Kako biti radostan i pobijediti stres?

Sve se češće susrećemo s raznoraznim stresovima, često se iznenadimo tuđim reakcijama na neke banalne situacije. Često se čudimo sebi i svojim reakcijama. Kako to da ono što se najviše trudimo skriti u najnezgodnijem trenutku izbije iz nas?

Sloboda nasuprot determinizmu

Ljudsko je ponašanje donekle predvidivo; ono proizlazi iz određenih uzroka, a posljedice se daju naslutiti. S obzirom na odrastanje, prethodno iskustvo i mehanizme samoobrane, kao i ponašanja koja smo usvojili promatranjem drugih ljudi, naše djelovanje ipak nije doista slobodno, nego je donekle predvidivo i uvjetovano prethodnim iskustvima.

Ipak mnogi uvjeti utječu na ljudsko ponašanje i teško je predvidjeti koji će od njih prevladati. Uzrok su tome unutrašnji uvjeti u koje vanjskim opažanjem osobe nemamo uvid. Najčešće se svih vlastitih iskustava ni ne možemo na svjesnoj razini dosjetiti, ali tragovi tih iskustava ostaju u nama. Na razini stava ili motivacije oni se očituju kao neki opći pokretač djelovanja.

Crno-bijeli svijet

Kao što se fizika bavi svjetlom i njegovim pojavama, te ne opisuje tamu osim kao »nedostatak svjetla«, tako ćemo se i mi ukratko dotaknuti neugodnih događanja kako bismo opisali pozitivno djelovanje i onu potičuću, energizirajuću unutarnju djelatnost – motivaciju.

Kontrola vlastitoga djelovanja, kao i kontrola nad okolinom, pretpostavlja i da osoba ima određenu »moć« nad sobom i nad okolinom. Ukratko: težimo unaprijed predvidjeti negativan ishod našega djelovanja (ili situacije u kojoj smo se zatekli) i pripremiti za psihološki šok.

Stres

O stresu se posljednjih godina mnogo piše i vjerojatno smo se i sami susreli s tim sindromom.

Izvori stresa mogu biti »unutarnje naravi«, poput traumatskih događaja (posttraumatski stresni poremećaji), nedavne velike životne promjene (rastava, bolest) i svakodnevne manje kumulativne neugode (dnevne »gnjavaže«). Stresori iz okoline jesu prenapučenost (manjak osobnoga prostora), buka i sl. A konstanta je ova: osobnosti sklone pesimizmu pit će iz poluprazne, a optimisti iz polupune čaše. Ista je čaša – ista situacija, različit je samo pogled na stvar, odnosno percepcija stvarnosti. A svaka je situacija prilika za učenje o sebi, o drugima, o sličnim situacijama.

Osobine ličnosti poput osobne čvrstoće (engl. hardiness: posvećenost ciljevima, gledanje na frustraciju kao na izazov, osjećaj kontrole nad situacijom), nasuprot ciničnim osobnostima (pretvaraju svaku situaciju u osobnu uvredu, pripisuju zle motive drugim osobama, djeluju s komponentom ljutnje i neprijateljstva, otuđeni su od realnosti i trenutnih događanja) djeluju na nutarnje stanje i osobno (ne)zadovoljstvo. Nije teško pogoditi koja osobnost tada djeluje skladnije i uravnoteženije. Osobna čvrstoća osobina je koja doprinosi optimističkim kognitivnim procjenama i odlučnim akcijama suočavanja.

• Samopoimanje (i samopoštovanje kao evulativni aspekt samopoimanja) može djelovati kao »odbojnik« stresa. »Nalazi se da su osobe visokog samopoštovanja manje depresivne od osoba niskog samopoštovanja«,[1] tvrdi Lacković. Ekstrovertne i optimistične osobe tolerantnije su na stres. Borbeni duh nasuprot beznadnom stajalištu povećava šanse za suočavanje s problemima, a aktivnim suočavanjem sa svojim strahovima osigurat ćemo si i pozitivno djelovanje. Važno je stoga tražiti povratnu informaciju u tzv. »kritičkim prijateljima«, osobama u koje imamo povjerenje da će našu situaciju sagledati realno i reći nam jesmo li se ili nismo dobro postavili. Odrasla osoba, a osobito nastavnik, trebala bi biti u mogućnosti sagledati vlastito djelovanje prema drugima (za vjernike to može biti dnevni ispit savjesti). To ne znači da će zbog eventualnih grešaka razvijati osjećaje krivnje, nego upravo suprotno – razvijat će strategije suočavanja sa svojim slabostima.

 Suočavanje može biti posve različite naravi:

1. promjena okoline i životnoga stila možda je najjednostavnija (pravilna prehrana, tjelovježba, promjena ritma spavanja);
2. promjena osobina ličnosti i percepcije (poput treninga upornosti, nove procjene situacije, traženja argumenata);
3. promjena bioloških reakcija (prepoznavanje stanja tjelesne napetosti koja se odražava u crvenilu, bržem kucanju srca, koje se može kontrolirati tehnikama opuštanja, i sl.).

»Nezgodnu« situaciju nekad sami izazivamo svojim izborima, a nekad se u »situaciji« jednostavno nađemo. Nađemo se usred nečega što nismo htjeli i što zasigurno nismo izazivali. Ali eto, tu smo gdje jesmo. I što sad?

Motivacija za djelovanje

Prema Rheinbergu, motivacija je razlog zbog kojega netko nešto čini (ili razlozi), a nužno uključuje aktivnost, napetost, djelovanje. Motivacija je ujedno i energija i interes unutar same osobe, a koje osoba koristi za osobni napredak. Mnogo je aspekata našega dosadašnjeg života koji usmjeruju naše djelovanje, težnje i motivaciju, a može nam pomoći u objašnjenju određenih ljudskih djelovanja.

Motivacija nužno uključuje ciljeve koje osoba teži ostvariti, a opći ciljevi mogu biti nutarnje pokretačke prirode (usmjereni na osobno zadovoljstvo sobom i vlastitim životom): uživanje, zauzimanje za sebe, samosvijest, međuljudske odnose, izbjegavanje neugodnosti.[2] Rheinberg motivaciju promatra pod dva vida – kao pritisak i kao privlačenje.[3] U prvom slučaju to su nagoni, instinkti – ponašanje koje je više nametnuto nego svjesno i voljno odabrano. Privlačenje pak u obzir uzima procjenu svrhovitosti djelovanja i očekivanja koja osoba ima od situacije. Ovdje je naglasak na vrjednovanju stanja koje će kao posljedica djelovanja nastati u budućnosti.

Nameće nam se pitanje zašto je postizanje određenoga stanja uopće poželjno i zašto ono na nas djeluje poticajno. Kao vjernici, dolazimo do zaključka da težimo za usklađenošću svojih misli i djelovanja, odnosno unutarnjim mirom i stavom radosti (osobnoga općeg zadovoljstva, rekli bi psiholozi).

Postignuće je važan fenomen u teoriji motivacije. Socijalni (društveni uspjeh) odnosi se na potrebu prihvaćenosti od ostalih pripadnika vrste. Intervenirajućim varijablama Beck naziva poželjnost i odbojnost određene posljedice djelovanja. Tu navodi hedonistički kontinuum (tvrdnja da organizmi usmjeruju vlastito ponašanje prema ugodi, a izbjegavajući odbojne ishode djelovanja), zatim koncept neutralnosti (tzv. afektivna nula, gdje se djelovanje bira u odnosu na cilj koji nam je ugodniji dok smo prema drugome indiferentni) te odbojnost ili averziju.[4] Izabrani motivi djelovanja poredani su pritom hijerarhijski i na suprotnim su polovima: postignuće –  neuspjeh, nagrada – kazna, kontinuitet – nedosljednost, ljubav – strah, opuštenost – stres).

Motivacija ima i svoje emocionalne temelje – preko tri vida afektivnih doživljaja: temperamenta, raspoloženja i emocija.[5] Kao intervenirajuća varijabla, emocije su unutrašnja stanja koja utječu na motivaciju i izbor određenoga djelovanja. Emocije se svakako mogu donekle izmjeriti, osobito procjenom verbalnoga i neverbalnoga ponašanja, preko facijalne povratne informacije (izraz lica, grimase) i emocionalnih izraza lica. Beck ističe kako se teoretičari emocija općenito slažu da se emocije odnose na (ne)naučene reakcije na nagrade i kazne.

Uz emocije, kao motivacijski pojam javlja se i pojam instinkta kao djelomično genetski određenoga ponašanja vrste u određenim situacijama – specifični nasljedni mehanizmi koji se aktiviraju u određenim situacijskim uvjetima. Karakterizira ih to da su specifični za vrstu (dakle ljudski i životinjski instinkti ne mogu biti isti). U okolini bi tada trebali postojati tzv. podražaji pokretači. Od unutarnjih pokretača to su ponajprije glad, žeđ i ovisnosti. Zadovoljenje tih unutarnjih impulsa potiče centre ugode.

Nagrada i kazna – vanjski pokretači djelovanja

Nagrada i kazna kao motivacija izvanjski su poticaj. Svakako su vanjski poticaji dobrodošli do one mjere kad dijete odraste u osobu koja sama sebe može poticati na bolje i na više.

Biheviorističke teorije ponašanja uključuju potkrjepljivače (nagrađivanje) za poželjno ponašanje, odnosno kažnjavanje za nepoželjno ponašanje. Kazna može biti direktno nanošenje neugode (fizičko kažnjavanje) ili uskraćivanje ugode (zabrana izlazaka, televizije, igrica, Interneta, slatkiša, zabave – bilo čega u čemu osoba uživa). Pravilo je sljedeće: nagrada je to učinkovitija što brže uslijedi nakon željenoga ponašanja. Beck navodi generalizaciju kojoj se nadamo nakon »dodjele« kazne ili nagrade. Radi se o djetetovu poopćavanju situacije u kojoj se nalazi i na druga ponašanja (npr. da ne će samo kod kuće govoriti hvala i molim, za što će biti pohvaljeno, nego da će to primijeniti i u drugim socijalnim kontekstima).[6]

Nagrade kao potkrepljivači[7].

Činjenica je da nagrade izazivaju učinke u ponašanju, a povećavaju vjerojatnost da će se ponašanje koje smatramo poželjnim ponoviti. Svojstva podražaja tada preuzimaju određene hedonističke značajke jer je pojedinac motiviran ugodom koja slijedi nakon ponašanja (tako u razredu nakon matematike može slijediti crtanje ako su učenici motiviraniji za takav način izražavanja).

Općenito se razlikuje intrinzična (unutrašnja) motivacija i ekstrinzična (vanjska) nagrada. Prva se odnosi na djelovanja koja su nagrađujuća sama po sebi (hobiji, interesi, zabava, kreativna nastojanja), a druga su zapravo nagrade koje nam drugi daju za naša ponašanja. Kombinacija tih dviju motivacija zacijelo doprinosi uspješnosti u određenim aktivnostima kojima se pojedinac bavi. To utječe i na kvalitetu osobnoga zadovoljstva, kao i kvalitetu posla kojim se bavimo. Osobito bi posao vjeroučitelja u školi trebao biti motiviran nutarnjim zadovoljstvom i željom za prenošenjem temeljne kršćanske radosti i nade na mlađe generacije, iz čega zacijelo nije izuzeta ni nagrada zvana »plaća«.

Izbjegavanje, bijeg, strah i kazna

Kažnjavanje se provodi pod vidom tjelesne kazne i prijetnje fizičkom boli, socijalnom izolacijom ili uskraćivanjem povlastica radi uklanjanja nepoželjnoga ponašanja. Beck navodi 5 stvari na koje valja obratiti pozornost pri  kažnjavanju:[8]

1. osigurati da kazna što neposrednije bude povezana s nepoželjnim ponašanjem;
2. osigurati da kazna bude doista kažnjavajuća (individualizirano kažnjavanje, jer svaka kazna nije jednako učinkovita);
3. kazna ne smije sadržavati skrivene nagrade (izolacija djeteta u sobi, gdje će slušati glazbu, gledati televiziju ili igrati igrice);
4. obratite pažnju na popratne pojave kod kažnjavanja (da kazna ne bi bila pretjerana te dovela do jake emocionalne patnje, bijega i sl.);
5. potkrjepljujte alternativna ponašanja! Nije dovoljno da dijete zna što ne smije činiti; važno je osigurati mu da upozna poželjna ponašanja!

Kod kažnjavanja kazna nije sama sebi svrha – svrha je učenje poželjnih ponašanja na opće dobro društva, ali i opće dobro samoga pojedinca. Važno je da osoba iznutra pronađe razloge djelovanja, kao i zadovoljstvo u svom djelovanju. Događa se naime da osobe imaju preveliku potrebu potvrde i odobravanja drugih (institucija, nadređenih, šefova, prijatelja, roditelja, nastavnika, učitelja, profesora), ali djelovanje tada postaje vrlo neslobodno i uvjetovano tuđim mišljenjem.

Ponašanje uvijek može biti produktivno ili neproduktivno. Valjda, dakle, iz svake situacije uzeti i dalje ponijeti ono iz čega se može učiti i tako razvijati sposobnost tolerancije na frustraciju (za razliku od razvijanja neproduktivnih, ili čak kontraproduktivnih, ponašanja poput onoga »razmaženog djeteta«).

Ali nas zanima ne samo vanjsko potkrepljivanje, nego još više unutarnja motivacija za djelovanje.

Stav radosti

»Stavovi su pozitivni ili negativni osjećaji prema nečemu,«[9] smatra Beck, a ostvaruju se kroz tri dimenzije: afektivnu (osjećaj sviđanja ili nesviđanja), spoznajnu (ideja i percepcija stvarnosti prema kojoj zauzimamo stav) i djelatnu (ponašanje prema objektu prema kojem zauzimamo stav). Prema Hrvatskome enciklopedijskom rječniku, radost je »osjećaj ponesenosti i dragosti izazvan ljepotom, ljubavlju, skladom i unutarnjim zadovoljstvom«.[10] Stav se odnosi na 1. položaj tijela ili 2. odnos prema komu ili čemu, odnosno stav je načelo kojega se netko drži, uvjerenje, mišljenje.

Stavovi, između ostaloga, predviđaju i ponašanje. Osobna filozofska shvaćanja svijeta i života utjecat će i na ponašanje (dakle i motivaciju) za učenje, rad, suživot s drugim ljudima. Osobno zadovoljstvo/nezadovoljstvo protezat će se na svakodnevnu situaciju koju  pojedinac proživljava.

Ako su radni zadatci jasno postavljeni (definiranje cilja), veće su šanse za bolju motivaciju (znamo što se od nas očekuje, dakle odabiremo liniju kojom ćemo doći do rješenja – cilja). Ciljevi moraju biti dostižni i relevantni za posao. Zadovoljstvo poslom definirat će u konačnici zaposlenikov stav prema radu. Svaki posao ima svoje dobre i loše strane, a one se tada stapaju u neku srednju vrijednost koju ćemo definirati kao zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Stvar je »drugih očiju«, promjene percepcije, ako i nemamo drugu situacijom kojom bismo raspolagali. Plakala sam što nisam imala cipele dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu, kaže Helen Keller. Radi se tu i o preuzimanju odgovornosti za sebe, svoje osjećaje i vlastite postupke. Naši nas postupci vode na ono mjesto gdje se trenutno nalazimo, što ne znači da se to ne može promijeniti. Uvijek možemo dalje. Unutarnja motivacija navodi nas na preuzimanje odgovornosti, a ne na traženje krivca izvana. Autentičnost života počiva na usklađenosti naše nutrine i pojavnosti u svijetu i društvu.

Unutarnji stav pokrenut će nas na djelovanje ili pak na frustraciju[11]. Frustracija je unutarnje stanje visoke averzije na stanje u koje je pojedinac doveden kad na putu ostvarenja nekoga cilja naiđe na prepreku. Tada se javljaju dvije mogućnosti djelovanja:

1. usmjerenost na problem (djelovanje)
2. usmjerenost na emocije (frustracija).

Frustracija je, dakle, emocionalno stanje. Naravno, energizirajuće stanje koje proizlazi iz frustracije može postati pozitivan motivacijski impuls za rješavanje problema. Unutarnji motivacijski proces stvara napetost koja nas nagoni na djelovanje – ali i to djelovanje ovisi o procjeni situacije kao one u kojoj možemo učiti o sebi i razvijati osobne potencijale.

Valja ipak imati na umu da djeca stavove još ne izgrađuju sama, nego imitiranjem preuzimaju stavove svojih roditelja ili nastavnika. Na stavu treba raditi. Trebaju nam informacije da bismo ga izgrađivali i vrijeme da bismo ga »posvojili«, pounutrašnjili.

Radosni budite!

Svaki će nam modni časopis ponuditi isto instant-rješenje za bolji izgled i povećanje privlačnosti – osmijeh. I filozofi u svojim traženjima za smislom dolaze do zaključka kojeg je Schopenhauer lijepo izrazio (parafraziram): ono što nas najneposrednije usrećuje jest vedrina uma – ova je dobra osobina sama sebi nagrada – stoga bi razvijanje vedrine u sebi valjalo staviti ispred svih drugih težnji. Čega nam je puno srce, to će neizostavno izaći i na usta –  a iz čovjeka može izići i blagoslov i prokletstvo.

Kao vjernici, već na početku Biblije nalazimo misao o dobroti svega stvorenoga koju konstatira upravo Bog. Možemo zamisliti i s koliko ljubavi i ponosa on gleda na »dobro obavljen posao« stvaranja te kako voli svakoga od nas ponaosob. Ne ćemo navoditi biblijska mjesta koja nam govore o tome koliko je svaki čovjek cijenjen i važan u Božjim očima, ali smatram kako je važno uočiti stav koji Bog želi da ljudi zauzmu: stav hrabrosti i djelovanja, uvjerenje u dobrotu i ljepotu svega stvorenoga, radost zbog onoga što jesmo i uvjerenje u vlastitu vrijednost i jedinstvenost. Biti iznutra voljen znači voljeti i prihvaćati samoga sebe. To ne znači da moramo zatvarati oči pred vlastitim manama i nedostatcima, ali znači da moramo osjećati radost zbog onoga što već jesmo, kao i zbog onoga što možemo postati. Kako ćemo pronaći vrijednost u drugima, ako istu ne pronalazimo u sebi? Mjeriti se prema drugima ne donosi nam sreću ni stav radosti, a može nam donijeti samo zavist i ljubomoru. Ali zato obraćenjem srca (misli i osjećaja) u sebi nalazimo vrijednost.

U Matejevu evanđelju Isus u imperativu govori (zapovijeda) učenicima: »Radujte se i kličite!« (Mt 5,12a) Taj imperativ podrazumijeva nutarnji stav (radost) i vanjski iskaz nutrine u klicanju (što podrazumijeva i osmijeh, smijeh, pjesmu). Blaženi kardinal Alojzije Stepinac i sam kaže kako opcija »pesimist« za kršćanina nije moguća. Kršćanin je po svojoj naravi optimist i iznutra radostan čovjek. Donekle se određeno stanje mora prihvatiti kako bismo se mogli angažirati za promjene. A promijeniti možemo samo onaj dio svemira koji smo mi sami. Ta nas motivacija, poput gladi za znanjem, nagoni na čitanje, propitivanje, učenje i argumentiranje vlastitoga mišljenja, za djelovanje i širenje toga svog temeljnog stava i uvjerenja da postoji konačan smisao i pozitivan ishod avanture života.

Zaključne misli:

»Veseo čovjek je kao sunce; kud god ide osvjetljava« (turska poslovica)

»Radosnima ili žalosnima ne čine nas životne okolnosti, nego stav koji smo prema njima zauzeli« (Inayat Khan)

»Biti na svijetu možda je skupo, ali u cijenu je uračunat besplatan put oko sunca jednom godišnje!« (Asleigh Brilliant)

Tekst je objavljen u časopisu Lađa 1(2011.)

Bilješke:
[1] Isto, str. 40
[2] Usp. Robert C. BECK, Motivacija. Teorija i načela, Zagreb, 2003., 316.
[3]Falko RHEINBERG, Motivacija, Zagreb, 2004., 15-19.
[4] Usp. Beck, Isto, 26-31.
[5]  Temperament: stabilna sklonost određenim načinima afektivnog doživljavanja i djelovanja, a karakterizira ga sramežljivost naspram otvorenosti (introvertirane, odn. ekstrovertirane osobe) i genetski je uvjetovan kao izrazito trajna osobina.
Raspoloženja su slaba ali sveprožimljuća afektivna stanja (razdražljivost, žuta minuta, živahnost). Pozadinska su slika naših djelovanja.
Emocije: kraća i snažnija afektivna stanja. Usmjerene su na objekt prema kojem postoji tendencija djelovanja (udaljavanje ili približavanje).
[6] Usp. Beck, Isto, 180.
[7] Beck, Isto, 183-197.
[8] Usp. Beck, Isto
[9] Usp. Beck, Isto, 348.
[10] Vladimir ANIĆ (ur.), Rječnik, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 2002., 1089.

IZVORI I PREPORUČENA LITERATURA:

Vladimir ANIĆ (ur.), Rječnik, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 2002
Robert C. BECK, Motivacija. Teorija i načela, Zagreb, 2003.
Jasna HUDEK-KNEŽEVIĆ – Igor KARDUM, Stres i tjelesno zdravlje, Zagreb, 2005.
Katica LACKOVIĆ – GRGIN, Stres u djece i adolescenata. Izvori, posrednici i učinci, Zagreb, 2000.
Richard S. LAZARUS – Susan FOLKMAN, Stres, procjena i suočavanje, Zagreb, 2004.
Jasenka PREGRAD (ur.), Stres, trauma, oporavak. Udžbenik programa »Osnove psihosocijalne traume i oporavka«, Zagreb, 1996.
Falko RHEINBERG, Motivacija, Zagreb, 2004.
Brigitte TRANKIEM, Stres u razredu, Zagreb, 2009.