I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada. Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.

Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.

Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti. Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…

Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.

Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno.

Što je to sreća, to je pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba Lucija iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu?

Sjećam se iz djetinjstva da su se u mom rodnom zagorskom kraju, Višnjici, Sesvete slavile s posebnom radošću i svečanom ozračju. Danima prije trajale su pripreme. Bilo je tu raznih običaja, no najviše se sjećam toga da su nam stari pričali da za Sesvete svojim domovima navraćaju naši umrli preci. Zbog toga valjalo je na obiteljski stol staviti najbolje što se priskrbilo. A obavezno tu je bilo vino, kruh i kuhani kesten.

Bog nikad ne odustaje. Ni od koga. Bili vi stariji ili pak mlađi sin. Sin je sin. Dijete je dijete. A otac ne može voljeti nego bezuvjetno.
I još nešto. Nekim ljudima koje svakodnevice susrećemo, mi bismo mogli biti jedini raj ili pakao koji će za života vidjeti. Ako im već ne možemo pogled usmjeriti na raj, nemojmo prizivati pakao.