Ako zaista povjerujemo u laž da ga nema, onda nema ni pakla, a ako nema pakla, onda nema ni grijeha, a ako nema grijeha, tada je Kristova smrt na Križu uzaludna. I ne samo to. Tada Isusa Krista nazivamo lažljivcem, jer On govori o paklu koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim (Mt 25,41) i na više mjesta u Evanđeljima opisuje se Njegovo istjerivanje đavla iz čovjeka.
Ove noći, dok ovo pišem opterećen sam velikim brigama i velikim kušnjama spram sebe i moje obitelji, ali nikad nisam bio svjesniji da samo Bog i Njegova volja jesu jedini ispravan put.
Farizeji ga upitaše: „Kad će doći Kraljevstvo Božje?“ On im odgovori: „Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – Kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17,20-21) Božje Kraljevstvo…
Isus Krist utjelovljena Božja Riječ, ¸Emanuel, Jaganjac Božji, Mesija, prorok, pastir, spasitelj i otkupitelj, utemeljitelj Kršćanstva, Isus iz Nazareta, Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, Druga Božanska Osoba, Učitelj, sve su to imena za čovjeka koji se rodio prije dvije tisuće godina…
Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak, (čitaj=poganski katolik), ni vruć ni studen – izbacit ću te iz Svojih usta. (Otk 3,16)
Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer kako…
„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušićino zrno i posije ga na svojoj njivi. Ono je doduše manje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća.“ (Mt 13.44) – Tata! Tata! Vidi što sam našao! –…
Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se. Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.
I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada. Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.
Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.
