Hrvati trebaju postati Ljubitelji

Zaboravljenim hrvatskim radnicima i radnicama...

0

 

“Samo slabić ljubi samoga sebe, jaki  nosi u svome srcu čitave nacije.”

István Széchenyi

Je li današnje stanje najiskreniji pokazatelj strahotne posljedice “vitalnog nedostatka čovjeka”. Izuzetno je teško sebe zadobiti, sabrati… zadržati! Mada bi uvijek mogli – kao odgovor na sve nedaće – uvijek za neko temeljno polazište uzeti kraljicu svih kreposti: ljubav. Samo ljubavno revolucioniranje života može u doba ovoga nesumnjivog posvemašnjeg umiranja nanovo oživjeti i spriječiti apokalipsu prirode i izbaviti iz smrtne opasnosti tu izranjenu, izdanu i obespravljeni samu bit čovjeka i njegove odbačene čovječnosti.

Foto: pixabay.com

Naime, ponaosob svaki čovjek neizostavno treba voljeti svijet.  Što bi rekao ruski filozof Nikolaj Berdjajev: “… mora se voljeti živjeti u vremenu.” Treba nastojati izgnati te životne strahove koje neminovno strahotno ispunjavaju nutrinu svakog čovjeka, svakoga bića tjeskobom… preplašenošću. Iz ove nasušne doline jada, iz svih snaga treba probuditi ordo amoris – poredak ljubavi. Treba u sebi probuditi Unutrašnjega Krista, ne zaboraviti na svoj fundamentalni duhovni princip postojanja, i da smo zapravo po božjoj milosti kao Djeca zemlje, ujedno i ljubljena djeca Neba.

U logici čovječjeg srca, ukoliko je promatramo isključivo iz antropomorfne perspektive, nedvojbena je činjenica da je nezaštićena čovjeka kudikamo lakše povrijediti, negoli ljubiti. Zašto? Zašto se tako lako odajemo užicima svoje tamnije strane Ega!? Zašto neprestano ratujemo u samima sebi… Krijemo na vanjštini naših lica uspješnost u karijeri, neko neprikosnoveno zadovoljstvo, rabimo razne instrumentarije politoloških mehanizama da bi samo pokazali koliko smo značajni… a u biti smo iznutra prazni. Nesretni. Obeštećeni… Zar doista nismo značajni samim time što postojimo… ?

Foto: pixabay.com

Ni demokracija kao takva mlada biljka hrvatske današnjice, nije niukoliko imuna na te nepostojanosti našega osakaćena duha. Kako uopće možemo očekivati da hrvatska demokracija bude postojana i zrela, otvorena i perspektivna, kada je hrvatski čovjek stubokim u svim segmentima ispunjen i opterećen jarmom korupcije, beznađa i ne – ljubavi. Nacija smo koja treba oceane ljubavi, i koja treba da zauzme stav da ljubi. Hrvati trebaju postati Ljubitelji. Svoju nadano domoljublje u sebi njegovati kao naciju ljubavi, biti lučonoše…

Zar nije krajnje vrijeme da zasučemo rukave, stegnemo remene, i počnemo krčiti onu predivnu, ali već skoro tisuću godinu zaraslu hrvatsku Maslinsku goru! Zaboga miloga, treba se već prenuti iz te duboke oronulosti, isplakati više te suze pokajnice… i jarma ropstva rasteretiti čeljad najamničku… hrvatske radnike žrtvene golubove i golubice… I pokazati da uistinu vrijedi danas istinski ljubiti…

Dakle, prije svega treba osluškivati, čuti Druge u samima sebi, zacijeliti ova ranjena krila… Jer naposljetku jedino (Jedni – Druge) možemo nahraniti kruhom suza, čistoćom srca…

Foto: pixabay.com

Ovo vrijeme nerodnih hrvatskih godina, trenutačno potrebuje sijače… da bi svojom gorušičinom ljubavlju počeli iscjeljivati našega Čovjeka boli, odbačenoga žrtvenoga goluba, radnika i radnice naše Lijepe naše… Tek tada kada to svojski počnemo u najdublji intimi naših srca činiti, početi će se nazirati i duhovna obnova naše crne napaćene hrvatske zemlje, majke Crkve, i svakoga ′adamah (čovjeka) u svakome hrvatskome gradu, selu… Hrvatska Maslinska gora tek će tada početi preobraženo sjajiti… i u narednim rodnim godinama početi donositi duševni mir u naše nerijetko zatamnjene predjele povrijeđenih ljudskih srdaca… Jedino su riječi Ljubavi One koje nas mogu mijenjati i promijeniti, te nam naposljetku donijeti neko bolje sutra, te neku svjetliju hrvatsku, europsku sutrašnjicu…

Foto: pixabay.com

 

posvećeno: zaboravljenim hrvatskim radnicima i radnicama…

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.