Britanski veleposlanik pri Svetoj Stolici upozorava 1945. Foreign Office na jugokomunistički teror nad hrvatskim narodom

Obimna dokumentacija britanskog ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office) svjedoči da je komunistički genocid nad hrvatskim narodom, poznat pod sintagmom »Bleiburg«, »Križni put«, kao i etničko i klasno čišćenje koje se provodilo nakon tzv. »oslobođenja« 1945., organiziran i provođen od strane »rukovodstva« Komunističke partije Jugoslavije i KPH, odnosno od strane titoističkog režima već tijekom 1944. (Britansku dokumentaciju potvrđuje i hrvatska dokumentacija iz izvora pismohrane KPH i Hrvatskog državnog arhiva, u Zagrebu.)

Primjerice, britanski dokument pod oznakom »No. 88 . 60/22/45«, s nadnevkom od 11. svibnja 1945., urudžbiran 23. svibnja 1945. pod oznakom »R 8976«, dokazuje da je vlada Njezinog Visočanstva Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije pasivno odobravala teror titoističkog režima nad hrvatskim narodom.

U britanskom dokumentu od 7. lipnja 1945. (urudžbiran 16. lipnja 1945. pod oznakom »R 10313/1059/92«) izvješćuje se Foreign Office da je Titov režim 15. svibnja 1945. u Zagrebu uhitio nadbiskupa Stepinca zato što je boljševički predsjednik tzv. »narodne vlade« komunističke federalne Hrvatske Vladimir Bakarić kritizirao 18. travnja 1945. u Splitu zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika biskupske konferencije, koja se 24. ožujka 1945. oglasila jednom deklaracijom koju su partizani interpretirali kao izravni napad na Titov režim.

Britanski dokument od 18. rujna 1946. pod oznakom »No. 1333« dokazuje represiju titoističkog režima nad zagrebačkim nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem itd. Navedeni britanski dokumenti potječu iz osobne pismohrane dr. Juraja Krnjevića (HSS), bivšeg dopredsjednika emigrantske jugoslavenske kraljevske (pročetničke) vlade u Londonu, u Drugom svjetskom ratu, koji se, za razliku od Ivana Šubašića, unutar tog velikosrpskog kruga, borio za hrvatske interese, često izložen od samih članova te vlade na sjednicama u Londonu najgorim verbalnim napadima zbog raznoraznih izvješća o navodnim pokoljima nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Iako je Krnjević za vrijeme rata javno osuđivao zločine poglavnika Pavelića, njegovi velikosrpski kolege-ministri uspoređivali su ga s Pavelićem, »da nije ništa bolji od njega«, zato što je kao minimalne hrvatske interese u uređenju odnosa sa Slovencima i Srbima tražio poslijeratnu obnovu banovine Hrvatske u Jugoslaviji.

Srpski ministri su istovremeno licemjerno šutjeli o stravičnim pokoljima u dolini rijeke Drine u istočnoj Bosni koje su počinile četničke trupe Draže Mihajlovića kojima je ta ista jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu zapovijedala, i nikada nisu osudili Mihajlovićeve zločine kao što je Krnjević osuđivao Pavelićeve.

O takvom etničkom čišćenju bosanskih muslimana u to vrijeme svjedoči, primjerice, srpski dokument iz »Štaba Limsko-Sandžačkih četničkih odreda« od 13. veljače 1943., koji govori kako je u to vrijeme izvršeno »temeljito« čišćenje sela i ubijeno 8.000 civila, dok su četnici imali 27 mrtvih.

Radi se, dakle, o novom etničkom čišćenju nakon što su četnici uz pomoć Titovih partizana (Prva i Druga proleterska brigada) izvršili u zimu 1941./1942. etničko čišćenje doline Drine u istočnoj Bosni. U četničkom dokumentu navodi se da je »čišćenje« izvršeno »tačno po naređenju i izdatoj zapovjedi« (transkribirano s ćirilice op. a.).

Izvješće jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u Londonu potpisao je četnički komandant i de facto ratni zločinac Pavle Đurišić, čiji je vrhovni komandant bio kralj Petar II Karađorđević, mandatar jugoslavenske vlade u Londonu. U takvom, dakle, ozračju licemjerja i prijetnji, radio je dr. Krnjević u Londonu za vrijeme Drugog svjetskog rata, iako se nakon vremenske distance od više od pola stoljeća može reći da je Mačekovo vodstvo Hrvatske seljačke stranke bilo u najmanju ruku naivno, ako ne i politički oportuno, kada nakon dvadesetogodišnje velikosrpske represije u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata, i nakon dokazanih četničkih pokolja u Drugom svjetskom ratu, nije izvuklo pouku i distanciralo se od velikosrpske Jugoslavije, pa makar takva Jugoslavija imala i banovinu Hrvatsku u njoj, nego je i dalje inzistiralo na rješenju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, bez obzira što su Zapadni saveznici nakon njemačkog poraza u Staljingradu početkom godine 1943. inzistirali na obnovi Jugoslavije i odbacili svaku pomisao na dijeljenje Jugoslavije. Navedene britanske i srpske dokumente, kao i prepisku Krnjević-Maček, sačuvao je hrvatski politički emigrant g. Zvonimir Kunek koji je nakon 1956. bio Krnjevićev osobni tajnik.

U navedenom izvješću britanskog veleposlanika pri Svetoj Stolici od 11. svibnja 1945., upućeno ministru vanjskih poslova Velike Britanije Anthonyu Edenu, i drugim britanskim visokim dužnosnicima na znanje, kao i antifašističkom Savezničkom stožeru i »ministru-rezidentu za Mediteran«, veleposlanik kritizira svog ministra i predbacuje britanskoj vladi da pasivno podržava jugokomunistički teror nad hrvatskim narodom, te govori o tome da je Hrvatska okupirana od komunističkog režima boljševika (Vijeće Europe je 25. siječnja 2006. osudilo zločine totalitarnih komunističkih režima, a Hrvatski sabor donio je 30. lipnja 2006. deklaraciju o osudi zločina komunizma u Hrvatskoj.)

U navedenom britanskom dokumentu (veleposlanikovom izvješću) navodi se komunistička diktatura u Hrvatskoj, i to od listopada 1944. do ožujka 1945., što se poklapa s hrvatskim dokumentima u knjizi »Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti«, objavljenoj 2005. od nakladnika Hrvatskog instituta za povijest – podružnice u Slavonskom Brodu.

Kardinal Tisserand, koji se nalazio na čelu Kongregacije za Orijentalnu (Istočnu) crkvu napisao je: »Jako je važno za mir na Balkanu i za mir cijele Sredozemne zone da se mir prvo uspostavi unutar same Jugoslavije, tako da se usredotoči na druga sredstva, a ne na eliminaciju najboljih elemenata u zemlji. Čak i ako su pojedini sekularni duhovnici igrali političku ulogu, to nije dovoljan razlog za pokolj mnoštva ljudi.«

U britanskom izvješću britanskom ministru vanjskih poslova Edenu, od 11. svibnja 1945., navodi se sljedeće:

»(…) Nakon njihovog poraza na Zapadnom frontu, Nijemci su započeli, i u Jugoslaviji također, evakuaciju svojih trupa, ali umjesto njih došle su trupe »Jugoslavenske narodne armije – Oslobođenja« – Titovi partizani. Otoci i veći dijelovi južne obale Dalmacije prešli su u ruke partizana. Saveznički avioni su partizanima pomogli čak u njihovom prodoru kroz Dalmaciju. Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s »likvidacijom« svih »sumnjivih« elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to »čišćenje« bilo!! Izgovor za »likvidaciju sumnjivih elemenata« bila je optužba za političku urotu i suradnju s neprijateljem. Ali, ustvari, glavni motiv takvog »čišćenja« nije bio taj razlog; glavni cilj je bio druge prirode, a to su politički ciljevi njihove Partije – komunističke Partije. Namjeravajući oslobođenoj Jugoslaviji nametnuti diktaturu komunističke Partije, morali su – tako su barem mislili – prije svega eliminirati sve vodeće osobe, koje se nisu slagale s komunističkim političkim težnjama. U nastojanju da ostvare svoje odluke, tražili su (svugdje su postali glavni u javnom životu u oslobođenim dijelovima Jugoslavije) one koji su u društvu nešto značili ili koji su bili vrlo cijenjeni; oni bi takve ljude uhitili i to bez ikakvog suđenja bi ih ubili ili deportirali u koncentracijski logor, gdje bi ih ubili kasnije. Cilj takvih djelovanja je očit; namjeravali su eliminirati sve svoje sunarodnjake koji bi im jednog dana smetali u njihovom trudu da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među tim ljudima se sigurno nalaze katolički svećenici koji uživaju veliko poštovanje i autoritet među ljudima, jer su oni ustvari njihovi duhovni vodiči, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji. Vrlo rijetko i uz veliki rizik bi podatci koji govore o zločinima i brutalnosti počinjenima od Titovih partizana izlazili izvan granica zemlje. Bojeći se opozicije Zapadnih saveznika Jugoslavije, partizani su počeli strogo kontrolirati i nadzirati zemlju. Nije dopušteno da ljudi imaju ikakvog kontakta s predstavnicima Saveznika koji se nalaze u Jugoslaviji. Nikome nije dopušteno izlaziti iz zemlje. Bez svjedoka žele nadzirati svoj glavni cilj: boljševizaciju Jugoslavije. Unatoč tom velikom riziku, neki ljudi su uspjeli pobjeći iz Jugoslavije. Oni govore o realnoj situaciji u zemlji opisujući je stravičnom.(…)«

Pod naslovom VII. poglavlja navedenog britanskog dokumenta, »Pokolji franjevaca u Mostaru«, govori se o nemilosrdnom obračunu komunističkih partizana s katoličkim klerom:

»Mostar, glavni grad Hercegovine, bio je okupiran bez velikog otpora i bitaka. Dana 14. veljače u 5 sati navečer Titove su trupe ušle u grad kojeg su prije toga napustili Nijemci. Ulazak partizana u grad je bio uspješan, bez ikakvih incidenata. Tijekom noći su nove vlasti sastavile popis svih »sumnjivih ljudi« u gradu. Oni su bili spremni za eliminaciju. Egzekucije su se dogodile negdje oko ponoći. Komunistički odred je provalio u samostan franjevaca i uhitio je glavnog franjevca u Hercegovini – fra Petrovića zajedno s ostalih 6 franjevaca – koji su bili profesori na Teološkom Institutu u Mostaru. Dr. P. Petrović je 15 godina bio upravitelj župe Mostarske biskupije, mnogo godina je bio i profesor teologije i poznati crkveni povjesničar. Njegov dobrotvoran rad ga je učinio još poznatijim: brinuo se za edukaciju siromašnih studenata. Sve uhićene franjevce su partizani odveli u nepoznatom smjeru. Službeno ništa nije bilo rečeno o sudbini tih franjevaca. Prema glasinama koje su kružile Mostarom – bili su masakrirani te iste noći i onda bačeni u rijeku Neretvu. Opsežna lista na kojoj su navedeni katolički svećenici u Jugoslaviji – sigurno su bili ubijeni. Zbog kontinuirane borbe u Jugoslaviji i zbog loše komunikacije, bilo je nemoguće sve do sada ustanoviti točan broj i imena svih katoličkih svećenika koji su bili ubijeni za vrijeme okupacijskog perioda u Jugoslaviji koju su okupirali tzv. »gerilci«. Sada je moguće dati sljedeće statističke podatke o ubijenim svećenicima: Slovenija: oko 60 sekularnih svećenika, 1 Isusovac, 2 Teutona,(…), 9 sjemeništaraca; Hrvatska: 90 sekularnih svećenika, 29 redovnika, 2 Isusovca; Bosna: 9 sekularnih svećenika , 6 redovnika, 2 Isusovca; Hercegovina: 7 sekularnih svećenika, 37 redovnika; (…), Jugoslavija: 157 sekularnih svećenika, 80 običnih svećenika, 9 sjemeništaraca, 10 obične braće (bez završenog obreda). Ubojstva katoličkih svećenika su obično započinjala užasnim torturama, bez suđenja ili ikakve sudske presude. Samo u nekim slučajevima nešto kao »suđenje« je bilo improvizirano i »osuda« je bila proglašena. Ali nikada nije bilo prava na obranu i nikada nisu bile davane druge legalne zaštite. Događalo bi se da je pojedinac mogao dosuditi egzekuciju slijedeći takva »suđenja« i »pravdu« ubojica. U propagandne svrhe kao motiv egzekucija bili su navođeni mnogi politički izgovori. Ali istina je bila da su svi ubijeni katolički svećenici bili umoreni od ruke komunista – posebno u Sloveniji – sudeći prema unaprijed smišljenom planu da se »likvidiraju« svi oni ljudi za koje su komunisti smatrali da su potencijalne i realne prepreke njihovoj uspostavi totalitarne komunističke diktature.(…)«

Da su britanski dokumenti o titoističkom obračunu s hrvatskim narodom autentični, potvrđuju hrvatski dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Tako, npr. dokument IV. sekcije »Odjela za zaštitu naroda« za zagrebačku oblast (tajna vojna policija Titove armije, op. a), od 30. siječnja 1945., izvješće (od 8. prosinca 1944. do 30. siječnja 1945.) koje je upućeno IV. odsjeku Ozne za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju upisanih potencijalnih »narodnih neprijatelja« govori o unaprijed pripremljenom popisu partizana za provjeravanje osoba u gradu Zagrebu, koji je sadržavao 906 imena nedužnih žrtava.» (…) Za lica osuđena na prisilni rad kao i za strijeljana lica osnovane su nove evidencije po abecednom redu (…) U evidenciju strijeljanih unesena su lica strijeljana do konca 1943. (…) Smrt fašizmu – Sloboda narodu!« (Izvornik, strojopis, Hrvatski državnih arhiv, Zagreb, 1491, 4.0.6.)

Što nam danas kazuju britanski i hrvatski dokumenti? Radi se o dokazima o genocidu koji je titoistički režim izvršio za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Dokumenti o genocidu predstavljaju dokazni materijal za gonjenje partizanskih ratnih zločinaca od strane pravne države Republike Hrvatske.

Dokumenti nam kazuju koliko je suludo i oportuno od nekih predstavnika parlamentarne opozicije i vlade RH da se danas u Republici Hrvatskoj uz službenu državnu potporu obilježavaju partizanske obljetnice i obljetnice komunističke skupštine ZAVNOH-a, te anakrono navođenje ZAVNOH-a u preambuli Ustava RH. Dokumenti nam kazuju u kolikoj mjeri neki vodeći političari u RH poput Stjepana Mesića, Luke Bebića (HDZ), Vesne Pusić (HNS-LD) ili Damira Kajina (IDS) ustrajavaju na nečemu što je vrijeme pregazilo i što ne predstavlja povijesnu istinu. Povijesna je istina, naime, da nije postojao partizanski »antifašizam«, niti »Narodnooslobodilačka borba«, jer se radilo o borbi jugokomunista za revoluciju, za obnovu Jugoslavije i uspostavu sovjetskog sustava u Titovoj Jugoslaviji, a ne za uspostavu samostalne Republike Hrvatske. Svi koji su predstavljali smetnju titoizmu – likvidirani su odnosno s predumišljajem su ubijeni.

Navedenim britanskim i hrvatskim dokumentima definitivno otpada tvrdnja predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa iz 2005. da su se članovi komunističke partije Hrvatske u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj »borili za slobodu«, kao što se poništava i tvrdnja predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i aktualnih partizanskih jugoslavenskih boračkih SAB-SUBNOR-udruga u Republici Hrvatskoj, zatim udruženja »Josip Broz Tito», koje je utemeljio pokojni boljševik dr. Stipe Šuvar i Titov bankar Badovinac, te nekih vodećih predsjednika parlamentarnih stranaka, kao i nekih povjesničara marksističke titoističke historiografije, koji krivo tvrde da je tzv. »Narodnooslobodilačka borba« (»NOB«) partizana u Drugom svjetskom ratu bila »oslobodilačka« i »antifašistička«. Dokumenti nam kazuju da je titoistički genocid nad hrvatskim narodom temeljito pripreman, isto kao i genocid iz 1994. nad afričkim narodom Tutsi od strane režima Hutua u Ruandi. Dokumenti nam kazuju da je titoistički genocid počeo prije »Bleiburga«, jer je »Bleiburg« počeo 12. svibnja 1945. odvođenjem prvih kolona hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na likvidacije od strane partizana u Dravogradu, Slovenjgradecu i Mariboru. Vrijeme je da se titoistički genocid kazni prvim sudskim presudama nekim de facto partizanskim i jugokomunističkim ratnim zločincima, jer ako su naši sudovi ekipirani i profesionalno ustrojeni za suđenje optuženim hrvatskim časnicima iz Domovinskog rata poput generalu Ademiju, Markaču i Norcu, onda su naši sudovi spremni i za suđenje osumnjičenim partizanskim de facto ratnim zločincima.

Zato je na vladi premijera Ive Sanadera, čiji je rođeni brat rimokatolički svećenik i župnik u Solinu, da uputi glavnog državnog odvjetnika RH Mladena Bajića da optuži neke de facto ratne zločinca iz partizanskih redova za ubojstva nad hrvatskim civilima i svećenicima. Kao što se zna, to nije osveta nego akt pravne države da se uspostavi pravda i opomene buduće zločince što ih čeka ako se ogriješe o narod i o elementarne građanske slobode.

Izvor: Humac, 19. siječnja 2009. (Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, http://www.hsp1861.hr/vijesti9/04092006-1.html)