Bokeljska mornarica kulturno je dobro Hrvata

Još od 9. stoljeća Kotor 3. veljače slavi svoga patrona sv. Tripuna, a tradiciju dugu dvanaest stoljeća Crna Gora prije nekoliko godina proglasila je i svojim materijalnim dobrom. O tome razgovaramo s Ivom Škanatom, predsjednikom Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb, udruge Bokelja nastanjenih u Zagrebu, koja već 93 godine promiče hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske.

Gospodine Škanata, upravo su održane još jedne Tripundanske svečanosti. Kako Bokelji u Zagrebu slave svoga zaštitnika?

Proslava sv. Tripuna u Zagrebu ima tradiciju dugu 93 godine. Svake godine započinje 3. veljače, na svečev spomendan izvođenjem kola sv. Tripuna ispred crkve sv. Marije na Dolcu, odmah potom nastavlja se misnim slavljem u istoj crkvi, prije početka kojega mali admiral govori Lode Svecu. Nakon mise slavlje se nastavlja druženjem u župnome dvoru. Do kraja veljače, koji je rezerviran za završnu manifestaciju svečanosti, svebokeljsko okupljanje na Bokeljskoj večeri, održavamo još jedno ili više kulturnih događanja, kojima ovdašnjoj javnosti prezentiramo hrvatsku kulturnu baštinu Boke. Tripundanske svečanosti, kao tradicija bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj, upisane su u Registar zaštićenih kulturnih dobara RH.

To što sam rođen u Tivtu i živio u njemu prvih dvadeset godina svoga života još me ne određuje Bokeljom. Rođenje i obitavanje na tom području za mene nisu isključivi, a, rekao bih, ni najvažniji kriteriji za takvu identifikaciju. Ukratko: žitelj Boke i Bokelj nisu isto. Bokelja, po meni, definiraju njegova duhovna povezanost s prostorom Boke i emotivni odnos prema tradiciji. Dok broj prvih stalno raste, drugih rapidno opada.

Koje je osnovno obilježje duhovnosti Bokelja?

Govorimo o području koje već petnaest stoljeća ima biskupiju, pa je posve jasno da duhovnost Bokelja ima kršćanske korijene, da je znatnim dijelom oblikovana univerzalnim naukom Katoličke crkve. To joj je, uostalom, i priskrbilo naziv „Zaljev hrvatskih svetaca“. Uz to, na oblikovanje svijesti tradicionalnoga Bokelja nedvojbeno je utjecala činjenica da se njegov život od davnina odvija po pisanim pravilima, a brojne i raznovrsne veze sa svijetom, kao i višestoljetna integriranost u državno-političke sustave država, uglavnom mediteransko-srednjoeuropskoga civilizacijskoga kruga, omogućavale su mu da svoja životna načela učini koherentnim najnaprednijima u svijetu. Autentični je Bokelj tolerantan i privržen tradicionalnim vrijednostima.

Koliko su te vrijednosti još danas žive u Boki?

Boka je odavna prestala biti asimilator i postala asimilat. Ta promjena nastala je ponajprije kao rezultat političkih okolnosti, koje su pak pogodovale promjeni etničke strukture njezina stanovništva. Brojni doseljenici, naselivši zemlju starosjedilaca, zaposjeli su i duhovni prostor i u njega ugradili sustav vrijednosti koji podupire tradiciju koju su donijeli. Njihovo nastojanje da mijenjaju novu sredinu olakšano je brojnim iseljavanjem starosjedilačkoga stanovništva.

Zato je i postalo moguće prije nekoliko godina donijeti, primjerice, odluku da se karneval u Kotoru održi u korizmeno vrijeme.

Ili još gore, tu odluku braniti od sugrađana, koji su se s pravom pobunili protiv nje riječima: što dižete toliku buku kada je tom općinskom odlukom zadovoljno 94 posto žitelja Kotora! Takvo što, uvjeren sam, nisu mogli izreći Bokelji o kojima govorimo.

O kakvoj je promjeni etničke strukture stanovništva riječ?

Riječ je o iseljavanju, uglavnom Hrvata, i naseljavanju Boke nehrvatskim življem. Hrvati su, ujedno, i jedina nacionalna zajednica u Boki kojima se broj pripadnika u posljednjih 350 godina stalno smanjuje.

Koliko danas ima Hrvata u Crnoj Gori?

Prema posljednjem popisu stanovništva manje od jedan posto! Tek nešto više od šest tisuća, od čega ih je oko pet tisuća u Boki.

Tek manjim dijelom iz ekonomskih razloga, u većini slučajeva bila je riječ o političkim pritiscima. Iseljavalo se uglavnom u valovima izazvanim ratnim okolnostima, počevši od Kandijskog rata do Domovinskog. U tom razdoblju okončanje gotovo svakog rata na ovim prostorima značilo je masovni priljev nehrvatskoga življa u Boku, uz istovremeno iseljavanje velikog broja pripadnika hrvatskoga naroda. Samo u vrijeme Domovinskog rata iz Boke se iselilo oko tisuću Hrvata, a onih koji su je naselili petnaest je puta više.

Koja je svrha Bokeljske mornarice i kad je nastala?

Bokeljska mornarica nastala je, prema predaji, 809. Predaja kaže da je mletački brod, u siječnju te godine prevozeći tijelo sv. Tripuna iz Carigrada u Veneciju, zbog oluje, uplovio u Bokokotorski zaljev. Nevrijeme je potrajalo, a mletački su mornari to protumačili željom sveca da ne nastavi put. Brodski časnici upoznali su s tim kotorsku vlastelu. Dobili su odgovor: ako svetac ne želi nastaviti put, neka ostane ovdje i uvijek bude slavljen. Tako je i bilo. Kotorski mornari prenijeli su brodom svečevo tijelo u Kotor, gdje ih je dočekao razdragani puk. Tom prigodom mornari su u luci otplesali kolo svecu u čast, koje je nazvano kolom sv. Tripuna, a budući da ga izvodi samo Bokeljska mornarica, naziva se još i kolom Bokeljske mornarice. Taj događaj, koji se zbio 13. siječnja, uzima se kao nastanak Bokeljske mornarice.

Kako Kotorani danas slave sv. Tripuna?

Kotor je valjda jedini srednjovjekovni grad na istočnoj obali Jadrana koji danas ne slavi svoga zaštitnika. Slavi ga tek manji broj građana, uglavnom Hrvati, katolici. Treći veljače u Kotoru je običan dan, kao bilo koji drugi. Osim onih koji ga slave, tek mali broj najupućenijih znade da je Tripundan. Čak su crkvene vlasti morale središnju proslavu s procesijom pomaknuti na prvu nedjelju nakon spomendana sveca, da bi proslavi prisustvovalo koliko-toliko ljudi.

Kako izgledaju proslave?

Sama ceremonija proslave koju organizira Bokeljska mornarica, uključujući i njezin obredni dio, u više detalja odstupa od tradicije. To odstupanje i promjene koje, s time u svezi, zapažamo u današnjem slavljenju kotorskog patrona, posljedica su istih takvih procesa u samoj Bokeljskoj mornarici u Kotoru, kao nositelju toga kulturnog dobra.

Na što konkretno mislite?

Promjena ima više, ali dvije su indikativne. Već 500 godina 27. siječnja mali admiral s terase katedrale sv. Tripuna govori Pohvale Svecu, čime tradicionalno započinju svečanosti proslave sv. Tripuna. Posljednjih godina ustalio se običaj da toga dana predstavnici Bokeljske mornarice budu na misi u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole, pridružujući se tako slavljenju blagdana sv. Save. Nakon mise iz crkve povorka odlazi pred katedralu, gdje mali admiral govori Lode. U katalogu nedavno održane izložbe Nematerijalna kulturna dobra Crne Gore, a slično pišu i mediji, sudjelovanje na misi u crkvi sv. Nikole, a ne govorenje Loda, navodi se kao početak proslave sv. Tripuna. Kada i kako je Bokeljska mornarica uključena u proslavu sv. Save, a Savindan uvršten u kalendar proslave Tripundana, nije mi poznato. U svakom slučaju, u njezinim povijesnim statutima, koji su vrijedili do 1945, o tome nema ni slova.

Spomenuli ste odmak od tradicije i u samoj Bokeljskoj mornarici?

Njezino skretanje s puta koji je trasiran prije dvanaest stoljeća još je uočljivije. Još ne znamo kojim će putem krenuti nova uprava izabrana sredinom prošle godine. Iz njezine odluke da se iz naziva udruge izbriše broj 809 ne može se posve sigurno zaključiti znači li to povratak tradiciji ili tek njezino distanciranje od onoga dijela povijesti koji nije znanstveno verificiran.

Bilo kako bilo, ne može se zaobići činjenica da su Katolička crkva i Bokeljska mornarica povezane pupčanom vrpcom. Tako je u 15. stoljeću Bokeljska mornarica imala vlastitu crkvu sv. Nikole, birala je i opozivala četiri njezina kapelana, a prema statutu koji je vrijedio do 1945. dijecezanski biskup bio je virilni član njezine uprave, određivao svog predstavnika u Sudu sedmorice i bio jedan od potpisnika Statuta Bokeljske mornarice. Ingerencije koje su mu tada oduzete biskupu do danas nisu vraćene.

Radi li se možda o smišljenom planu promjene identiteta Mornarice?

Mislim da takav plan ne postoji, premda nije malo onih koji uvođenje sv. Save u obred proslave sv. Tripuna, a izbacivanje sv. Tripuna iz obreda u definiciji Bokeljske mornarice kao kulturnoga dobra, dovode upravo u taj kontekst. Uza sve promjene koje su se dogodile posljednjih desetljeća u Mornarici i oko nje nešto je, ipak, u njoj ostalo isto kao što je bilo prije 70, 150, 300 ili više godina. To je njezin nacionalni sastav u samoj Boki, u kojemu dominiraju Hrvati, čak do 99 posto, ovisno o gradu. Tolika brojnost njezinih baštinika trebala bi jamčiti da promjena neće biti.

Crna Gora je Bokeljsku mornaricu proglasila svojim nematerijalnim kulturnim dobrom, ali niste zadovoljni?

Sama ideja o proglašenju za svaku je pohvalu, ali, nažalost, isto ne možemo reći i za njezinu provedbu. Izostavljanjem sv. Tripuna iz definicije proglašenoga kulturnoga dobra i zamjenom svečeva imena izrazom „kultna ličnost“ izmijenjeno je samo njezino biće, ono po čemu ona danas jest to što jest – dvanaest stoljeća tradicije slavljenja zaštitnika.

Ne vjerujem da osim pisca spomenutog rješenja itko drugi u opisu: „simbioza ljudskog umijeća, vještine, jezika, govora, korištenja umjetničkih i zanatskih umotvorina, izvođačkih vještina, održavanja tradicionalnih obreda vezanih za kultnu ličnost, mjesto i ambijent“ može prepoznati Bokeljsku mornaricu.

Što tu nedostaje?

U svakom slučaju treba istaknuti njezinu bit, proslavu sv. Tripuna i dodati rečenicu:

Bokeljska mornarica je kulturno dobro hrvatskoga naroda, autohtonog u Crnoj Gori, u čijem su očuvanju sudjelovali i pojedinci, pripadnici drugih naroda s područja Boke kotorske.

Mislite li da će inzistiranje na hrvatskom identitetu Bokeljske mornarice pravoslavce, koji, također, polažu pravo na tu tradiciju, odvratiti od sudjelovanja u njezinu radu?

Mislim da se ne može reći da pravoslavci smatraju Bokeljsku mornaricu svojom tradicijom. Kad bi to bila istina, njezin nacionalni sastav odgovarao bi onomu s popisa stanovništva Crne Gore, a to znači da bi u njoj Hrvata bilo manje od 1 posto, a ne 99 posto, kao sada. Točno je da Bokeljska mornarica u povijesti nikada nije nazvana hrvatskom, ali to ne znači da se ne radi o baštini hrvatskoga naroda. Pitanje svih pitanja na koje povjesničari, ali i svi ostali koji Bokeljskoj mornarici odriču nacionalni predznak, nemaju odgovora jest: kako to da je dan-danas, nakon toliko stoljeća, živeći i stvarajući sve vrijeme uglavnom izvan svoje matične države, hrvatski narod u Boki obrnuto proporcionalno svojoj zastupljenosti u stanovništvu Crne Gore zastupljen u udruzi koja se smatra baštinicom tradicije duge više od jednoga milenija? Uz to postoje brojne indicije koje upućuju na njezin hrvatski identitet. Slično je s ostalim nematerijalnim dobrima u Crnoj Gori. Imajte u vidu da je 40 posto nepokretne i 60 posto pokretne kulturne baštine Crne Gore hrvatske provenijencije, a da nije nazvano tim imenom.

Kakvi su u povijesti bili crnogorsko-hrvatski odnosi u Boki?

Do Domovinskoga rata nisu bili opterećeni sukobima. Jedini je veći incident granatiranje Lovćena 1916, u kojemu su sudjelovali pripadnici Bokeljske mornarice, tada u sastavu austro-ugarske vojske. Taj je događaj zlorabljen devedesetih godina prošloga stoljeća u svrhu stvaranja odioznosti prema Bokeljskoj mornarici i Hrvatima u crnogorskoj javnosti, naglašavajući upravo njezin nacionalni identitet, nazivajući je pritom „oružanim hrvatskim bratstvom“. Bilo je i drugih pokušaja njezine diskreditacije, kao što je optužba da je sredinom 30-ih godina prošloga stoljeća „propagirala velikohrvatske ideje“ i „radila popise uglednih pravoslavaca u Boki koje treba likvidirati“. Za sadašnje odnose mogli bismo reći da su refleksija dobrih odnosa između naših dviju država.

Zbog čega ustrajavate na hrvatskom identitetu Bokeljske mornarice?

Nesporno je da sva kulturna dobra na njezinu teritoriju baštini Crna Gora. Uz državu, baštinik je ipak i narod čiji su pripadnici stvarali i održavali ta dobra. To bi trebalo uvijek isticati. Može li neupućena osoba, iz informacije da je Bokeljska mornarica kulturno dobro Crne Gore, išta drugo zaključiti nego da je riječ o kulturnom dobru onog naroda čija je i država u kojoj se ta dobra nalaze. Takav zaključak bio bi logičan, ali ne bi bio istinit. Crta između državnoga i nacionalnoga toliko je tanka da je mnogi i ne zapažaju. Uz to, svakim danom sve više blijedi, s tendencijom da posve nestane.

Zašto mislite da je sada pravi trenutak za taj svojevrsni popis kulturne ostavštine Hrvata u Boki?

Rekao bih da je posljednji trenutak. Prema projekcijama demografa u samoj Boki, ako se sadašnji trendovi nastave, Hrvata tamo za 50 godina neće biti. Svedeno na kraće razdoblje, to znači da svaki tjedan dva do tri Hrvata ili umru ili se isele ili skriju ili promijene svoj nacionalni identitet. Vremena, dakle, za delegiranje naših obveza na sljedeću generaciju nema.