske narode nazivao „otpacima naroda”, kakvi su, po njemu, bili i Gali u Škotskoj, Bretonci u Francuskoj, Baski u Španjolskoj, budući da su svi bili nositelji kontrarevolucije. Smatrao je da se Južni Slaveni – koji su već stoljećima bili pod njemačkom i mađarskom vlašću, kako bi ostvarili svoju nacionalnu nezavisnost – bore protiv njemačko-mađarske revolucije i stoga su reakcionarni narodi.

Zbog socijalno-političkih razloga tog vremena, zbog velike opozicije unutar političke klase, ali i zbog pojedinačnih i često nepomirljivih interesa slavenskih naroda, austroslavizam kao ideja nikad nije ostvaren. Kako je ideologija panslavizma zbog nepomirljivih suprotnosti među samim Slavenima bila napuštena i preformulirana u ideologiju austroslavizma, uslijedila je daljnja restrikcija te se u Južnih Slavena počelo govoriti o jugoslavenskoj ideji. No, svoj konačan krah ideologija austroslavizma doživljava slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.