Branimir VIDMAROVIĆ: Šta znači ulazak Irana u rat u Gazi?

Rat u Gazi može opasno eskalirati. Riječ je naravno o uključenju Irana i opasnosti da se stravičan, ali geografsko ograničen rat prelije na okolne države i aktere, pri čemu bi posljedice i trajanje takvog šireg regionalnog rata bile nepredvidive, a ekonomska šteta golema

Vođa Hezbollaha, Hassan Nasrallah je nakon napada na iranski konzulat u Damasku, koji je po svemu sudeći izveo Izrael, obećao osvetu. Uz civilne žrtve, u napadu na zgradu konzulata poginulo je sedam pripadnika Islamske revolucionarne garde i zapovjednik Al-Qudsa, Mohammad Reza Zahedi. Događaj bez presedana u novijoj povijesti međunarodnih odnosa Nasrallah je opisao kao „zaokret“ i upozorio da se sada može očekivati bilo kakav razvoj situacije.

Sve izgleda kao pokušaj Benjamina Netanyahua da stvori opasan konflikt koji ne bi ostavio izbora Washingtonu i uvukao SAD u regionalni sukob. Razlozi su očigledni. Uništavanje Hamasa, kao cilj proglašen na početku rata, sve je manje izgledan. Brzo se urušava podrška Zapada Izraelu, koji je sve više izoliran, a kod kuće na Netanyahua raste društveni i pravni pritisak. Proširenje rata na Iran i susjedne zemlje omogućilo bi mu produljenje političke egzistencije na neodređeno vrijeme.

Iznuđivanje iranskog odgovora

Pokušaj je to bio iznuđivanja iranskog odgovora koji bi Netanyahuu i njegovoj desnoj vladi omogućio da poprave imidž i iz agresora postanu zaštitnici šire regije i zapadnog svijeta od aktera „osovine zla“, kako nazivaju Iran, i njegovih nuklearnih programa. Rat u Gazi može otići u drugi plan, a uvlačenjem SAD-a u konflikt Izrael bi rasteretio svoje resurse i prestao biti izolirani nepopularni igrač.

Dakako, upozorenje vođe Hezbollaha je bilo u jednakoj mjeri upućeno i SAD-u – da obuzda svog sigurnosnog partnera i odvrati ga od daljnje eskalacije. U protivnome, posljedice će biti ozbiljne i velike. Od početka rata u Gazi, 7. listopada prošle godine, ovo je prvi put da Iran indirektno, ali nedvosmisleno i otvoreno ukazuje na spremnost većeg i šireg konflikta u najgorem scenariju.

Unatoč tome što je SAD trenutno strateški opterećen sa većim problemima poput Rusije i Kine, Washington bi se mogao odlučiti za neki model ograničenog sukoba u slučaju jakog domaćeg proizraelskog političkog pritiska ili direktnog napada Irana (ili Hezbollaha) na američke baze i objekte. U bilo kojem slučaju, s obzirom na status Irana u SAD-u i njegovim partnerima, takva bi vojna akcija mogla biti podržana bez većih problema.

Aspekti u koje možemo biti sigurni

Razvoj, geografiju, involvirane aktere i posljedice takvog sukoba teško je predvidjeti. No postoji nekoliko aspekata u koje možemo biti sigurni.

1) U slučaju izbijanja oružanog sukoba između Irana i Izraela/SAD-a, snage i mreža Hezbollaha bile bi jedan od ključnih aktera. Za Hezbollah to ne bi bilo samo pitanje smisla njihovog postojanja. Zbog novčane i vojne ovisnosti o Teheranu, Hezbollahu je u strateškom interesu da zaštiti Iran od posrnuća ili velikih gubitaka.

Smatra se da je Hezbollah najbolje naoružani nedržavni akter na svijetu. Prema nekim procjenama, pokret raspolaže sa gotovo 200.000 raketa koje su uperene prema Izraelu i drugim metama. Iz Libanona bi bilo ispaljeno mnoštvo raketa koje bi preopteretile izraelski proturaketni sustav i prouzročile značajnu infrastrukturnu, civilnu i ekonomsku štetu.

Izraelski udari po Libanonu tek bi djelomično osakatili Hezbollah. Njegovi paravojni partneri u Siriji i Iraku vjerojatno bi počeli gađati američke (i općenito zapadne) mete, što bi naglo proširilo geografiju konflikta i povećalo kaos i nestabilnost regije. Turski i ruski interesi u Siriji dodatno bi zakomplicirali stvari.

2) U konfliktu bi se indirektno našao i Jemen. S obzirom na ideološku sličnosti i kompatibilnost sa Iranom i šijitskim pokretima, Husi bi se vrlo vjerojatno odvažili na jače vojne operacije i de facto pomorsku blokadu za trgovačke i ratne brodove neprijateljskih zemalja. Nije pretjerano smatrati da bi podrška Husija Hezbollahu bila gotovo neograničena. Morski dio teatra vojnih operacija bi se tako rastegnuo na gotovo sve tri strane arapskog poluotoka.

3) Rusija bi se involvirala kao proxy akter. Uz otvorenu diplomatsku i političku podršku, Moskva bi vjerojatno pomagala Iranu sa raketama, plaćenicima, instruktorima i vojno-obavještajnim potencijalom kao indirektni sudionik konflikta. Moskvi je u cilju sačuvati sigurnosnu suradnju sa Izraelom, ali u trenutnim uvjetima Moskvi bi bilo u interesu asimetrično iscrpljivanje SAD-a u konfliktu koji „rasterećuje“ njenu invaziju Ukrajine. Osim toga, za Moskvu je Iran važan sigurnosni i energetski partner te jedan od značajnih aktera u regiji koji je važan dio antizapadno nastrojenog Globalnog juga. Položaj Irana u ovom hipotetskom ratu, njegovi uspjesi i držanje Moskva bi bez daljnjega smatrala važnim za dokazivanje ideje o slabosti Zapada i SAD-a te dokazivanje ispravnosti vanjske politike Vladimira Putina.

4) Ubrzao bi se iranski program obogaćivanja uranija te nastavno razvoja vlastitog nuklearnog oružja. Naravno, pod uvjetom da Iran pokaže dobre vojne rezultate, a zemlja ne pretrpi ogromnu ekonomsku i infrastrukturnu štetu. Spirala eskalacije je nepredvidiva i ne bi trebalo začuditi da Izrael (a vjerojatno i SAD) dođu u iskušenje da drastično osakate iranski nuklearni program uz pomoć pokušaja uništavanja ili oštećenja nekih ključnih objekata: najveći u Iranu centar za nuklearna istraživanja Isfahan koji zapošljava oko 3.000 znanstvenika; Tehnološki fakultet Sharif u Teheranu u kojem se navodno razvijaju centrifuge; postrojenje za obogaćivanje materijala Natanz ili nuklearka Bushehr u čijoj izgradnji su sudjelovali Rusi.

5) Reakcija i stav regije. Ovo je jedna od najbitnijih stavki koja je zasad velika nepoznanica. Direktni kopneni okršaj Izraela i Irana je nemoguć. Između njih se nalaze Jordan, Irak, Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman. Svi zračni i raketni napadi morali bi zadirati u zračni prostor jedne ili nekoliko zemalja, osim u slučaju hipotetskog udara sa mora američke ratne mornarice. U nekim zemljama se nalaze američke vojne baze. Saudijska Arabija i Kuvajt imaju po 10 vojnih baza; u Kuvajtu je više od 2.000 pripadnika američkih vojnih trupa, u Saudijskoj Arabiji oko 380. Američke snage su, u manjim količinama, u Omanu, Iraku i Siriji. Valja se zapitati kakav bi bio njihov modus operandi u slučaju rata i kakvi bi bili stavovi vlada i vladara? Jer u slučaju aktivne ili pasivne pomoći SAD-u, te su baze – a samim time i teritorij tih zemalja – za Iran legitimne mete. Načelno, sunitske zemlje Bliskog Istoka ne žele jaki Iran. Ne žele iranski utjecaj i njegove paravojne mreže i pogotovo ne nuklearni program. Ali boriti se za suzbijanje iranskog razvoja nije isto što i željeti razoreni i nestabilni Iran te kaos u svom susjedstvu, kaos u kojem će se ponovo aktivirati razne terorističke ćelije. Politička i strateška kultura Bliskog Istoka je prije svega pragmatična. Kako vidimo, u posljednjih deset godina politika zemalja regije postala je poprilično samostalna, realistična i ne-blokovska. Nema bezrezervnih lojalnosti ni SAD-u, ni istočnim silama.

Palestina i Palestinci

Tu je strahovito bitan kontekst: Palestina i Palestinci. U islamskoj umi raste nezadovoljstvo zbog rasjeda između politike elita i očekivanjima i emocija građana. Elite velikih zemalja to dobro znaju. Nitko ne želi nova „arapska proljeća“. Zato je potreban „moralni ispušni ventil“. Ignoriranje koalicije protiv Husija vjerojatno ukazuje na to da se nitko ne želi svrstati u pro-izraelski (pro-američki) kamp. Iran nikome u regiji nije drag, ali u kontekstu palestinskog pitanja postaje manji problem od Izraela.

To bi se moglo manifestirati u obliku minimalnog šutljivog dopuštanja SAD-u da na svojim bazama postupaju kako zahtijeva Washington, ali i u obliku zatvaranja zračnog prostora i zabrane bilo kakvih vojnih aktivnosti na svojem području, odnosno de facto neutralnosti.

Čimbenika je puno, a nepredvidljivih okolnosti još više. Ne treba zaboraviti ni omjer ekonomije i gubitaka/dobitaka. Iranska ekonomija i BDP su slabi; zemlja je godinama pod sankcijama i poprilično odrezana od gospodarskih tokova. Izrael je bogata zemlja; srednji i veliki materijalni i ljudski gubici na njegovom tlu su vrlo bolni za BDP dok je potencijalna korist od štete Hezbollahu ili iranskoj infrastrukturi minimalna i apstraktna. Slijedom, Iran može sa manje utrošenog novca pričiniti Izraelu daleko više štete, a pad iranske slabe ekonomije imao bi marginalan učinak. Drugim riječima, bogati u ratu gube više, a siromašniji manje.

Ostaje vidjeti kako će se razvijati situacija. Iran je morao odgovoriti jer u zemlji postoji društveni pritisak sličan emocijama nakon ubojstva popularnog generala Soleimanija. Pri tome je iranska politika vrlo realistična i pragmatična, a Teheran točno vidi crte i situacije koje ne želi prelaziti. Odgovor za ubojstvo Soleimanija bio je asimetrično blag i simboličan.

Teheran svjestan prednosti i ograničenja

Iranski lideri su dobro svjesni svojih prednosti i ograničenja. U suštini Iran (bez nuklearnog oružja) nije i ne može biti egzistencijalna prijetnja ni Izraelu, ni SAD-u. Vojni proračuni i tehnološki kapaciteti su neusporedivi. Jedina prava snaga Irana je u njegovim proxy mrežama koje je desetljećima gradio i za svakoga nalazio prave riječi i kombinacije. Nitko do kraja ne zna koliko je točno velika iranska vojna mreža utjecaja. Konzervativne ocjene počinju sa 250.000 ljudi. Druga dobitna kombinacija je korištenje zastarjelog, jeftinog i dostupnog oružja. Ukrajinska bojišnica pokazuje koliko su još uvijek važni stari projektili i artiljerija, osobito u velikim količinama. Iran se može pohvaliti sa ogromnom količinom (gotovo 7.000) artiljerijskih jedinica.

Iran kao država naginje prema izbjegavanju velikih i nepromišljenih eskalacijskih poteza. No, Teheran taj zadatak može dati na outsorcing Hezbollahu. Hezbollah je prekaljeni akter. Pokret nikad nije do kraja otkrio sve svoje kapacitete, a o njegovim se vojnim mogućnostima tek nagađa. Hasan Nasrallah je rekao da pokret još nije do kraja otkrio svoje mogućnosti. To može biti tek strategija psihološkog zastrašivanja, ali bi je trebalo ipak shvatiti ozbiljno.

Ulozi su sve veći, pogotovo za Netanyahua. Manevarski prostor za izbjegavanje strateških grešaka sve je manji.