Da nisu uvijek potrebna “čuda” kako bi se netko promijenio na bolje govori podatak o broju ljudi koji su promijenili pogled i nastojanja u susretu s životnim svjedočanstvom ljudi koji su bili lavovi među vukovima. Opiranje mafiji, javno prokazivanje i ograđivanje dovelo je do ubojstava nekoliko svećenika, a njihovi su životi postali poticaj drugima na promjenu stava, djelovanja ili barem veće gorljivosti u predanijem življenju Kristove poruke. Ništa manje postali su poticaj na veće zauzimanje u svom okruženju.

Pitanje odnosa Crkve i mafije na prostoru četiriju, uvjetno rečeno, najpobožnijih talijanskih regija teško je iznijeti na vidjelo. Razlozi su višestruki. Što je istina, a što su slutnje, vjerojatno će se kad-tad saznati. Možda je najbolji odgovor ponudio jedan od pokajnika nekom novinaru: “Nisi tamo rođen. Ne možeš to razumjeti!” Naime, povijesne i društveno-kulturalne posebnosti dovele su do organiziranog djelovanja mafije. S vremenom je u svim porama prevladao stav da se kao razumljivo prihvaća stanja kontroliranog suživota, i to po načelu manjeg zla. Društveno ozračje prožeto djelovanjem mafije stvorilo je mafijaški mentalitet. Taj se mentalitet odražava na malodušnost glede promjene stanja, na strah za vlastitu kožu i, dakako, na izravno učešće u mafijaškim poslovima. Istraživanja su često oskudna, a drugačije i nije moguće zbog naravi podzemnog komuniciranja. Naime, mafija komunicira usmenim putem koristeći se rodbinskim kanalima.

Suradnja s mafijom obilježila je i neke zaređene sinove Crkve, jer su, primjerice, davali podršku nekim demokršćanskim političarima koji su bili povezani s mafijom, a neki su izravno pomagali mafiji, o čemu već postoji literatura. Tako je 1995. g. isusovac Bartolomeo Sorge u časopisu “Civilta Cattolica” naveo umiješanost Crkve u poslove “Cosa nostre” te je šutnju službene talijanske Crkve o mafiji nazvao skandaloznom. Sorge je drugdje naveo da je na Siciliji mafija imala predispoziciju u tradicionalno snažnom osjećaju za obitelj, poštivanju autoriteta, vjernosti prijateljstvu i u pučkoj religioznosti, što do danas obilježava sicilijansku kulturu.

Glas u tišini malodušnosti

Ne samo posljednjih desetljeća, nego i ranije, uvijek je bilo onih koji su ukazivali na potrebu oštrijeg prokazivanja i suprotstavljanja mafiji u društvu, očekujući da i Crkva, odnosno njezini pastiri, snažnije podignu svoj glas i doprinesu državnim nastojanjima, pa i pod cijenu ugrožavanja vlastitog života. Stvari su ne malo promijenile nakon snažnih riječi pape Ivana Pavla II. koje nisu svugdje u Italiji dobro odjeknule. Bilo je to u Dolini hramova u blizini Agrigenta na Siciliji 9. svibnja 1993. kad je u svom govoru Papa odrješito pozvao mafijaše na obraćenje. Razumljivo, uslijedilo je podmetanje bombi pod nekoliko crkava, pa i uz baziliku sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Mafija je očito htjela dati jasnu poruku, jer je riječ o rimskoj katedrali, majci svih crkava Katoličke Crkve i grada Rima. Iste godine u rujnu ubijen je don Giuseppe Puglisi u Palermu. Ubili su ga mafijaški plaćenici 15. rujna 1993. god., na dan njegova 56. rođendan.

Sprovod don Pina Puglisija

Don Pino je rođen 15. rujna 1937. g. u četvrti svoga smaknuća. Otac mu je bio postolar, a majka krojačica. Zaređen je za svećenika 1960. g. Nakon ređenja bio je župni pomoćnik u susjednoj četvrti. Već od početka pastoralne službe pokazivao je interes za mlade i socijalne probleme najzapuštenijih dijelova rodnog Palerma. Kroz nekoliko kasnijih službi djelovao je u istome smjeru. Razdoblje koje je prethodilo ubojstvu odnosi se na kratko razdoblje u kojem je bio župnik rodne župe sv. Gajetana u četvrti Brancaccio u Palermu. Imenovan je 29. rujna 1990. god., a od listopada 1992. djeluje i kao duhovnik pripremnog tečaja u Nadbiskupskom sjemeništu u Palermu. U tom razdoblju bio je poznat po zalaganju protiv organiziranoga kriminala, a posebno se zauzimao za odgoj djece i mladih koji su bili prepušteni ulici. Radi toga je osnovao centar “Oče naš“, mjesto okupljanja djece i mladih. Njegovo djelovanje stavilo je u prvi plan kulturu zajedničkoga zauzimanja i nastojanje oko općega dobra. Tako su rubni dijelovi Palerma dobili svjetlo od Svjetla, jer je po don Pinu surovu stvarnost mafijaških mreža prodrmalo svjetlo evanđeoskih vrijednosti koje je neustrašivo širio. Posebnu pozornost daju neka svjedočanstva koja ukazuju da je bio potpuno prepušten stanju u kojem se zatekao, a ono je bilo zapušteno. U toj četvrti uvijek je vladalo siromaštvo, delikvencija i korupcija.  Nije imao podršku ni od crkvenih ni od civilnih institucija. Brojna je pisma slao na različite adrese odgovornima u cilju poboljšanja uvjeta u kojima ljudi živi, no odgovora nije bilo. Razumljivo je da je svojim djelovanjem postao trnu u oku mafiji, jer je primjenjivao “najopasniju” metodu suzbijanja mafijskog mentaliteta. Riječ je odgoju i obrazovanju u cilju oblikovanja nove kulture, novog mentaliteta i novih običaja. Bez toga, što se danomice pokazuje, represivni aparat ne može biti učinkovit.

Projekt izgradnje nove crkve na Brancacciu u kojoj će biti blaženikovo tijelo

God. 1999. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Dekret o beatifikaciji zbog mučeništva iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) objavio je papa Benedikt XVI. Svečano proglašenje blaženim bilo je 25. svibnja 2013. god. u Palermu. Na slavlju je sudjelovalo 40 biskupa i 750 svećenika. U travnju 2013. god. zemni ostaci su preneseni s groblja sv. Uršule u kapelu Bezgrješne u katedrali u Palermu. Do izgradnje nove crkve na Brancacciu posmrtni ostaci će se nalaziti u katedrali u mramornom sarkofagu napravljenom u obliku klasa pšenice, što se vezuje uz Isusovu sliku pšeničnog zrna koje pavši na zemlju donosi obilat rod.

U mnogim osvrtima vidljivo je da je mnogima ostao u sjećanju njegov osmjeh kao istančana iskra njegove osobnosti. Kažu da je u tom osmjehu bilo ono što je unosilo novost i nadu. “Prikrao sam se iza njega i izgovorio njegovo ime. On se okrenuo i pogledao me. Shvatio je da sam tu da ga ubijem. Rekao mi je s osmijehom: ‘To sam očekivao’. Nemam nikakvog iskustva sa svetošću, mogu samo reći da je u tom osmijehu bilo neke svjetlosti” – kazao je Salvatore Grigoli, plaćeni ubojica pred vatikanskom komisijom, a ujedno je kazao da ga je taj osmjeh noćima proganjao.

Plodovi pšeničnog zrna
news_img1_65280_padre_puglisi

Privremeni smještaj sarkofaga s blaženikovim tijelom u katedrali u Palermu

Još 2005. snimljen je film pod naslovom “Na svjetlu dana” (Alla Luce del Sole) u kojem su predstavljene posljednje godine njegova života i nastojanje oko odgoja djece i mladih u župi zloglasne mafijaške četvrti Brancaccio. Film predstavlja samo dio njegovih nastojanja, ali pod vidom odgoja za vjeru iz koje se osmišljava zalaganje vlastite kože. Riječ je o svećeniku koji je odlučio mijenjati mentalitet sredine iz koje je potekao, što daje posebno obilježje novom blaženiku.

Da bi se lakše razumjela posebnost Palerma, zgodno nam može pomoći misao da se bez slikara Caravaggia taj grad ne može razumjeti. Slikar svjetla i tame, kažu, kao da je pred sobom imao Palermo, grad u kojem se isprepliću svjetlo i tama, surova stvarnost, bijeda i nasilje u moru bisernih strana sicilijanskog života, baštine i ljudi. U tom prostoru don Pino je djelovao kao svjetlo. Na tom tragu, vodeći se njegovim primjerom, danas postoji čitav niz ljudi koji su ga osobno poznavali kao djeca, a kao odrasli zauzimaju se za iste vrijednosti.

Ostao je upečatljiv kao svećenik u kojem se dogodio sretan spoj vjere i ulice. Spajajući jedno s drugim postao je znak evanđelja, glas o svjetlu evanđelja koje je poslano svijetliti u mraku. Predano i ciljano djelovao je na planu odgoja savjesti. Znao je da se samo tako može nadići i pobijediti mehanizme zarobljavanja. Uz to, don Pino predstavlja jedno od ključnih uporišta za razumijevanje kreposti nekrvnog mučeništva u svakodnevici. Stoga je razumljivo da je njegovo proglašenje blaženim imalo za cilj naglasiti obvezu kršćana da se zauzimaju za rubne i da se hrabro opiru malodušju. U tom smislu valja uzimati suvremene mučenike, ljude koje pamti današnji naraštaj.

Diljem Sicilije, kao i u ostatku Italije, mnoge škola, domovi, sportski objekti, ceste i trgovi dobili su ime po njemu, a liturgijski spomen 21. listopada u nadbiskupiji Palermo uzet je kao početak pastoralne godine. Liturgijski spomen nije na dan njegova ubojstva, jer se poklapa s Gospom Žalosnom, nego na dan njegova krštenja. Uz ovogodišnji će spomen u petak 21. listopada 2016. god. apostolski nuncij u Italiji predati palij mons. Corradu Loreficeu, novom nadbiskupu Palerma koji je već isticao ulogu don Pina u svome sazrijevanju.