Gdje osim u obitelji, ili pod maskom odlaskom na misu, osjetiti postbožićne dane, ili čestitarenje na Štefanje i Ivanje u mojoj Repušnici, najvećem selu Moslavine. A, da mi se htjelo osjetiti radosne imendanske trenutke u moslavačkom selu Štefanju trebala mi je propusnica, u drugoj je županiji. U Kutini u predvorju hotela nema više ni uobičajene umirovljeničke kave s prijateljima. Vraćam se knjizi, ali ne klasicima ni nagrađenim književnicima. Otvaram onu na čijoj naslovnici piše – Miroslav Sušilo: „Batar i Bukvik sela kojih više nema“. Objavljena je u vlastitoj nakladi 2019. godine i drugo je prošireno izdanje (253 str.). Mjesto objave je Kutina. Koliko građana uopće zna, a autor je srednju školu završio u Kutini i čitav radni vijek bio zaposlenik Petrokemije – da je Miroslav sklon pisanju i to povijesne tematike. Knjiga je po Kutini mjestu objave u zavičajnoj zbirci Knjižnice i čitaonice. Autor naslovnice je Ivan Kovačevć (1960.-2019.) likovno poznat u kutinskom kraju. Miroslav Sušilo (1957.) uz stručne suradnike i dokumentarne izvore otkriva davno zaboravljeni život svog rodnog Bukvika i susjednog sela Batar kojih više nema. Izazovno je čitati o onomu čega nema, gotovo pustolovno? Zahvaljujući toj knjizi, imala ona tek jednog čitatelja, kao što je vjerojatno večeras, Batra i Bukvika ipak ima.
A kuda nas to u prosinačku noć vodi vrijedna knjiga Miroslava Sušila. Gdje su uopće ta u njezinom naslovu spominjana sela? Kutini su bliže od Zagreba, prijelazom rijeke Save udaljena 50-tak kilometra u Lijevče polju, u župi Sv. Roka Bosanka Gradiška u Banjolučkoj biskupiji. Posljednji popis bio je prije 60 godina (1961.), a žitelji uglavnom Hrvati katolici. Naglašenije je to bilo tridesetih godina prošloga stoljeća kada su u ta dva sela činili dvije trećine. O nestanku sela misao odmah vodi na strahote posljednjega rata. Dakako i toga je bilo, u rujnu 1992. godine minirana je grobljanska kapelica sv. Terezije od Djeteta Isusa, posljednji spomen na sela. Njihov postupni nestanak započinje u bivšoj državi već poslije Drugoga svjetskog rata, a polovicom prošloga stoljeća snažnije obično se kaže „ bila je to politika“ organiziranim otkupom zemljišta i sve težom egzistencijom. Posljednje stanovnike sela gube prije pet desetljeća.
Osjetio je to i 11-godišnji Miroslav. Sjećanje je stavio i u svoju pjesmu „Žalosni vjetrovi“. Uz gavrana i ostavljena polja daje sliku odlaska u neznanu daljinu. Knjigom se vratio svom rodnom kraju ne dopustivši da djetinjstvo, ali i sela prekrije zaborav. Njezin sadržaj uključuje i odabrane tekstove drugih autora, te obiteljska sjećanja. Bila su potrebita dugogodišnja i ne baš laka istraživanja. Ne zanemaruju se primjerice doseljavanja u osjetljivo vrijeme Austrougarske pripadnika udaljenijih naroda (Poljaci, Ukrajinci, Rusini, Nijemci, Austrijanci…) Ništa od sadržaja ne nedostaje: od zemljopisnih značajki bosanskogradiškog kraja, narodnih običaja i graditeljstva, vjerskog i obiteljskog života, sve do povijesnih činjenica, uključujući i uvijek osjetljive podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata. Zasigurno najzahtjevnijim i najobimnijim bilo je prirediti najnoviji popis iseljenih obitelji sve do prekooceanskih zemalja i njihova nova odredišta. Autor je kontaktom s iseljenima i organizacijskim pristupom u prkos vremenu dao poticaj za sve naglašeniji posjet selima kojih više nema. Najveći je dolazak početkom listopada uz ruševine kapelice Sv. Terezije od Djeteta Isusa. nebeske zaštitnice sela. Tada se služi i euharistija.
Ove godine saznao sam od autora knjige, bili su na njoj osim vjernika župe Sv. Roka iz Bosanske Gradiške i hodočasnici iz Hrvatske i to iz Nove Gradiške, Zagreba, Dugog Sela, Poljane kod Lipika i Kutine, ali i iz Njemačke. Na euharistiji bila je i Marija Buganik Pranjić, predsjednica Udruženja Poljaka s tog područja, članovi Predsjedništva HPD „Posavac“ i predstavnici općine Gradiška. Okupljeni njih četrdesetak zaključili su kako bi bilo dobro da se do proljeća iduće godine podignu temelj nove kapelice. Bilo bi to uz dva jubileja 130. obljetnicu doseljavanja prvih obitelji iz Like i 90. obljetnicu posvete kapelice sv. Terezije od Djeteta Isusa.
No vratimo se inače fotografijama vrlo bogatoj knjizi, a što je u polustoljetnom odsustvu života sela pravi podvig. Ono što knjigu čini osobito bliskom su objavljena sjećanja. Čitam tako sjećanje prof. Sanje Nikčević na njezinoga mudroga didu Ljuboju, (živio u Batru). Naučio ju je mudrosti i ljubavi, Od njega kao ostavštinu bilježi: „On mi je pokazao da nije važan novac ili bogat stol da večera bude fina, nego radost koju nam donosi svaki trenutak jer ga cijenimo. Nisu važni pokloni, nego mašta koja stvara čudesne svjetove. A najvažnija od svega je ljubav koja prihvaća drugoga.“
Ima li iz sela kojih nema bolje poruke i ohrabrenja za najavljeni blagoslov temelja kapelici u idućoj godini popisa stanovništva. Pjesnici su čuđenje u svijetu, ali i zavičajna knjiga čini čuda. Zahvaljujući Miroslavu za one koji su sela napustili prije pola stoljeća ona su im sve manje neznana daljina. A, s Miroslavom čekam otvorena vrata hotela „Kutina“ i umirovljeničku kavu. Siguran sam pričat će mi da knjizi zasigurno treba i treće izdanje.