BOSANSKA BANOVINA (12. – 14. ST.) 2. DIO
Nakon bana Borića za bosanskog bana izabran je slavni ban Kulin (1180. – 1204.). Papin poslanik za Dalmaciju i cijelu Slavoniju, Teobald, u pismu potkraj listopada 1180. godine naziva Kulina „velikim banom“. Papin poslanik od bana je zatražio da mu u znak štovanja apostola Petra i gospodina pape pošalje dvojicu sluga i kunine kože. Na kraju pisma papin poslanik pita Kulina ima li kakvu poruku za papu. Na pitanje je li Kulin vladao Bosnom i prije 1180. godine teško je dati točan odgovor, prije svega zbog pomanjkanja izvora. U vrijeme bana Kulina ugarsko – hrvatski kralj Bela III. (1172. – 1196.) u svojoj intitulaciji ima i „rex Ramae“, pa je teško reći je li ban Kulin u početku samostalno vladao Bosnom. U ispravi iz 1189. godine, Kulin se spominje kao „banus Bosene“, a ugarsko – hrvatski kralj se ne spominje
Nakon bana Borića za bosanskog bana izabran je slavni ban Kulin (1180. – 1204.). Papin poslanik za Dalmaciju i cijelu Slavoniju, Teobald, u pismu potkraj listopada 1180. godine naziva Kulina „velikim banom“. Papin poslanik od bana je zatražio da mu u znak štovanja apostola Petra i gospodina pape pošalje dvojicu sluga i kunine kože. Na kraju pisma papin poslanik pita Kulina ima li kakvu poruku za papu. Na pitanje je li Kulin vladao Bosnom i prije 1180. godine teško je dati točan odgovor, prije svega zbog pomanjkanja izvora. U vrijeme bana Kulina ugarsko – hrvatski kralj Bela III. (1172. – 1196.) u svojoj intitulaciji ima i „rex Ramae“, pa je teško reći je li ban Kulin u početku samostalno vladao Bosnom. U ispravi iz 1189. godine, Kulin se spominje kao „banus Bosene“, a ugarsko – hrvatski kralj se ne spominje.
Ban Kulin postavio je temelje daljnjem samostalnijem razvoju Bosne. Osim teritorijem Bosne, on je upravljao i Usorom i Solima, a granice Bosne proširio je na zapad, gdje je zauzeo stare hrvatske župe Luku, Plivu i Vrbanju. Te su župe poslije nazvane Donji Kraji. Kulinova sestra bila je udana za humskog kneza Miroslava s kojim je Kulin bio u dobrim odnosima. Nakon Miroslavove smrti, Kulinova sestra sa sinom Toljenom bježi Kulinu jer je Hum preoteo vladar Duklje, Vukan Nemanjić. Taj čin pogoršao je odnose između Kulina i Nemanjića. O širenju patarenske hereze u Bosni počelo se govoriti potkraj Kulinove vladavine. Papa Inocent III. pisao je 1200. godine ugarsko – hrvatskom kralju Emeriku da bosanski ban Kulin daje zaštitu katarima i patarenima koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira. Papa je ovo pismo sastavio prema dojavi dukljanskog kralja Vukana između 1199. i 1200. godine. U svojoj dojavi papi Vukan kaže da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje je pristao ban Kulin sa svojom obitelji zajedno sa više od deset tisuća kršćana. Na Vukanove optužbe ban Kulin odgovorio je slanjem izaslanstva u Rim sa molbom papi da pošalje svoga legata koji će provjeriti točnost optužbi i dati svoj sud o katoličkoj vjeri u Bosni. Spor je riješen na Bilinom polju 1203. godine, no poslije slijedi drugačiji razvoj događaja.
Nakon Kulinove smrti bansku čast preuzima njegov sin Stjepan. Ne zna se koliko dugo je banovao u Bosni, ali se zna da nije uspio dostići svoga oca. Nije uspio osigurati obećano pravovjerje u Bosni, a time ni podložnost ugarsko – hrvatskim vladarima. Za njegova banovanja u Bosnu stižu dominikanci koji su trebali osigurati katoličanstvo. Jedna od metoda osiguranja katoličanstva bila je i inkvizicija.
Bana Stjepana naslijedio je Matej Ninoslav (1233. – 1250.). Zbog svoje tolerantnosti prema patarenima, neki povjesničari ga svrstavaju među heretike. Posredništvom dominikanaca odmah na početku svog banovanja Ninoslav se pomiruje sa papom Grgurom IX. koji mu pruža zaštitu. Također papa zahtijeva od hrvatskog hercega Kolomana da pomogne Ninoslavu zadobiti izgubljene krajeve. Godinu dana poslije Ninoslav se sukobio sa Kolomanom, a Koloman papi najavljuje svoj plan da silom iskorijeni krivovjerje u Bosni i Humu. Papa Grgur IX. obećao je Kolomanu pomoć, a istodobno je i poticao bosanske biskupe da iz svojih biskupija iskorijene krivovjerje. Kolomanovi križarski pohodi trajali su od 1234. do 1239. godine, a za to je vrijeme Koloman uspio osvojiti veći dio Huma i Bosne. Potkraj 1239. godine Kolomanovi križari napuštaju Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno postaje gospodar Bosne. Sljedeće godine Ninoslav se nalazi u Dubrovniku, zajedno sa Prijezdom, gdje Dubrovčanima obećaje zaštitu ukoliko se sukobe s raškim vladarom. U Ninoslavovo vrijeme sjedište bosanskog biskupa postaje Đakovo, jer se biskup Pensa nije mogao nositi sa hereticima u Bosni i Humu. Ugarsko – hrvatski kralj Bela IV. (1235. – 1270.), pod izlikom borbe protiv heretika, prodire u proljeće 1244. godine u Bosnu da bi ondje uspostavio kraljevsku vlast koju ban Ninoslav nije priznavao. Posredništvom senjskog biskupa Filipa ban Ninoslav uvjerio je papu Inocenta IV. u svoje pravovjerje, pa je papa zabranio vojne pohode protiv Ninoslava i njegove zemlje. Ban Ninoslav izdao je velik broj ćiriličnih isprava svojim podanicima i susjednim državama u vrijeme vladanja Bosnom.
Nakon njegove smrti čast bosanskog bana pripala je njegovu sinu Stjepanu, o čemu će više biti u sljedećoj objavi.