Danas se velik dio naših života odvija na internetu – ali što ostaje nakon naše smrti? Zahvaljujući digitalnim tragovima koje svakodnevno ostavljamo, naši se identiteti mogu rekonstruirati i dugo nakon što nas više nema. Tehnologija umjetne inteligencije već omogućuje „komunikaciju“ s preminulima, a uskoro bi na društvenim mrežama moglo biti više mrtvih nego živih.
U Zagrobnom životu podataka Carl Öhman postavlja pitanja koja postaju sve aktualnija: što bismo trebali učiniti sa svim tim podacima te ostaju li naši digitalni životi doista naši i nakon smrti – a ako ne, tko bi o njima smio odlučivati? U sljedećih trideset godina umrijet će oko dvije milijarde ljudi, a njihovi digitalni tragovi ostat će kao naslijeđe preživjelima – prvim „digitalnim precima“ čovječanstva. Tko ima pristup tim arhivama, kontrolira i našu kolektivnu digitalnu prošlost, a ta moć ima duboke političke i društvene posljedice.
Öhman ističe da je nužno preoblikovati naše ekonomske i tehnološke sustave te digitalnim ostacima dati vrijednost koja nadilazi novac kako bismo se odgovorno suočili s tim izazovima. Ova knjiga vodič je za razumijevanje zašto moramo preuzeti kontrolu nad našom digitalnom prošlošću i kako da to učinimo prije nego što bude nepovratno izgubljena.
* * *
Ako upravljanje našom kolektivnom digitalnom prošlošću prepustimo isključivo kompanijama, onda se pitanje „Što da radimo s podacima mrtvih?“ svodi na pitanje „Na kojim dijelovima prošlosti možemo zarađivati?“. Umjesto otvorene rasprave o načelima selekcije izvora koji će se prenositi budućim naraštajima, imamo sustav koji zna cijeniti samo jednu vrijednost: kapital.
Kada je riječ o sudbini naših digitalnih ostataka, mnogo je toga na kocki. Čovječanstvo je u opasnosti da izgubi pristup svojoj kolektivnoj prošlosti i završi u onome što arhivisti nazivaju „digitalnim mračnim dobom“. Ili još gore: mogli bismo završiti s krajnje asimetričnom raspodjelom moći nad preostalim podacima. Čak i ako ne planirate uskoro umrijeti i ako vas nije briga što će biti s vašim podacima nakon vaše smrti, budućnost prošlosti tiče se svih, ili bi se barem trebala ticati.
* * *
Poput imperativa da budemo dobri nasljednici, imperativ da budemo dobri preci također je kolektivan. Trebamo o sebi razmišljati ne samo kao o izoliranim pojedincima čiji će podaci biti proslijeđeni rodbini, nego i kao o čvorovima u mreži povijesti, kao građanima o čijim će podacima skrbiti oni koji dolaze poslije nas. Tragovi podataka koje ostavljate na internetu bit će sitan i ujedno iznimno važan dio sirovine od koje će budući naraštaji graditi narative o svojoj prošlosti. Dakle, sve što kao generacija ostavljamo poruka je potomstvu koja kaže: „Ovo se dogodilo. Mislimo da je važno da to znate.“ Pritom se „ovo“ treba birati svjesno, barem na strukturnoj razini.
Ulomci iz knjige
