Baština i migracije

 

U suorganizaciji s Hrvatskom maticom iseljenika organiziran je okrugli stol Baština i migracije pa su tekstovi doc. dr. sc. Marijete Rajković Ivete, voditeljice katedre za manjinske kulture i zajednice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Lidije Nikočević, ravnateljice Etnografskog muzeja Istre /Museo Etnografico dell’Istria u Pazinu, koji slijede, sažeci njihovih izlaganja kojima se naznačuju etnološki i kulturnoantropološki okviri opširne teme 52. Međunarodne smotre folklora, kao i primjera specifične, regionalne studije slučaja iskustava istarskih migracija. Sve to čini cjelinu s nastupima sudionika, izložbama, radionicama i drugim popratnim sadržajima Smotre koji se održavaju tijekom godine.

Treći tekst (dr. sc. Tvrtka Zebeca, znanstvenog savjetnika na Institutu za etnologiju i folkloristiku), dodatak je propitivanju slojevitosti osnovne teme i značenju kulturne baštine za same nositelje, na konkretnom primjeru tradicija iseljeničkih zajednica bokeljskih Hrvata.

Migracije su danas nezaobilazna istraživačka tema raznih znanstvenih disciplina geografije, povijesti, sociologije, ekonomije, politologije… te etnologije i kulturne antropologije.

Od kraja 19. stoljeća kad su se migracijama počeli baviti teoretičari stanovništva do danas, razvile su se brojne teorije o migracijama i metodologije istraživanja te su uočene posljedice migracija.

Migranti, pojedinci ili grupe, prelaze iz jedne sredine u drugu zbog raznih uzroka (npr. gospodarskih, političkih, psiholoških, klimatskih…), dobrovoljno ili prisilno, s namjerom privremenog boravka ili trajnog preseljenja.

Između ostalog, ti migranti u novu sredinu prenose tradiciju svojega zavičaja, ondje promiču kulturnu baštinu zemlje, regije, odnosno mjesta podrijetla prethodnog stanovanja, baš kao što i preuzimaju lokalni izričaj druge kulturne baštine (u društva boravka, prijema) i prenose ih dalje u novu sredinu daljnjim re-emigracijama
ili povratničkim migracijama.

Posebice se to odnosi na nematerijalnu kulturu – razne oblike i pojave duhovnog stvaralaštva koji se prenose usmenom predajom.

To su jezik, dijalekti, govori i toponimika te usmena književnost svih vrsta, folklorno stvaralaštvo na području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicijske pučke vrednote, umijeća i obrti.

Hrvatska se smatra tradicionalno iseljeničkom državom, no ona je bila i jest i useljenička zemlja. Hrvatski državni i etnički prostor mijenjao se tijekom stoljeća. Da su Hrvati živjeli s brojnim etničkim zajednicama, u različitim državama, vidljivo je u suvremenoj hrvatskoj kulturi.

Od ranog novog vijeka do danas s hrvatskog prostora bilježimo brojne iseljeničke valove. Prodiranjem Osmanlija i njihovim zauzimanjem prostora počinje masovno iseljavanje u sigurnije krajeve Italije (Molize), Gradišća (Burgenlanda) u Austriji, Mađarske, Češke, Rumunjske (Karaševa), Vojvodine (Srbija) itd. Te hrvatske zajednice nazivamo starom hrvatskom dijasporom.

Hrvati su se preseljavali tijekom više selidbenih valova i u duljem razdoblju (od 15. do 18. stoljeća), prenosili su i čuvali tadašnju kulturu, preuzimali kulturu zajednica s kojima su bili u dodiru te oblikovali specifičnu kulturu pojedinog dijasporskog organka.

Zbog više migracijskih valova i re-emigracija na prostorima pojedinih država npr. Mađarske, danas žive brojni Hrvati kao što su pomurski Hrvati (dio međimurskih Hrvata), Šokci, Bošnjaci (ili bosanski Hrvati), podravski Hrvati, Raci, Toti, dalmatinski – szantandrejski Hrvati, Bunjevci i baranjski Hrvati (okolica Pečuha), koji gostuju i na ovogodišnjoj Smotri u Zagrebu.

U Republici Srbiji najviše Hrvata živi na prostoru Vojvodine. To su Hrvati Bunjevci, Srijemci i Šokci, a na ovogodišnjoj Smotri predstavljaju se i Hrvati iz Bačke, iz grada Sombora.

Godine 1527. Ferdinand Habsburški postao je hrvatski kralj. Počeo je stvarati vojnokrajiški obrambeni sustav, tzv. Vojnu krajinu, vojnu granicu – pogranično područje Habsburškem Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija.

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina bila je najzapadniji i najstariji dio militarizirane regije s posebnim vojničkim, političkim, gospodarskim i društvenim karakteristikama, a važno je znati da su prema vojnim zapovijedima na taj prostor naseljavani doseljenici iz Osmanlijskog Carstva koji su služili kao vojnici. Da je npr. prostor Žumberka bio stoljećima u sastavu Vojne krajine, i danas prepoznajemo po specifičnoj etnografskoj baštini.

Velik dio današnjega hrvatskog prostora bio je u sastavu Austro-Ugarske (1867. – 1918.), prethodno Habsburške Monarhije, u kojoj su živjeli brojni narodi. Nakon povlačenja Osmanlija, na opustošeno područje, posebice Slavonije, poticano je naseljavanje.

Organizirana su planska naseljavanja naroda s drugih područja Carstva, uglavnom iz srednje Europe (dakle,
riječ je o tadašnjim unutarnjim migracijama). Nakon raspada Austro-Ugarske, osnivanjem država i stvaranjem novih političkih granica, migranti i njihovi potomci koji su ostali tu živjeti, postali su nacionalne manjine.

Tijekom 20. stoljeća hrvatski državni i etnički prostor mijenjao se nekoliko puta, uslijedila su nova useljavanja (unutarnje i vanjske migracije).

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine (www.dzs.hr), u Republici Hrvatskoj
žive pripadnici 22 nacionalne manjine: Albanci, Austrijanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Česi,
Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Srbi, Talijani,
Turci, Ukrajinci, Vlasi i Židovi.

Na ovogodišnjoj Smotri vidjet ćemo Perojce iz Istre (kao starije doseljenike iz Crne Gore), Mađare iz Starih Jankovaca, Rome rumunjskog podrijetla iz Siska te Ruskinje iz udruge “Kalinka”.

Iseljavanje iz raznih dijelova Hrvatske nastavilo se i poslije toga. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća prednjačile su ekonomske migracije iz južne i srednje Dalmacije, poslije Like i drugih hrvatskih područja, u Sjedinjene Američke Države, Kanadu, države Južne Amerike, Australiju, Novi Zeland i Afriku.

Migranti, uglavnom mladi muškarci, pozivali su jedni druge, zajedno putovali, radili, živjeli, osnivali svoja društva i slobodno vrijeme provodili uz pjesmu. Lančanim migracijama (rodbinsko-prijateljsko-zavičajnim) stvarale su se iseljeničke zajednice.

Na svakom od nabrojenih kontinenata žive Hrvati i njihovi potomci koji su migrirali i u kasnijim razdobljima, tijekom cijeloga 20. stoljeća iz raznih razloga, ponajviše gospodarskih i političkih. U mnogim gradovima, poput kanadske Mississiauge (pokraj Toronta) hrvatske obitelji svoju djecu potiču na plesanje hrvatskih folklornih plesova i sviranje tradicijskih instrumenata. Te aktivnosti za njih imaju važnu ulogu u očuvanju identiteta i koheziji hrvatske zajednice.

Uz vanjske, međunarodne transkontinentale migracije i migracije u države zapadne Europe (Francusku, Belgiju, Njemačku…), u prvoj polovici 20. stoljeća bile su brojne privremene gospodarske migracije.

Osim navedenoga, u istom razdoblju prakticirale su se brojne sezonske i privremene migracije iz tzv. pasivnih krajeva (Like, Velebita, Dalmatinske zagore…) prema plodnoj panonskoj nizini, u Slavoniju. Muškarci su uglavnom odlazili kao šumski radnici, a žene na žetvu žita (mijenjajući i proizvode tekstilnog rukotvorstva od vune za hranu.

Migranti su pritom preuzimali lokalni izričaj slavonske kulturne baštine i prenosili ga u svoj kraj. Tako se danas bećarac, tradicijski vokalno-instrumentalni izričaj Slavonije, Baranje i Srijema (jedno od hrvatskih dobara na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva), pjeva i u Ravnim kotarima, Dalmatinskoj zagori, Kordunu, Lici, na primorskoj strani Velebita…

Dio privremenih migracija s godinama se pretvorio u trajne. Nakon njih se bilježe procesi deruralizacije i deagrarizacije. Najviše unutarnjih migracija iz sela u gradove bilo je šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kontekstu industralizacije. I te su migracije često bile lančane pa su u končanici rezultirale osnivanjem zavičajnih društava, poput ličkih iz Ličke Plješevice i Sinca u Zagrebu, Zagoraca u Jarmini, Međimuraca u Baranji… koji su u novom kraju nastavili njegovati baštinu starog zavičaja.

Devedesetih godina, ratom i raspadom SFR Jugoslavije te stvaranjem novih država pa i Republike Hrvatske, prouzročene su brojne, uglavnom prisilne migracije. Riječ je o stotinama tisuća prognanika i izbjeglica koji su morali napustiti svoje domove i zavičaj zbog ratnih sukoba te brojnih tzv. “migracija zbog korijena”, “koetničkih migracija”, “etničkog povratka”, “povijesnog/rodovskog povratka” stanovništva u etničke domovine.

U tom razdoblju u Republiku Hrvatsku doselili su se Hrvati s područja Vojvodine iz Srbije, s Kosova, Bosne i Hercegovine, Crne Gore… Iako je riječ o hrvatskom stanovništvu, dakle, istog etničkog i religijskog, većinom katoličkog identiteta, svaka od ovih izbjegličkih zajednica donosi i ima svoju spefičnu kulturnu baštinu.

Potkraj devedesetih i početkom dvijetisućitih članovi tih zajednica osnivaju brojna zavičajna društva, u gradovima i u manjim mjestima. Svoju baštinu predstavit će zajednice Letničana iz Ćeralija (pokraj Slatine), Kukujevčana iz Čepina, stanovnika iz Kraljeve Sutjeske i okolice koji žive u Donjem Lapcu itd.

Osamostaljenje Republike Hrvatske i buđenje nacionalnog ideniteta potaknulo je buđenje identiteta imigrantskih zajednica, unutarnjih hrvatskih migranata ili drugih etničkih zajednica koje su živjele na prostoru Hrvatske.

Migracije, od kojih su većina bila unutarnje (unutar istih država), kao i promjena državnih granica i nove migracije ostavile su trag na etničkoj strukturi stanovništva (posebice Vojvodine, Istre, Boke kotorske), tako da su autohtoni narodi postalinacionalne manjine (npr. Hrvata u Vojvodini i u Crnoj Gori, Talijana u Istri).

Današnji stanovnici i njihova kultura rezultat su povijesno duge skale imigracija. Suvremene migracije također su brojne. Na prostoru Europe uočavamo promjene migracijskih trendova.

Primjerice, Grčka, Italija i Španjolska, nekad iseljeničke države, postaju useljeničke. Iako su u suvremenim migracijama vidljive nacionalne razlike, postoje i opći trendovi: globalizacija i ubrzanje migracija, tipološka različitost, feminiziranje i politizacija migracija. Migranti, za koje se danas sve češće upotrebljava pojam transmigranti, na brojne načine povezuju mjesta svojega rođenja i prethodnog življenja s aktualnim mjestom života pa govorimo o transnacionalnim, transregionalnim i/ili translokalnim društvenim prostorima i kulturama.
Na primjer, Irci u Hrvatskoj promiču kulturnu baštinu Irske, potičući irske običaje (proslave sv.
Patrika, slušanje, sviranje glazbe i plesanje irskih plesova).

Kratkim pregledom migracija, odnosno stavljanjem u grubi migracijski kontekst veći dio
folklornih skupina i ansambala koji nastupaju na 52. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu,
cilj je upozoriti na utjecaj migracija i s njima često povezanih promjena država i granica te na
heterogenost kulturne baštine. Migranti prenose i izvode tradiciju “starog” zavičaja, specifičnu
kulturu s geografskog područja s kojeg su se iselili, a često i iz vremena kad su iselili, ali i
preuzimaju kulturu sredine u koju su se doselili, te je katkad prenose u neku treću sredinu.

Svaka migracija je specifična ovisno u društvenom, političkom i kulturnom kontekstu, o uzrocima i tipu (vanjske, unutarnje, sezonske, dobrovoljne, prisilne…). Migranti, međunarodni ili unutarnji, posebice kad je riječ o lančanim migracijama, osnivaju zavičajna društva.

Njihova druženja često uključuju, njegovanje i prenošenje baštine vlastitoga zavičaja, a time i identiteta (lokalnog, regionalnog, etničkog i nacionalnog), na mlađe naraštaje.

 

Autor: Marijeta Rajković Iveta