Već za života sv. Benedikta nastali su mnogi samostani, koji su živjeli prema njegovu Pravilu (Regula Monachorum). Samostan je slika starog utvrđenog rimskog tabora. Daleko od svijeta, okružen visokim zidinama, nalazi monah sve, što mu je potrebno. Tu je glavna samostanska crkva s različitim kapelicama. Tu su ćelije za redovnike, putnike, goste, siromahe, radionice za različite zanate, spavaonice, knjižnica, pisama (scriptorium) za prepisivanje starih tekstova i za ukras knjiga (minijature).
Uz samostan su vrtovi s povrćem i ljekovitim biljem, samostanska ljekarna, mlin, njive, voćnjaci. Velik dio dana posvećuju redovnici molitvi, koju nazivaju Božjim djelom (Opus Dei), bogoslužju i pjevanju himna. Glavar je samostana opat (abbas »otac«). Izabire ga skupština redovnika, i on zadržava svoju čast do smrti. Opatov je zamjenik prior ili prepozit. Podrumar (cellarius) stara se za materijalne potrebe, dekan je predstojnik nad skupinom od 10 redovnika, vratar prima goste, putnike i siromahe. Poseban je redovnik određen za strance, a poseban za odgajanje novaka. Sami redovnici dijele se u starije (seniores) i mlađe (iuniores). Heraldički znak odnosno benediktinski grb je dvostruki križ na brdu, a preko njega natpis Pax (mir). Ispod grba ispisan je benediktinski program: »Ut in omnibus glorificetur Deus« (Da se u svemu proslavi Bog).
Raširenju benediktinskoga reda pridonio je osobito mnogo papa Grgur Veliki (590—604), kojega povjesničari nazivaju confundator, t. j. suutemeljitelj reda. Od 9. do 11. st. vladalo je Pravilo sv. Benedikta gotovo u svim samostanima rimokatoličke Evrope. Benediktinski je samostan bio korablja spasa, čuvar klasične i širitelj nove kršćanske kulture i civilizacije.
U različitim krajevima, pod utjecajem različitih velikih organizatora i organizacijskih središta, razvili su se različiti ogranci reda. Nastale su kongregacije i samostalni redovi: kamaldoljani (Camaldoli), koji se dijele na cenobite i pustinjake; cisterciti (v.), koji se dijele na cistercite običnog opsluživanja i na trapiste (v.). Posebna benediktinska kongregacija jesu armenski mehitaristi (v.).
Dosada je red dao među ostalima: oko 5000 svetaca, 40 papa, oko 250 kardinala, 7000 nadbiskupa, 15.000 biskupa i oko 15.700 pisaca.
G. 1893 ujedinilo se u konfederaciju ovih 15 benediktinskih reformiranih kongregacija: montekasinska, engleska, madžarska, švicarska, bavarska, brazilijska, francuska, američko-kasinska, bajronska (→ Beuron), kasinska prvobitnog opsluživanja, helvetsko-američka, austrijska Bezgrešnog Začeća, austrijska sv. Josipa, kongregacija sv. Otilije za vanjske misije, belgijska.
Konfederacija ima sada preko 180 samostana i 8176 redovnika.Zajedno s kamaldoljanima, cistercitima, valombrožanima, silvestrincima, olivećanima i mehitaristima imade benediktinski red preko 12.500 redovnika i preko 16.000 redovnica.
Osim velikog broja liturgijskih, asketskih, praktično-religioznih časopisa benediktinci izdaju i znanstvene časopise o povijesti svoga reda: Revue Mabillon (Francuska), Rivista storica benedettina (Italija), Rivista Montserratina (Španjolska), Downside Review (Engleska), Die Studien und Mitteilungen zur Geschichte des Benediktinerordens (Njemačka), Pannonhalmi Szémli (Madžarska), The Placidian (USA). Benediktincima je predana, i revizija Vulgate. U Solesmesu u Francuskoj zaslugom Dom Guérangera obnavlja se tradicionalni gregorijanski koral; u Beuronu u Njemačkoj stvaraju benediktinci novu crkvenu umjetnost.
Benediktinci u Hrvatskoj javljaju se u doba, kad je njihov red najviše cvao, od 9. do 12. st. Iz Montecassina, preko Jadranskog mora, doprli su u sve krajeve na istočnom primorju Jadrana. Osvojili su gotovo sve otoke od Krka do Mljeta. Benediktinci su dolazili u hrvatske krajeve na poziv hrvatskih knezova i kraljeva te primorskih autonomnih gradova. Farlati govori o velikom broju redovnika (frequentissimae monachorum missae fuerunt coloniae). Hrvatski vladari s narodom cijenili su sinove sv. Benedikta tako, da su se podigle vrlo stare i bogate opatije (antiquissimae et opulentissimae Abbatiae). Prvi samostan benediktinaca podigao je knez Trpimir (oko 852) u Rižinicama poviše Solina. Iza g. 1000 nalazimo u našim krajevima mnogo samostana (monasteria plura), kako piše anonimni pisac u Annales Camaldulenses.
U sjevernom hrvatskom primorju širio je benediktinsko pravilo Gaudencije, biskup Osora, učenik sv. Romualda, jednoga od najvećih pobornika ideala sv. Benedikta. Za vrijeme kralja Zvonimira, u drugoj polovini 11. st., imale su veliku znamenitost u crkveno-državnom životu Hrvatske dvije ličnosti: Lovro, nadbiskup splitski (prije biskup osorski), i sv. Ivan, biskup trogirski. Obojica su bili odgojeni kod benediktinaca. Hrvatska se prošlost ne može zamisliti bez benediktinaca. Opati su sudjelovali na saborima, u kraljevskoj kancelariji, u državnoj organizaciji, stvarali su hrvatski narod i nastojali, da on stvori sebi svoje mjesto pored drugih evropskih naroda.
Benediktinci su donijeli u hrvatske krajeve monumentalnu crkvenu arhitekturu i t. zv. beneventansko pismo, kojim je pisala kancelarija hrvatskih vladara. Najstariji sredovječni crkveni kodeksi, ukrašeni inicijalima i minijaturama, njihovo su djelo (umjetnička škola Montecassina). Bili su gojitelji i prijatelji glagoljice. Njihovo je djelo Bašćanska ploča. Pravilo rogovskog samostana bilo je napisano glagoljicom.
Osim benediktinskih pjesnika, koji su pjevali na latinskom jeziku, imamo dva benediktinca, koji su se istakli kao veliki hrvatski pjesnici: Mavro Vetranović (1482—1576) i Ignjat Đorđić (1675—1737), Benediktinac Mavro Orbini napisao je djelo »Il Regno degli Slavi« (1601).
Hrvati su imali jedan od najstarijih prijevoda pravila sv. Benedikta, svakako iz 14. st., ako ne i ranije. Taj dragocjeni glagoljski rukopis, koji potječe iz glasovitog benediktinskog samostana Rogova kod Biograda na moru, čuva se u knjižnici Akademije u Zagrebu. Od starijih životopisa poznat je »Život prisvetoga Benedikta« od Ignj. Đorđića, štampan u Dubrovniku (1784).
Benediktinci-glagoljaši na Čokovcu uredili su glagoljski staroslavenski misal, izdan od Propagande u Rimu (1741). Hrvati su razmjerno prema veličini svoje zemlje imali velik broj benediktinskih samostana, među kojima su najpoznatiji u ovim mjestima:
Baška na Krku (glasovita Baščanska ploča), Zadar (sv. Krševan), Biograd (Rogovo), Tkon (samostan Čokovac), Vrana, Šibenik, Trogir, Split (Sustjepan), Sv. Petar u Selu (Poljica), Povlja (na Braču), Mljet, Lokrum, Dubrovnik, Prevlaka u Boki Kotorskoj, Trebinje i t. d. Svi su muški samostani tijekom vremena dokinuti, jer su redom od 15. st. prelazili u laičku komendu. Posljednji je postojao u Tkonu sve do 1808, kad ga je dokinuo Napoleon. Ženski samostani benediktinskog reda postoje još u Krku, Rabu, Pagu, Šibeniku, Trogiru (iz 1064) i Hvaru. Liturgijski časopis »Život s Crkvom« (Hvar) vodi brigu za obnovu reda u Hrvatskoj.
Benediktinci u dukljanskoj državi vršili su velik kulturni utjecaj preko svoje crkve sv. Marije od Ratca (S. Maria de Rotez, de Rotecio, de Rotazio), uz koju je bio samostan sv. Mihovila. Theiner i Farlati iznose više papinskih pisama, koja su poslana opatima toga samostana. Taj se samostan nalazio sat hoda zapadno od Bara. Samostan su obdarili povlasticama i Nemanjići i Balšići. Još je znamenitiji bio samostan sv. Srđa i Baha 7 km južno od Skadra na lijevoj obali Bojane. G. 1166 spominje se Petar, »abbas sanctorum Sergii et Bachi«, a poslije njega i drugi opati. Samostan je bio daleko poznato svetište i grobnica dukljanskih vladara. Šufflay stavlja propast samostana u 16., a drugi u 17. st. Danas je od njega ostao tek jedan zid, a drugo je odnijela Bojana i razorio zub vremena.
Benediktinski kodeksi u Zagrebu
U metropolitanskoj su knjižnici u Zagrebu sačuvani kodeksi, koji su bili prvotno određeni za liturgijske funkcije u nekom samostanu reda sv. Benedikta. To je Beneventanski misal MR 166 i sakramentarij sv. Margarete MR 126. Oba su kodeksa pisana na pergameni u 11. st. Beneventanski je misal pisan beneventanom za crkvu, u kojoj su se posebnim načinom slavili sv. Kalistrat, Pastor i Amabilis, jer su se tamo nalazila njihova tjelesa. Misal je prema nagađanjima prof. V. Novaka donesen potkraj 12. st. iz Italije u Dalmaciju. Možda ga je sa sobom donio splitski nadbiskup Bernard, i sam član reda sv. Benedikta, kad je pratio kardinala Jurja de Crescentio na njegovu putu u Ugarsku u povodu kanonizacije sv. Ladislava. Nije objašnjeno, kako je ovaj kodeks dospio u Zagreb.
Sakramentarij sv. Margarete pisan je karolinom za samostan sv. Margarete reda sv. Benedikta na ugarskom području. Vjerojatno je to bio samostan sv. Margarete de Hahót. Pisan je prema predlošku iz opatije Fontenelle (St. Wandrille) u sjeveroistočnoj Francuskoj (biskupija Rouen). Spominje ga već najstariji inventar zagrebačke stolne crkve iz 14. st. Ovaj je sakramentarij po svom sanktoralu osnovica zagrebačkog starog obreda, kojim su se u zagrebačkoj stolnoj crkvi vršile liturgijske funkcije od osnutka biskupije 1094 do 1788.
Po svoj prilici ga je donio sa sobom prvi zagrebački biskup Duh, koji je i sam možda bio član reda sv. Benedikta. Tako se može objasniti činjenica, da je sanktoral starog zagrebačkog kalendara pun svetaca reda sv. Benedikta. I t. zv. Radonova Biblija, u kojoj možemo možda gledati najstariju Bibliju zagrebačke stolne crkve, bila je pisana za benediktinsku opatiju St. Vaast u Arrasu. Čini se, da je i t. zv. Missale antiquissimum MR 165 u metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu pisan prema monastičkim predlošcima, a to mogu biti samo predlošci iz samostana reda sv. Benedikta. Navedeni su kodeksi najstariji sačuvani spomenici literarnog rada reda sv. Benedikta, ukoliko je taj rad izravno utjecao na zagrebački obred.
Benediktinski samostan glagoljaša u Pragu
Dekretom od 9. V. 1346 praškom nadbiskupu dopustio je papa Klement VI., da hrvatski glagoljaši služe u Pragu slavenskim jezikom. Povlastica je vrijedila samo za jedno mjesto u češkom kraljevstvu. Kralj Karlo IV. pristupio je gradnji samostana potkraj 1347. Kako je prilikom posvete samostanske crkve 1372 čitano evanđelje o putnicima u Emaus, prozvan je samostan Emausy, ali je poznat i pod imenom »Na Slovanech«.
Bogato nadareni samostan imao je zadaću da njeguje bogoslužje na slavenskom jeziku, u čast sv. Jeronimu, koji se na Karlovu dvoru osobito cijenio i kome je Karlo, kao i naši glagoljaši, pripisivao slavenski prijevod Sv. Pisma. Redovnici su još imali dužnost da prepisuju knjige i da uče Čehe crkvenoslavenskom jeziku i glagoljici. Nije utvrđeno, iz kakvih je pobuda i s kojim ciljem osnovan taj samostan. Palacký mu je nalazio svrhu u radu na crkvenom jedinstvu, Jagić u uvođenju glagoljaške službe Božje.
Klaić je smatrao vjerojatnim, da je Karlo potaknut na podizanje samostana svojim boravkom u Senju 1337. M. Kostić je mišljenja, da se radi o inicijativi pape, koji je namjeravao da s pomoću Karla IV. i njegovih glagoljaša vrati jedinstvu Stefana Dušana i srpsku crkvu. Glagoljaši su doduše naučili Čehe pisati glagoljicu, ali nisu uspjeli u obuci crkvenog jezika. Pisalo se dakle češki glagoljskim pismenima. Stj. Ivšić je pronašao vezu između hrvatske glagoljske i staročeške knjige u nekim prijevodima sa češkog originala, koji su jamačno nastali trudom naših glagoljaša u emauskom samostanu. Iz Emausa dospjelo je u Francusku preko Carigrada znamenito Reimsko evanđelje, koje ima u svome glagoljskom lekcionariju iz 1395 »hrvatsko-češki lokalni karakter«. Samostan je stradao u vrijeme vjerskih nemira 1419, a poslije 1434 smjestili su se u njemu husiti. G. 1635 predan je opet redu sv. Benedikta.
Primjer Karla IV. potaknuo je poljsku kraljicu Hedvigu, da sa svojim mužem Vladislavom II. Jagelom sagradi u Krakovu samostan, u koji su 1390 pozvani neki redovnici iz Emausa. (Samostan je, čini se, izgorio 1584). Praški su glagoljaši pozvani u to doba i u Šlesku, gdje je knez Konrad II. podigao za njih 1380 samostan u Oelsu.
Izvor: Hrvatska enciklopedija (1941.-1945.)