Herman Bollé

jedan od najplodnijih i najznačajnijih hrvatskih arhitekata

0

 

BOLLÉ, Herman (Carl Ferdinand Hermann), arhitekt (Köln, 18. X 1845 — Zagreb, 17. IV 1926).

   

Hermann Bollé

Obitelj mu je francuskoga hugenotskog podrijetla, umjetničkih sklonosti (djed i otac, graditelji i poduzetnici, rade na kölnskoj katedrali, brat je operni pjevač, sestra književnica).

Nakon šest razreda realke i dvaju viših razreda graditeljske obrtne škole, usavršava se 1864–67. u crtanju kod oca, s prekidom 1866. radi dobrovoljne službe u vojsci.

God. 1867. radi kod arhitekta Seidmanna u Bonnu i ujedno na sveučilištu studira povijest umjetnosti.

Od kraja 1867. do 1870. izrađuje nacrte crkava i crkvene opreme u atelijeru kölnskog arhitekta neogotičara Heinricha Wiethasea, a 1870/71. poručnik je u ratu.

God. 1872–79. radi u atelijeru glasovitoga bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta (sudjeluje u izvedbi unutrašnjih dekoracija crkava Weissgaerbern, Brigittenau i Fünfhaus, vodi gradnju palače Narodne banke i dr.) te istodobno studira na Carskoj i kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti.

Od 1872. redoviti je član Društva likovnih umjetnika u Beču. Proučavajući antičke, srednjovjekovne i renesansne spomenike putuje 1873. Njemačkom, a krajem 1875. i početkom 1876. Italijom.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=78o3xDO-q8o

U Italiji susreće J. J. Strossmayera i I. Kršnjavog te već u proljeće 1876. dolazi prvi put u Hrvatsku, u Đakovo, gdje je F. Schmidt nakon smrti arhitekta Karla Rösnera preuzeo gradnju katedrale.

Po Strossmayerovoj želji B. vodi gradnju i razrađuje nacrte. Od jeseni iste godine nadzire u Zagrebu i Schmidtovu restauraciju Sv. Marka (kojoj pečat ipak daju samostalne intervencije gradskoga građevnog poglavarstva).

Schmidt mu povjerava i izvedbu palače JAZU i obnovu zagrebačke katedrale. B. postaje 1879. pravi član Austrijskog društva inženjera i arhitekata.

Te se godine definitivno nastanjuje u Zagrebu; 1890. dobiva hrvatsko državljanstvo, 1892. primljen je u Društvo inžinira i arhitekata, 1893. sagradio je vlastitu kuću u današnjoj Ulici 8. maja 64.

Do 1914, kad je umirovljen na vlastiti zahtjev, s naslovom dvorskog savjetnika, obavlja mnoge javne službe.

U svom atelijeru u Gajevoj 37, nastavio je projektirati do posljednjih godina života.

— Po dolasku u Hrvatsku, uz arhitektonsku, započinje opsežnu društveno- kulturnu i pedagošku djelatnost. Odbornik je Upravnog odbora Društva umjetnosti (1879), jedan od osnivača Muzeja za umjetnost i obrt (1879; 1879–90. ravnatelj) i Obrtne škole (1882; 1892. u njezinu okviru osnovan je i graditeljski odjel), koju je vodio pune trideset i dvije godine: do 1892. kao član direktorija (Kršnjavi, Bollé, E. Suhin), a do 1914. kao samostalni ravnatelj.

Uz projekt zgrade škole i muzeja te njihove cjelokupne opreme, izradio je i program za crtanje i praktičan rad u svim odjelima (Kršnjavi je dao program za nastavu teorijskih predmeta).

Odgojio je generacije vrsnih obrtnika, koji su Zagreb učinili važnim središtem dekorativnih umjetnosti.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=PAoc7Bf_3Wg

Radove Obrtne škole, kao i svoje samostalne, predstavio je na velikim svjetskim izložbama (Trst 1882, Budimpešta 1885. i 1896, Pariz 1900), dobivši više istaknutih priznanja, među ostalim križ Legije časti za vlastitu arhitekturu na pariškoj  svjetskoj izložbi 1900.

Sudjelovao je u rasprama o umjetničkim pitanjima (anketa o spomeniku Strossmayeru, 1909), promicao likovne manifestacije (izložba pokućstva u Umjetničkom paviljonu, 1902).

Foto: pixabay.com

— Najviše objekata izgradio je u Zagrebu: Zavod Sv. Josipa, tj. samostan Magdalenki u Nazorovoj ulici (1879), kurije na Kaptolu 6 (nakon 1880) i u Novoj vesi 5 (1880–82), sjemenišnu kapelu na Kaptolu (od 1880), Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu (1882–84), evangeličku crkvu i općinu (1882–87), zgradu Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtnu školu (1882–92), palaču Pongratz (1882–84, na Jelačićevu trgu – danas Trg Republike, srušena između dva rata), kompleks Mirogoja (arkade, mrtvačnica, kapela Krista Kralja, dovršena po njegovim nacrtima nakon njegove smrti, kapela na pravoslavnom groblju, brojni spomenici 1883–1914), kuriju na Kaptolu 21 (1885), vilu Weiss na Prekrižju (1890, srušena između dva rata), kapelicu na Ilirskom trgu (1892), Mušku učiteljsku školu u Medulićevoj (s Kunom Weidmannom, 1893), umjetničke atelijere u Ilici 85 (u suradnji s V. Bukovcem, 1894). Izgradio je također gimnaziju u Osijeku (od 1880), grobnu kapelu Pejačević u Našicama (1881), hrvatski paviljon na svjetskoj izložbi u Trstu (1882), grobnicu obitelji Jelačić u zaprešićkim Novim Dvorima (1884), župne crkve u Erdeviku (1885–90) i Tounju (1886–97), drvenu crkvicu u Gustelnici (1888/89), činovničku kuću na imanju Weiss u Budinščini (1890), župnu crkvu i dvor u Šišljaviću (od 1892), župne crkve u Štikadi (1894) i Dugom Selu (1895), šumarski paviljon na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), vincilirsku kuću na imanju Odescalchija u Višnjevcima (1903), grobnu kapelicu Đurišić (1910) i Taschner (oko 1923) u Rumi, župnu crkvu i dvor u Čalmi (1914, srušeno u II svjetskom ratu), spomenik junacima palim u I svjetskom ratu na vojnom groblju u Karlovcu (1918).

Vrlo je vjerojatno da će se, iza imenâ izvođača, otkriti još niz Bolléovih projekata. Brojne su također njegove pregradnje i restauracije, izvedene u romantičnom duhu idealiziranja stila: primjerice u Zagrebu katedrala i nadbiskupski dvor (1880–1905), kaptolske kurije br. 2, 3, 4, 5, 15, 20, 26 (samostalno ili u suradnji, nakon 1880), pročelja Sv. Katarine (nakon 1880), franjevačka crkva (1881–1902), crkva u Remetama (od 1881), unutrašnjost pravoslavne crkve (1882–94), zgrada u Ilici 45 (1882, pregrađeno), zgrada na Jelačićevu trgu 1 (1882, djelomično uklonjeno), unijatska crkva (1883–89), zgrada Bogoštovlja i nastave (1892), kapelica Sv. Duha (od 1893).

Foto: pixabay.com

Izvan Zagreba pregradio je i restaurirao župnu crkvu Sv. Ane (1878–90) i grkokatoličku katedralu (od 1892) u Križevcima, hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878–83), hodočasničku kapelu Sniježne Gospe Tekijske kod Petrovaradina (1881), župnu crkvu u Dubrancu (1883–89), crkvu u Resniku (1887), franjevačku crkvu u Franjindolu kraj Zemuna (1888), župnu crkvu u Belici (1890), unutrašnjost crkve u Kaštu (1892), franjevačku crkvu u Iloku (1892–1909), franjevačku crkvu i samostan u Kostajnici (1892), župnu crkvu u Velikoj Gorici (1893), episkopsku crkvu i dvor u Pakracu (1893), kapelu Sv. Matije u Gornjoj Stubici (prije 1896), pravoslavnu crkvu u Bjelovaru (1897), manastir i crkvu u Grgetegu (1899), franjevačku crkvu u Virovitici (1899) i dr.

Neizvedeni su projekti crkava u Trsatu, Desiniću, Lepavini, Moravču, Novom Sadu, Rudama, Vrbovcu, Lepoglavi i katedrale u Osijeku.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=CVGoPppqOx8

Po njegovim nacrtima izvedeni su detalji zagrebačke urbane opreme: meteorološki stup (1884) i vodoskok na Zrinjevcu (1891–93), ograda i portal Botaničkog vrta, ograda zgrade Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10 (1894), a u suradnji sa Schmidtom kaptolska fontana (1880).

B. je ostavio traga i u povijesti urbanizma, radeći na regulatornoj osnovi Zagreba 1887. Na području primijenjenih umjetnosti težio je potpunom oblikovanju objekta te izrađuje nacrte za stolariju, kovano željezo, dekorativne slikarije i plastiku, vitraile, tekstil i posuđe mnogih svojih zdanja (zagrebačka katedrala, franjevačke crkve u Zagrebu i Iloku, zgrada Muzeja za umjetnost i obrt – MUO, ogledni školski interijer za parisku izložbu 1900 – danas u Hrvatskom školskom muzeju i dr.).

Na žalost, mnogi su njegovi prostori (npr. zgrada MUO, franjevačka crkva u Zagrebu) nesporazumima kasnijeg doba lišeni bitnih dekorativnih dijelova.

— B. je ostvario primjeran historicistički opus (koji u nekim nacrtima primijenjene umjetnosti dodiruje i secesiju) više ili manje slobodno reinterpretirajući oblike gotike ili renesanse, ili se romantično nadahnjujući narodnim graditeljstvom.

Bolléov je historicizam preko Beča u izravnom dodiru s Viollet-le-Ducom. Unoseći u našu sredinu internacionalni arhitektonski biljeg, pazio je i na neposredan urbanistički kontekst.

Foto: pixabay.com

Povjerenje vlade i brojne javne narudžbe prouzročile su netrpeljivost i nepravedne ocjene njegova rada. Posebno je Gj. Szabo, s konzervatorskih pozicija, ostavio o njemu krajnje negativan sud, jer su Bolléove idealizirane restauracije nekim spomenicima izmijenile prvotan lik (katkad i iz konstruktivne nužde).

Zbog neslaganja s restauratorskim stavovima njegova vremena ne smiju se previdjeti arhitektonske i urbanističke vrijednosti Bolléova djela.

Općenita revalorizacija historicizma s pozicija urbanističke funkcije arhitekture pomogla je uočavanju tih vrijednosti pa se Mirogoj, zgrada Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole ili nekadašnja vila Weiss ubrajaju u antologijska djela hrvatske arhitekture.

B. je jedan od najplodnijih i najznačajnijih hrvatskih arhitekata, koji se istaknuo ne samo po pionirskoj pedagoškoj djelatnosti oblikovne kulture i naobrazbe u Hrvatskoj, nego i po osobnoj arhitektonskoj kulturi i informiranosti.

LIT.: Restauracija crkve sv. Marka u Zagrebu. Vienac, 8(1876) 36, str. 600; 46, str. 755. — Restauracija crkve u Bistrici. Obzor, 8(1878) 264, str. 3. — I. Kršnjavi (I. K.): Der Erker am Stanković’schen Hause. Agramer Zeitung, 55(1880) br. 159. — Isti (K): Crkva sv. Marka u Zagrebu. Narodne novine, 48(1882) br. 249. — Isti (K.): Zdenac Sv. Marije na Kaptolu. Ibid., br. 205. — I. Krst. Tkalčić: Popravak zagrebačke franjevačke crkve. Obzor, 16(1886) 252, str. 4; 253, str. 3; 254, str. 4. — J. Brunšmid: Odgovor g. Bollé-u. Narodne novine, 67(1901) br. 159. — I. Kršnjavi: Bakačeva kula. Ibid., br. 144. — V. Lunaček: K restauraciji franjevačke crkve. Hrvatsko pravo, 1901, br. 1615. — M. Pilar: Nova župna crkva u Krapini. Viesti Družtva inžinira i arhitekta, 25(1904) 1, str. 8. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 238, 240–241, 246, 253–254, 259, 262–263, 272–274, 278–279. — M. Barbarić: Iločka crkva. Hrvatska obrana, 14(1915) 302, str. 2–3. — I. Kršnjavi: Sedamdesetgodišnjica dvorskoga savjetnika Hermana Bolléa. Narodne novine, 81(1915) 243, str. 4. — Isti: Povijest gradnje akademske palače. Savremenik, 12(1917) str. 166–171. — Isti: Osnutak Obrtne škole. Vijenac, 3(1925) IV/9, str. 274–276. — Isti: Stilreinheit und Stileinheit. Der Morgen, 3(1925) 844, str. 10–11. — Isti: Herman Bollé. Vijenac, 4(1926) VI/8–9, str. 240. — V. Lunaček: Herman Bollé. Obzor, 67(1926) 104, str. 2–3. — S. Szavits-Nossan: Arh. Hermann Bollé. Tehnički list, 8(1926) 20, str. 310–311. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću. Zagreb 1934, 89–90. — J. Vražić: Povijest gradnje i restauracije iločke crkve. Hrvatski list, 19(1938) 241, str. 7; 242, str. 8. — M. Despot: Nekoliko podataka o počecima »Muzeja za umjetnost i obrt« u Zagrebu, god. 1880. Muzej primijenjene umetnosti (zbornik), 12(1968) str. 138, 139. — Život umjetnosti, 1978, br. 26/27 (posvećen H. Bolléu). — V. Frkin: Hermann Bollé i obnova franjevačkih sakralnih objekata. Ibid., 1980, 29/30, str. 180–185. — Lj. Nikolajević: Herman Bollé u Turopolju. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 29(1980) 4, str. 36–43.
Željka Čorak (1989)

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=_k9VnoBTtn0

 

Izvor: http://hbl.lzmk.hr/

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.