Oni koji ne poznaju astronomiju, zainteresirat će se za sve ono što se nalazi na našem nebu. Oni koji vole lijepa mjesta u prirodi saznat će za neke lokacije koje su im možda nepoznate, ali koje će zasigurno poželjeti posjetiti. I poželjet će uživati na tim lokacijama i u noćno vrijeme. A oni koji još nisu doživjeli noćno nebo, poželjet će pronaći tamne kutke za nove doživljaje. I nadamo se da će ovaj projekt potaknuti javnost da što aktivnije utječe na one odgovorne za javnu rasvjetu kako bi shvatili koliko je nužno lošu javnu rasvjetu zamijeniti s ekološki prihvatljivijom rasvjetom. I kako je nepotrebno da javna rasvjeta svijetli tijekom cijele noći i tako negativno utječe na naš prirodni okoliš, na životinjski svijet. Na koncu, beskrajna rasvjeta negativno utječe i na čovjeka, kojem je potreban pravi mrak za kvalitetan san. I nebo sa što manje svjetlosnog onečišćenja za istinski doživljaj prirode. Ovaj izuzetan projekt, uz sve svoje ljepote, ima potencijal da aktivira mnogo toga pozitivnog u ljudima, u njihovoj svijesti, u njihovim nazorima i u njihovu odnosu te ophođenju s prirodnim okolišem.
(Iz recenzije, Ante Radonića, popularizatora astronomije.
Listam ovaj impozantni slijed zemaljsko-svemirskih veduta, gledam fotke koje je Branko izdvojio iz svojih putovanja da ih podijeli s nama, a iz misli ne mogu odagnati jedan drugi naslov. Našu prvu astronomsku knjigu „Naše nebo”, autora Otona Kučere, to prvo hrvatsko pisano ushićenje noćnim nebom. Ova je monografija hommage našem Otonu Kučeri i svim starim majstorima koji su promišljali i slavili zvjezdano nebo u umjetnosti i filozofiji. Oton i Branko nas zovu da izađemo van i divimo se noćnom nebu, da skupimo hrabrost i suočimo se s beskonačnim. To njihovo noćno nebo, doduše, upravo nestaje, guši ga jagma za modernošću, jagma za moći nad prirodom, jagma za potpuno kontroliranim svijetom. Naš se život kreće prema svijetu „čeličnih špilja”. Branko je izašao van, za sve nas. Otišao je tražiti kutke Hrvatske gdje još žive krijesnice i noćni leptiri i u njihovu je društvu bilježio i starim fotonima slikao ostatke „našega neba”. Uživajmo u tim noćnim pejzažima nestajućeg noćnog neba i razmišljajmo o tome koliko je važno izaći iz te naše tehnološke čahure, gledati nebo i suočiti se s nekoliko beskonačnosti. Beskonačnim svemirom, ali i beskonačnom ljudskom bahatošću, koja radi baš sve da se naš pogled u noćno nebo ugasi, da Svjetlonoša pobijedi. Ova je monografija inat pojedinca koji na to ne pristaje, onog koji ne prihvaća da se veličina čovjeka mjeri u megavatima i luksima, već po razumu i poletu srca.
(Iz recenzije Korada Korlevića, astronoma i voditelja Zvjezdarnice Višnjan)
Brankove astrofotografije su iznimne. U današnje ubrzano, etiketirano i materijalizirano doba, doba u kojem se ljudi povezuju raznoraznim uređajima, mrežama i aplikacijama, često smo zapravo svjedoci površnosti i plitkosti takvih oblika navodne povezanosti. Međutim, gledajući Brankove uratke nije moguće ne diviti se im se. Njegove fotografije noćnog neba imaju i pozivaju na svojevrsnu dubinu postojanja i povezivanja. Doživljaj galaktičnog prostranstva našeg Mliječnog puta, ukomponiranog u mraku netaknutih dijelova prirode, zajedno s, primjerice, malenom kamenom kapelicom koja stoljećima odolijeva prolaznosti, odaje note simfonije vječnosti. Milijarde zvijezda, mnogobrojne zvjezdane sustave s pripadajućim skrivenim planetima i mjesecima, i jednu ljudsku vremenitu tvorevinu, nastalu na trećem kamenčiću naše zvijezde, kao plod znoja, zadihanosti i žuljeva, uklopiti u jednu poruku – ostavlja bez riječi. Imati oko za nešto takvo, i mogućnost to ovjekovječiti, jest Brankov dar. To je dar Svemira njemu, a onda preko njega, to je i kozmički dar svima nama. Biti dionikom toga, kroz uživanje i dijeljenje Brankova djela, uistinu jest nešto posebno i nadahnjujuće.
(Iz recenzije Saše Zavrtnika, Geotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Već prvo listanje ove fotomonografije podsjetilo me na riječi poznatog američkog pjesnika i filozofa R. W. Emersona: Nebo je beskonačna umjetnička galerija iznad nas. Uistinu, fotografije Branka Nađa pomažu nam progledati i ugledati ono što bi inače većini nas ostalo teško dostupno. Baš poput impresionističkih slikara koji su nastojali uhvatiti promjene kvalitete svjetla tijekom dana, Branko, stoički žrtvujući noći, umješno hvata zvijezde, poput neumornih prosaca koji jednako strpljivo udvaraju Sjevernjači, ostavljajući za sobom tragove od kojih zastaje dah.
(Iz recenzije Ives Vodanović Lukić, geografkinje i povjesničarke umjetnosti, Institut za turizam)