Boris Beck: Samotno mjesto

Da „obraćenje”, međutim, nije sasvim prikladan izraz za dramatične posljedice koje je za Pavla imao put u Damask – gdje mu se, kako je sam više puta svjedočio u svojim poslanicama, ukazao Uskrsli – kazao je Benedikt XVI. u toj istoj katehezi, izrečenoj na općoj audijenciji 3. rujna 2008.: to „nije bilo jednostavno obraćenje, sazrijevanje njegova ‘ja’, već je bilo smrt i uskrsnuće i za njega samoga: umrla je jedna njegova egzistencija, a s Kristom uskrslim rodila se druga, nova. Taj susret je stvarna obnova koja je promijenila sve njegove parametre. Sada može reći da je ono što je ranije za njega bilo bitno i osnovno, postalo za njega ‘otpad’; nije više ‘dobitak’, već gubitak, jer sada je važan samo život u Kristu.”

Obraćenje svetoga Pavla, kojega se spominjemo 25. siječnja, opisao je na početku svoje velike knjige o Tom Wright, nedavno objavljene na hrvatskom. Punim imenom Nicholas Thomas Wright, engleski teolog, oksfordski profesor i anglikanski biskup, rođen je 1948., a autor je brojnih knjiga među kojima se ističu njegova studija o uskrslom Kristu i biografija svetoga Pavla. Wright Šaula, kako se Pavao zvao prije nego se krstio, na temelju šturih podataka iz Novoga zavjeta, ali argumentirano i uvjerljivo, najprije pokazuje kao mladića u Tarzu, velikom i kozmopolitskom gradu u Maloj Aziji. Šaul je inteligentan i vlada s više jezika, a odlično poznaje Sveto pismo. Odrasta unutar židovske zajednice u grčkom gradu, u pobožnoj obitelji farizeja kojima je u srži revnost.

Revnost i nasilje

Wright taj pojam revnosti prikazuje u njegovim izvorima i sa svim posljedicama. Situacija je, naime, bila takva da je Gospodin – nakon rušenja Prvoga hrama i odlaska Židova u progonstvo u Babilon – napustio Jeruzalem. Vrativši se na ruševine svojega grada, dva preostala plemena od dvanaest shvaćaju da su proroci poput Izaije i Jeremije imali pravo, da je narod kažnjen za svoje grijehe i da su zbog otpada kažnjeni tako da im je uskraćena Božja prisutnost. Stanje je posve usporedno izgonu Adama i Eve iz raja, a uvelike podsjeća i na ropstvo u Egiptu, s bitnom razlikom – Hebereji u Egiptu nisu bili kažnjeni zbog toga što su se klanjali drugim bogovima, a Izraelci sada jesu. Farizeji su vjerovali da će ih Gospodin doći izbaviti, da će se Nebo spustiti na Zemlju, ali da su, prije svega, potrebni oprosta. I zato su pobožno živjeli, opsesivno ispunjavajući i najsitnije propise Zakona, kao bi pospješili dolazak Gospodina – koji je, nekako se u Isusovo vrijeme tako vjerovalo – neizbježan i posve blizak.

Revnost je osim te pozitivne strane imala i negativnu – istrebljenje onih koji svojim grijesima navlače bijes Boga na narod i odgađaju njegov dolazak. Uzori revnosti bili su, pokazuje Wright, prorok Ilija koji je izazvao smrt Baalovih svećenika i Pinhas koji je probo kopljem u šatoru Izraelca i njegovu ženu Moapku. Revnost i nasilje išli su ruku pod ruku: Šaul je sudjelovao u kamenovanju Stjepana, a u Damask je krenuo uhićivati sljedbenike Isusa Krista – sve u ime Božje, slijedeći svoju duboku i nepokolebljivu vjeru.

Svijet nade

Dramatičan susret u pustinji, kada se Uskrsli obratio Šaulu s pitanjem zašto ga progoni, nije zapravo izazvao obraćenje. Kako kaže Benedikt XVI.: „Uskrsli Krist je svjetlo istine, svjetlo samoga Boga”, a susret s njime je Šaulu „proširio njegovo srce, učinio ga otvorenim prema svima”. Šaul se nije obratio jer je već vjerovao u Boga, on, kako kaže papa emeritus, „u tom trenutku nije izgubio ono što je dobro i istinito u njegovu životu, u njegovoj baštini, već je na novi način shvatio mudrost, istinu, dubinu zakona i proroka; usvojio ih je na novi način.” Revnost je Šaul, odsada Pavao – kako kaže Wright – zamijenio radosnom viješću; sve je drugo ostalo isto.

Wright naglašava da je Šaul odrastao u svijetu nade, svijetu koji je željno iščekivao Gospodinov dolazak. Nada nije osjećaj, nego vrlina, i može se vježbati, kaže Wright, „kroz bogoštovlje i molitvu, kroz zazivanje Boga, kroz čitanje i drugačije zamišljanje biblijskih priča i kroz svjesno držanje nepoznate budućnosti unutar nepokolebljivih božanskih obećanja” – a Šaul je sve to bio naučio u mladosti. Wright tvrdi da se Šaul nije niti mogao niti trebao obratiti jer nije ni jednoga trenutka prestao vjerovati u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Ali otkad je, kako Pavao piše u 2. poslanici Korinćanina, ugledao „slavu Božju na licu Isusa Krista”, shvatio je da su ondje spojeni Nebo i Zemlja, i da su sva Božja obećanja, koja je čekao i za koja je revnovao, ispunjena – iako ne na način na koji je to očekivao.

Dodirnuti Kristovo srce

Joseph Ratzinger povukao je paralelu između obraćenja svetoga Pavla i nas. Ponajprije, kršćanstvo nije neka nova filozofija ili novi moral – kršćani smo samo ako susretnemo Krista. Nadalje, Krist nam se neće pokazati „na taj neodoljivi način, u svjetlu, kao što je učinio s Pavlom da bi ga učinio apostolom svih naroda”, ali to ne znači da ne možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve. „Možemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira naše”, kaže Benedikt XVI. „Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim postajemo doista kršćani. I tako se otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.” Da revnujemo bez nasilja.