Bugojanska skupina 1972. godine

” Dobro smo dobili po glavi. “

Izvor: pixabay.com
0

” Dobro smo dobili po glavi. “

Ovu rečenicu je rekao Josip Broz Tito, Predsjednik SFRJ, u ljeto 1972. godine, potaknut jednim događajem koji je, može se tako slobodno reći, temeljito prodrmao jugoslavenski vojni i politički sustav. I to više nego išta prije zajedno.

Puno puta se zna pročitati ili čuti kako netko kaže da je JNA bila 4. vojna sila Europe, te 9. vojna sila svijeta. Dakako, to je najobičnija obmana i budalaština koja se proteže već dugi niz godina od strane kojekakvih maloumnika koji nisu u stanju obaviti ni jutarnju toaletu bez da u pozitivnom smislu ne spomenu propalu Jugovinu i sve što ide uz to. A nebrojeno se puta kroz povijest pokazalo da su slova i brojke na papiru jedno, a da je stvarnost sasvim drugačija.

Dokaza o izmišljenoj superiornosti JNA ima podosta. A priča koja slijedi je samo jedan od tih dokaza.
Kako 19 ljudi može uzdrmati jednu tako staloženu i čvrstu državu kao što je bila SFRJ? Kako aktivnost 19 ljudi može izazvati takvu reakciju da moraš upotrijebiti čak 30 000 ljudi, te svu silu vozila i helikoptera? Kako 19 ljudi može neopaženo ući i biti u nekoj državi, a da tajne službe za to ne znaju čak pet dana?

Zvuči nevjerojatno, zar ne? Pa, ništa nije nevjerojatno u povijesti. Nevjerojatni su samo ljudi koji ju pišu i oni koji ju stvaraju.

Dana 20. lipnja 1972. godine, u Jugoslaviju je, na području Dravograda u Sloveniji, ilegalno ušlo 19 dobro naoružanih ljudi. Oni su bili pripadnici HRB-a ( Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva ) i u Jugoslaviju su ušli samo s jednim ciljem – srušiti ju.

Naime, nakon sloma Hrvatskog proljeća, vodstvo HRB-a je smatralo da je sad odlična prilika ući u Jugoslaviju s naoružanim grupama, te početi njeno rušenje općim ustankom. Smatrali su da je vrijeme za to povoljno i da će imati ogromnu potporu lokalnog stanovništva. HRB je računalo na potporu lokalnog stanovništva, prvenstveno Hrvata i Muslimana, jer su smatrali, prema informacijama dobivenim od strane svojih agenata, da su ta dva naroda najugroženija od strane velikosrpske politike i beogradskog centralizma, a da to dvoje djeluje kroz prizmu jugoslavenstva.

HRB je smatralo da je dovoljno samo napraviti iskru i da će jugoslavensko ” bure baruta ” eksplodirati samo po sebi. Isto tako, za razliku od raznih hrvatskih emigrantskih organizacija u inozemstvu, oni nisu računali na nikakvu pomoć sa Zapada, već da se Hrvati i Muslimani sami trebaju osloboditi jugoslavenskih okova. Također, za razliku od istih organizacija, smatrali su da Zapad samo koči ideju hrvatske nezavisnosti. Dakako, da je to istina, pokazat će se samo 19 godina poslije ovog događaja. I tu su bili sasvim u pravu, kako će povijest pokazati, a kao što smo i sami bili svjedoci tog njihovog preciznog razmišljanja.

Dana 20. lipnja 1972. godine, 19 pripadnika HRB-a, a nakon obuke u susjednoj Austriji, je ušlo u Jugoslaviju u blizini sela Muta, kojih 10-ak kilometara od Dravograda. Tu su čekali naredna dva dana da se snađu za prijevoz. I prijevoz im je naišao 22. lipnja.
Naime, tu večer su zaustavili kamion i oteli su vozača Franca Nabernika, zajedno s kamionom, te se zaputili prema Bosni. Prvotni je plan bio doći u području planine Vran. No, plan je promijenjen i 24. lipnja su došli blizu sela Gračanica, te se iskrcali.
Vozača Nabernika su pustili neozlijeđenog, prethodno mu rekavši da zapamti što su mu rekli. A rekli su mu da oni idu rušiti Jugoslaviju i da nisu jedina skupina koja će doći, te da će ih doći još puno.

Nakon toga, oni su pošli svojim putem, a Nabernik je odmah produžio vožnju, te se uskoro javio telefonom svojem poduzeću i rekao im što se dogodilo.
U poduzeću su mu vjerovali. No, milicija i UDB-a mu baš i nisu povjerovali. Jest da su službe sigurnosti stavljene u pripravnost, ali konkretne mjere nisu provedene. Jer, temeljem poduzetih radnji u vezi događaja, smatralo se da se radi o uobičajenom pograničnom incidentu.
Dakle, ni 4 dana od ulaska grupe u Jugoslaviju, UDB-a i dalje ne zna tko je ušao i zašto.

Mi razlog ulaska znamo. No, tko je ušao u Jugoslaviju zapravo?

U Jugoslaviju su ušli pripadnici HRB-a i to ovim redoslijedom ( uz imena su njihovi pseudonimi korišteni da prikriju djelovanje zbog nadzora UDB-e ) :

1. Adolf Andrić – Bošnjak, vođa grupe
2. Ambroz Andrić – Domagoj
3. Viktor Kancijanić – Veli Jože
4. Pavao Vegar – Skorzeni
5. Ilija Glavaš – Alija
6. Đuro Horvat – Jasenko
7. Vejsil Keškić – Krajišnik
8. Petar Bakula – Uskok
9. Ludvig Pavlović – Dido
10. Mirko Vlasnović – Vlas
11. Ilija Lovrić – Ramac
12. Stipe Ljubas – Stiv
13. Filip Bešlić – Zmaj
14. Vili Eršeg – Bili Kid
15. Vlado Miletić – Kopitović
16. Vinko Knez – Bufalo
17. Nikola Antunac – Tesla
18. Vidak Buntić – Roćko
19. Ivan Prlić – Bekijac

Nakon što su pustili Nabernika, prenoćili su u jednoj šumi kod jednog izvora, a dan kasnije, 25. lipnja su se uputili prema planini Raduši. To jest, počeli su uspon na nju.
Nedugo nakon što su još bili u podnožju planine, naišli su na skupinu lovaca. Oduzeli su im oružje i nakon nekoliko sati ih pustili neozlijeđene, te im vratili oružje. Ali, bez strjeljiva.

Gotovo odmah nakon što su lovci pristigli u Bugojno, izvijestili su što se dogodilo i koga su sreli. I tek pet dan UDB-a ima posve jasnu sliku o skupini. Dakle, ne radi se o nikakvom pograničnom incidentu, već se radi o tome da je u Jugoslaviju ušla dobro naoružana skupina kojoj ne mogu ući u trag.
Nakon dodatnih saznanja, te usporedivši iskaze Nabernika i lovaca, UDB-a saznaje da se radi o istoj grupi, te alarmira miliciju i JNA, prema nalozima iz Beograda.
Taj dan na područje Bugojna stiže oko 3400 ljudi, pripadnika JNA, milicije, te Teritorijalne Obrane. Isto tako, radi boljeg snalaženja na terenu, prisiljavaju nekoliko lokalnih stanovnika da pođu s njima i da im služe kao vodiči.
I ovdje se sad razaznaje prava istina.

Naime, nakon operacije suzbijanja Bugojanske skupine ili Skupine Feniks, u javnom tisku i kojekakvoj literaturi je pisalo da su svi stanovnici sami, bez nagovora, odmah priskočili u pomoć i da su se otimali za oružje kao pripadnici TO. Istina je, dakako, sasvim drugačija. Jer, malo tko je svojevoljno pristao ići na područje Raduše.

Sutra rano ujutro, 26. lipnja, tri grupe vojne policije su krenule prema planini. A oko 09:30 sati je došlo i do prvog kontakta.
Grupa koju je vodio satnik Miloš Popović je uočila pripadnike HRB-a kod jednog šumarka.
Prvo su ih pozvali na predaju, a potom su jurnuli na njih.
Imajući posve krivu predodžbu o kome se radi, vojni policajci su se ubrzo našli pod ubitačnom vatrom.

Poslije se u jugoslavenskom tisku pričalo i prepričavalo da je satnik Popović poginuo junačkom smrću boreći se protiv ” ustaških terorista ” prsa o prsa.
Istina je, kao i obično, sasvim drugačija.

Satnik Popović je istrčao na brisani prostor između drveća, te je ubijen u roku od nekoliko sekundi, zajedno s još nekolicinom svojih ljudi. Gubitkom zapovjednika, vojna policija se razbježala, te izgubila kontakt s hrvatskim diverzantima.
No, isto tako, uslijed tog okršaja, poginuo je i Adolf Andrić, pogođen s nekoliko hitaca u prsa.

Grupa se uslijed okršaja sad razbila na dva dijela. Zbog nedovoljne koordinacije, iz grupe su se izdvojili Antunac, Knez i Prlić, te se više nisu nikad spojili s grupom, jer su sva trojica dan kasnije zarobljeni.

Isto tako, dolazi i do zabune u jugoslavenskim redovima.
Naime, mještanin Šimić, koji je mobiliziran kao vodič Popoviću, je zarobljen od strane Feniksa, te je s njima proveo noć. Sutra je iskoristio priliku i pobjegao im. Naletio je na dva milicajca i rekao im što se dogodilo. Poslije je sproveden u Bugojno pod optužbom da je – suučesnik grupe Feniks!
Nakon toga je odveden na prepoznavanje zarobljenih, koji su potvrdili da on nema nikakve veze s njima, te je Šimić pušten.

Jugoslavenska literatura navodi da je tokom prve akcije grupa Feniks ostala bez 4 člana koji su ubijeni. Kasnije navodi da su ova trojica ubijeni u sukobu dan kasnije, 27. lipnja.
Ali, kako su ubijeni u sukobu, kad su uvečer 27. lipnja bili na saslušanju? Hm.

Isto tako, zbog manjkavosti u radu, odlučeno je da se više neće koristiti postrojbe JNA i vojne policije, već isključivo pripadnici TO i milicije.
Toliko o borbenoj spremnosti JNA…

28. lipnja je uslijedio drugi sukob. Pripadnici TO i milicije su imali velike gubitke od 8 mrtvih i 6 ranjenih. No, grupa Feniks je ostala bez jednog svojeg. Taj dan je zarobljen Vili Eršeg i sproveden je u istražni pritvor.
No, i za njega se službeno također navodi da je ubijen u sukobu.

Grupa Feniks je sad shvatila jednu izvanrednu okolnost, a to je bila ta da im se ne suprotstavljaju redovne i profesionalne snage JNA, već pripadnici TO. Njih hrvatski ustanici nisu smatrali neprijateljima, te na njih više nisu htjeli pucati.
Stoga, donesena je odluka o prekidu akcije i da se krene u izvlačenje iz Jugoslavije.

Tada se grupa podijelila u dvije podgrupe, koje će se paralelno kretati prema Jadranskom moru. U grupi A su bili Andrić, Vlasnović, Vegar, Buntić i Lovrić. U grupi B su bili Miletić, Bešlić, Pavlović, Glavaš, Bakula i Ljubas.
Ostala trojica, Kancijanić, Horvat i Keškić su u trenutku tog drugog sukoba bili na udaljenom položaju, te se nisu sastali više s grupom.

29. lipnja je Horvat teško ranjen u jednom okršaju s milicijom, te je zarobljen. Keškić je zarobljen pod nikad razjašnjenim okolnostima isti dan, a Kancijanić je poginuo u razmjeni vatre s milicijom 2 nja.

Ilija Lovrić je iz nekih razloga napustio grupu, te je krenuo u pravcu Duvanjskog polja. Dana 1. srpnja je došao u selo Omolje i ušao u trgovinu da kupi nešto hrane, jer je već tri dana bio praznog želudca. No, imao je tu nesreću da je trgovinu držao doušnik UDB-e, te je nakon kratke potjere ranjen i ubrzo zarobljen, a potom odveden na saslušanje u mjesto Rumboci, a poslije toga u Bugojno.
I za njega se službeno navodi od strane jugoslavenske literature da je ubijen u borbi.

Dotle je grupa A došla do planine Vran, te je zakopala oružje, ostavivši uz sebe samo kratko naoružanje.
U isto vrijeme, grupa B je prešla planinu Ljubušu i došla u mjesto Rakitno. Tu je grupi, na njihovu zamolbu, pomogao Krešimir Tokić.
Dan kasnije je po Tokića došla UDB-a i odvela ga na ispitivanje, gdje je brutalno premlaćen, a potom je gotovo mjesec i pol dana proveo u zatvoru bez optužnice, da bi kasnije bio pušten.

Andrićeva grupa se desetak dana skrivala u jednoj šumi, a pomagale su im Lucija i Ruža Buntić, majka i sestra Vidaka Buntića. No, to je saznala UDB-a, te su odvedene i žestoko premlaćene i mučene u Mostaru.

Dana 7. srpnja, grupa B dolazi u kontakt s TO u području planine Zavelim. Oni prolaze bez ikakvih gubitaka, te su se uspješno izvukli, dok TO ima dvoje mrtvih i dvoje ranjenih.

U to vrijeme, u javnosti počinju malo-pomalo pristizati vijesti o nekim aktivnostima kod Bugojna. Prvo se spominju neke vojne vježbe, zatim se spominju neki kriminalci, a tek poslije, dok su vlastodršci uvidjeli da je vijest nemoguće kontrolirati, u javnost je dospjela riječ o ” ustaškim teroristima ” u Bosni.
Informacije se dalju šturo i, što bi se reklo, ” na kapaljku “.
Toliko o slobodi medija u SFRJ…

Grupa B potom dolazi, preko Roškog Polja u Vinicu, te na zamolbu dobivaju pomoć u hrani i piću od svećenika Lučića, a potom prelaze u Hrvatsku.
Dana 13. srpnja, Pavlović i Miletić napuštaju skupinu i vraćaju se na područje Hercegovine. Razlog nije neobičan, jer su se htjeli skriti kod svojih obitelji.
Dan poslije, u okršaju s jednom ophodnjom milicije, Miletić je ubijen, a Pavlović je, nakon borbe prsa o prsa, zarobljen. I to je zarobljen jedva, jer je bilo pitanje sekunde kad će nadvladati milicajca. No, ovome je u pomoć priskočio jedan pripadnik TO i tako je Pavlović zarobljen.
Jugoslavenska literatura navodi da se Pavlović skrivao u nekoj rupi. A tek godinama poslije govori što se dogodilo. Valjda su skužili da su u laži kratke noge…
Za Miletića je još zanimljivija priča. Službeno se navodi da je ubijen u sukobu 28. lipnja, dakle puna dva tjedna ranije nego što se to i dogodilo.
No comment.

Dana 15. srpnja grupa B prelazi rijeku Cetinu i Petar Bakula biva ranjen, a milicija koja je osiguravala prijelaz nije uspjela ništa više napraviti. Kasnije je ta grupa milicajca dobila oštre opomene zbog svoje nesposobnosti od strane same UDB-e.

Dana 21. srpnja, grupa A prelazi također rijeku Cetinu bez ikakvih gubitaka, doslovno pred nosom pripadnika TO i milicije.
No, taj dan uvečer, u razmjeni vatre s milicijom, pogibaju Andrić i Vegar, dok Buntić i Vlasnović uspijevaju pobjeći, pokrivajući uzmak paljbom iz pištolja.

No, iz dokumenata UDB-e se saznaje da nisu ubijeni u razmjeni vatre, jer se iskazi milicajaca ne podudaraju.
Stoga, najvjerojatnije je da su Vegar i Andrić pružali otpor dok su imali strjeljiva. A kad im je nestalo metaka, zarobljeni su i pogubljeni.
Doduše, ovo je još pod velom tajne, ali ako se uzmu u obzir iskazi milicajaca koji se nimalo ne poklapaju, velika mogućnost postoji da su likvidirani bez suđenja. Jer, po fotografijama uviđaja, može se lako raspoznati da im tijela nisu na mjestu na kojem je milicija izjavila da su poginuli.

Grupa B je dana 24. srpnja stigla u mjesto Gornje Ogorje, blizu Drniša. Izdajom jednog doušnika UDB-e su otkriveni i nakon razmjene vatre su svi članovi grupe poginuli.
A razmjena vatre je, zapravo, bio masakr. Milicija je na grupu, koja se pritajila u jednom malom šumarku uz jednu stazu, sasula nekoliko tisuća metaka ( !!! ). I prava je istina da razmjene vatre nije ni bilo. Jer, tek nakon što su završili s višeminutnim pucanjem, milicija je pozvala na predaju.
Dakle, tog dana je likvidirana grupa B koju su činili Glavaš, Bakula, Bešlić i Ljubas. No, iz izvješća splitske milicije, saznaje se da je Petar Bakula živ zarobljen, te odveden u nepoznatom pravcu.

Vidak Buntić je dana 25. srpnja naišao na zasjedu u jednom selu, te je ubijen od strane milicije. No, kao i dosta njegovih suboraca, i njega je snašla ista sudbina. Jer, Buntić nije ubijen u razmjeni vatre, već je ranjen i zarobljen. A razmjene vatre nije ni bilo, jer se Buntić predao bez ikakvog otpora, budući da je bio u doslovno bezizlaznoj situaciji. I predao se pripadnicima TO, a ne miliciji.
Nakon toga je odveden u milicijsku postaju u Imotski i tamo mu se gubi svaki trag.
A dokaz tome je i slučaj Ivana Topića. Naime, on je doveden na ispitivanje i prepoznavanje, te je prepoznao Buntića, svojeg kuma. Po Topićevom svjedočenju, Buntić je izgledao izmučeno i iscrpljeno, te se daje zaključiti da je teško mučen.

Nakon toga, Mirko Vlasnović se uputio u rodni Zemunik. I ne želeći uplesti i izložiti svoju obitelj, predao se bez pružanja otpora uvečer, 27. srpnja 1972. godine.
Dakako, u jugoslavenskoj literaturi se potom uvelike pisalo da se radi o okorjelom kriminalcu s kojim ni vlastita obitelj nije htjela imati posla i da ga je obitelj izdala vlastima.
Kao i obično, i ovdje se tek puno godina kasnije saznalo što se zapravo dogodilo.
Klasika jugoslavenske propagande.

Dana 28. srpnja su sva glasila izvijestila na sva zvona da je potpuno likvidirana ova ” ustaška fašističko-teroristička ” grupa.

Tek poslije raspada Jugoslavije, saznalo se da je njen predsjednik Tito itekako bio glavni u odlučivanju što i kako s ustanicima. Dotad se službeno navodilo da je odluke donosila uprava na terenu, te da su postupali prema svim pravilima i zakonima.

No, isto tako se i saznalo da je, dok su trajao lov na grupu, počeo lov u inozemstvu i na tlu Jugoslavije. Lovina su bili članovi HRB-a i njihove obitelji. I tom su prilikom mnogi hrvatski emigranti stradali, čak iako nisu imali nikakve veze s HRB-om. A istom prilikom su mnogi u Jugoslaviji završili na dugogodišnjim robijama, ni krivi ni dužni.

Dana 21. prosinca 1972. godine, vojni sud u Sarajevu je preživjele pripadnike bugojanske skupine, Horvata, Vlasnovića, Keškića i Pavlovića, osudio na kaznu smrti strijeljanjem.
Žalbe im nisu uvažene.

No, najmlađem od njih, Ludvigu Pavloviću, kazna smrti je preinačena u 20 godina zatvora i to posebnim dekretom od strane Josipa Broza Tita osobno.

Dana 17. ožujka 1973. godine, nedaleko od Sarajeva, u ranim jutarnjim satima, Vlasnović, Horvat i Keškić su strijeljani.

Ludvig Pavlović je do početka 1991. godine bio u zatvoru, a zatim je pušten.

18. rujna 1991. godine, pod nikad razjašnjenim okolnostima, tokom jednog okršaja s JNA, Ludvig Pavlović je poginuo. I to kao prvi hrvatski dragovoljac koji je poginuo na području Bosne i Hercegovine.

Nakon sloma bugojanske skupine, pojavila se kojekakva literatura koja je laprdala sve u šesnaest kojekakve besmislice. Da je grupa imala preko 75 000 ( sedamdeset i pet tisuća ) metaka, te da su imali i metke napunjene otrovom cijanidom! A potom se onda odnekud pojavila i priča o takozvanom 20. čovjeku. To jest, da je u Jugoslaviju trebalo ući 20, a ne 19 ljudi. Ali, da je taj 20. bio zapravo agent UDB-e i da je zbog njega sve propalo.
Dakako, to se pokazalo kako najobičnija budalaština.
Jer, u Jugoslaviju je trebalo ući puno više od 19 ljudi. No, zbog kojekakvih okolnosti, nisu.
Neki su ubijeni od strane UDB-e, a neki su spriječeni.

A, opet, postojala su, tako reći, dva 20. čovjeka. Jedan od njih je bio Marko Mudronja. On je s grupom bio u Austriji tokom obuke i bio je logistička potpora. A drugi koji je trebao ići je bio Blaž Kraljević, kasniji zapovjednik HOS-a.
On nije mogao ići jer je uhićen u Australiji zbog nečega podmetnutog od strane agenata UDB-e.
Kao i Pavlović, i Kraljević je poginuo pod nikad razjašnjenim okolnostima tokom Domovinskog rata u kolovozu 1992. godine.
Zašto je Pavlović stradao, nije nikad razjašnjeno.
Jer, ako je JNA bila ispred njega, kako to da je ubijen hitcima u leđa?
Iako to nikad nećemo saznati, najvjerojatnije se radi da je nekome smetao. I da bi, da je htio, mogao doći na vlast. A to mu, kao teškom političkom zatvoreniku, ne bi bilo nimalo teško.
Bez riječi, osim da je za njegove ubojice rezerviran smještaj u jednom krugu Danteova pakla.

Sad ide ono s početka, greške i nedostatci.

Fascinira činjenica Bugojanske skupine da nisu imali nikakav razrađeni plan što i kako činiti u slučaju razbijanja i onesposobljavanja akcije. Nije postojao ni plan za izvlačenje. A nije postojao ni plan u slučaju možebitnog uspjeha akcije ( revolucije koja ruši SFRJ ). Iako su imali potporu lokalnog stanovništva, ta potpora je bila malena, nedostatna i neefikasna.
Za razliku od njih, jugoslavenske službe su imale potporu lokalnog stanovništva i to zahvaljujući doušnicima UDB-e. Klasika.

19 slabo naoružanih pripadnika je više od mjesec dana vodilo borbu protiv neprijatelja koji je bio više od 1 500 puta brojniji i opremljeniji od njih. Isto tako, ovaj događaj, u jugoslavenskoj literaturi opisan kao Raduša 72 je pokazao i manjkavosti i nedostatke JNA, njihove linije zapovijedanja, kao i nesposobnost surađivanja s lokalnim strukturama na terenu.
Stoga, još jednom za one koji ne mogu bez propale Jugovine, JNA je bila sve moguće – osim 4. vojne sile Europe i pogotovo 9. vojne sile svijeta.

Također, i dandanas traju polemike jesu li ovi ljudi bili teroristi ili ne.
Teško pitanje. Ali, odgovor treba potražiti logikom. I logika je ovdje.
Da se radi o beskrupuloznim teroristima, oni kao takvi sigurno ne bi Franca Nabernika pustili živog – ubili bi ga. Da su teroristi, pobili bi i lovce.
Da su teroristi, ne bi odbijali borbu s pripadnicima TO, kao što su činili i vodili borbu samo dok su morali. Ne. Jer, to teroristi ne čine. Teroristi nemaju morala ni skrupula.
A ovi ljudi su imali.
Iskreno i objektivno rečeno. Dovoljno je da samo malo razmislite i dobit ćete isti odgovor.

Iako to nije bila ni prva ni zadnja skupina koja je ušla u SFRJ s ciljem rušenja ( skupina Tolić-Oblak 1963. godine i skupina Matičević-Prpić 1974. godine ), ova skupina je bila najjača i imala je, u omjeru spram drugih skupina, najviše šansi.

Nakon što je Hrvatska postala samostalna 1991. godine i danas, 48 godina nakon akcije kod Bugojna, i dalje je nevjerojatna i bolna činjenica da se o ovome još relativno jako malo zna i da još ne postoji uvid u sve dokumente vezane uz ovaj događaj. Kao i to da vlasti u BiH ni dandanas ne dopuštaju da se iskopaju posmrtni ostaci Vlasnovića, Horvata i Keškića, te da ih se dostojno pokopa.

Sada ćete pročitati abecedni redoslijed pripadnika Bugojanske skupine koji su stradali, a koje mnogi zovu i Prethodnica Hrvatske Vojske.

Adolf Andrić – poginuo 26. lipnja
Ambroz Andrić – najvjerojatnije zarobljen 21. srpnja, te likvidiran bez suđenja na mjestu.
Nikola Antunac – zarobljen 27. lipnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Petar Bakula – zarobljen 24. srpnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Filip Bešlić – poginuo 24. srpnja
Vidak Buntić – zarobljen 25. srpnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Vili Eršeg – zarobljen 27. lipnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Ilija Glavaš – poginuo 24. srpnja
Đuro Horvat – strijeljan 17. ožujka 1973. godine.
Vejsil Keškić – strijeljan 17. ožujka 1973. godine.
Vinko Knez – zarobljen 27. lipnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Viktor Kancijanić – poginuo 2. srpnja
Ilija Lovrić – zarobljen 1. srpnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Stipe Ljubas – poginuo 24. srpnja
Vlado Miletić – zarobljen 13. srpnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Ivan Prlić – zarobljen 27. lipnja, mučen i likvidiran bez suđenja.
Pavao Vegar – najvjerojatnije zarobljen 21. srpnja, te likvidiran na mjestu.
Mirko Vlasnović – strijeljan 17. ožujka 1973. godine.
Ludvig Pavlović – preživio borbu i pod nikad razjašnjenim okolnostima stradao početkom Domovinskog rata kao žrtva izdaje.

 

Izvor: povpravaistina.wordpress.com

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.