Baština in situ – kolo sv. Tripuna i bratovštine Bokeljske mornarice

Na složenost i slojevitost promišljanja o kulturi koja migrira zajedno s njezinim nositeljima upućuje i primjer baštine bokeljskih Hrvata. Oni su se iz Boke kotorske s krajnjeg juga dalmatinske obale počeli iseljavati i stvarati čvrsto povezane zajednice u hrvatskim gradovima Rijeci, Zagrebu, Puli, Dubrovniku i Splitu još u 19. stoljeću.

Kao brodovlasnici i pomorci na istočnom Jadranu, razvili su trgovinu i selili se u gradove u Hrvatskoj i u Trst, koji su u
to vrijeme bili dio Austro-Ugarske Monarhije, kao i Boka. Crna Gora i Hrvatska bile su dio Jugoslavije do kasnog 20. stoljeća, a bokeljski Hrvati nastavili su se iseljavati. Nakon raspada Jugoslavije, Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj (1991.-1995.) i proglašenja neovisnosti Crne Gore 2006. godine, oko 1000 Hrvata napustilo je Boku kotorsku. U Boki u Crnoj Gori danas živi oko 5400, a u Hrvatskoj više od 10.000 bokeljskih Hrvata, tako da je danas njihova populacija u Hrvatskoj dvostruka u odnosu na stari zavičaj.

Sv. Tripuna slave kao zaštitnika Kotora, Kotorske biskupije i Bokeljske mornarice otkad su njegovi posmrtni ostaci kao moći doneseni u Kotor 809. godine, a članovi Bokeljske mornarice su ih, prema predaji, svečano dočekali izvedbom kola. Tradiciju tih proslava Bokelji su prenijeli i u mjesta doseljenja u Hrvatskoj, tako da se Tripundan kao blagdan tradicionalno slavi 3. veljače u tim zajednicama, a članovi Bokeljske mornarice odjeveni u odore “balaju” kolo sv. Tripuna ispred crkve. Taj je lančani ples, čijih dvanaest figura simbolizira značajke života na
moru, najvidljiviji kulturni element te zajednice, a uz proslavu Dana sv. Tripuna glavni je povod za okupljanje i prenošenje tradicije na mlađe naraštaje.

Proslava toga dana kontekst je u kojem Bokelji pokazuju svoju jedinstvenu kulturu, a kolo sv. Tripuna, koje se ponavlja svake godine u isto vrijeme i u istom obliku, simbol je njihova identiteta. U sjedištima bratovština i njihovim odredima iskusni plesači tijekom cijele godine podučavaju mlađe članove korake i figure kola.

Mladići počinju vježbati kad im je 15 ili 16 godina i uče “balati” zajedno sa starijim generacijama. Na dan proslave, nakon što Mali admiral izgovori pohvale, “lode”, svecu zaštitniku i nakon mise, izvodi se kolo sv. Tripuna ispred crkve u obrednom kontekstu.

Kolo se može izvoditi i drugih dana u čast svetaca zaštitnika gradova u kojima postoje bratovštine (npr. u čast svetog Vida u Rijeci). U iznimnim okolnostima kolo se izvodi i u nekim drugim prilikama (na proslavi 850. obljetnice posvećenja katedrale sv. Tripuna u Kotoru, na svečanosti dolaska sarkofaga s tijelom sv. Leopolda Mandića, iz Boke u Zagreb 2016. godine i u Rijeku 2017. godine, za Bokeljskih noći itd.). Upravo takva okupljanja bokeljskih Hrvata održala su tradiciju živom.

Redovitim sastancima i okupljanjima članova bratovština te prihvaćanjem mladih članova, ta se tradicija neposrednim prenošenjem održava živom.

S druge strane, Bokelji ne žele izvoditi kolo sv. Tripuna na folklornim festivalima. Ne smatraju to primjerenim s obzirom na povijesno značenje svečanih prigoda i obrednog konteksta “balanja”. U tome vide i način zaštite od scenske “profanizacije”, odnosno negativnog utjecaja estrade i mogućih promjena figura ili kola u cjelini. Upravo zato se, unatoč preseljenju tih tradicija iz Boke kotorske zajedno s njezinim nositeljima u hrvatske gradove, u teorijskom
smislu može govoriti o izvedbama in situ, na mjestu i u trenucima, odnosno prigodama, koje su u obrednom smislu važne nositeljima tradicija i od kojih ne žele odustati. Kao kontrapunkt stvarnim migracijama kulture u skladu s migracijom zajednice, ta ista zajednica ne tolerira “seljenje” ili premiještanje toga kola u neki novi scenski kontekst koji njima ništa ne znači ili zbog kojega bi očekivali neželjene promjene.

Izvedbe kola sv. Tripuna u čast toga sveca i u čast svetaca zaštitnika gradova u koje su se bokeljski Hrvati naselili, pokazuju vitalnost i održivost, s jedne strane prilagodljivost u pogledu duhovnog i vjerskog prenošenja smisla uz sv. Tripuna i na druge svece zaštitnike usklađene sa sredinama u kojima Bokelji sada žive, a s druge strane – odlučnost nositelja da se kolo ne izvodi u prigodama koje nemaju za njih dublje značenje i smisao. Sjećanje i posjećivanje Boke
kotorske te Bokeljska mornarica i kolo sv. Tripuna za njih su uvijek na prvome mjestu.

Tvrtko Zebec