Četvrti jahač apokalipse – kuga na hrvatskim prostorima u srednjem vijeku

Bolesti i epidemije su trajni i »tihi« pratitelji ljudskoga roda. Jedan od tih »tihih pratitelja« je kuga ili latinski pestis: bakterijska bolest koja je uvelike obilježila europsko srednjovjekovlje. Demografski pad izazvan epidemijama kuge bio je znatan i predmoderna društva nosila su se s tim problemom na različite načine: ponajviše visokim natalitetom, a pojedine gradske zajednice privlačile su nove naseljenike različitim poreznim olakšicama i drugim pogodnostima. Prema nekim povjesničarima srednjovjekovne epidemije kuge, tj. njihove posljedice, uzrokovale su potrebu za nekim tehnološkim otkrićima, reorganizacijom procesa proizvodnje te je tako kuga neizravno potaknula društveni razvoj prema ranomodernim društvima. Zapravo, hipoteza koja se provlači u tim radovima jest da su kužna epidemija s polovice 14. stoljeća i njezina kasnija ciklička pojavljivanja tijekom 14. i 15. stoljeća (pa i poslije) stvorile takvu gospodarsku, društvenu i kulturnu situaciju da se zbog nedostatka radne snage i smanjenog broja intelektualnih djelatnika moralo pronaći neka nova tehnološka rješenja u proizvodnji i sustavu obrazovanja da bi se mogla i nadalje zadovoljavati potreba tržišta i društva općenito. Koliki je utisak u mentalno tkivo Europe ostavila ta pandemija kuge dovoljno govori i činjenica da je epidemija s polovice 14. stoljeća u kasnijoj tradiciji 18. stoljeća – zbog vanjske pojavnosti simptoma crnih podljeva i bubona na koži te velike smrtnosti koja je pratila bolest – nazvana crna smrt (Mors atra).

Epidemije kuge zahvaćale su tijekom srednjeg vijeka i hrvatske prostore te utjecale na politička zbivanja, gospodarski razvoj i oblikovanje društva. Vjerojatno prva među njima u razdoblju srednjega vijeka bila je epidemija koja je u 6. stoljeću zahvatila gotovo čitav onodobni poznati svijet, za koju se – uzgred rečeno – može reći da je bila prva danas poznata i historiografski zabilježena pandemija kuge. Ta, Justinijanova kuga iz 6. stoljeća zapravo je prva kontinentalna epidemija za koju današnja znanost može s razmjerno visokom sigurnošću tvrditi da se radilo o epidemiji kuge. Naziva se još i Prokopijeva kuga prema Prokopiju iz Cezareje, koji je ostavio detaljan opis te epidemije iz doba bizantskog cara Justinijana. Pojedini istraživači smatraju da je ta epidemija iz 6. stoljeća u biti prva pandemija kuge koja je na europskom kontinentu (u lokaliziranim valovima) trajala sve do 8. stoljeća. Toj epidemiji/pandemiji prethodio je niz prirodnih katastrofa, kakve će poslije opisivati i u srednjovjekovnim kronikama. Sama epidemija izbila je 531. u Egiptu i vrlo brzo se proširila na Europu. Prvi val epidemije nije strašno pogodio središte Bizantskog Carstva, no povratni val 542. odnosio je u Carigradu dnevno između 5 i 10 tisuća života. Na prostorima Carstva kuga je harala sve do kraja 6. stoljeća. Polovicom 7. stoljeća zahvatila je i Britansko otočje, o čemu svjedoče zapisi slavnog Bede Venerabilisa.

Prikaz uzročnika kuge (bacil kuge – Yersinia pestis)

Na žalost za razdoblje 6. stoljeća ostalo nam je vrlo malo sačuvanih podataka koji izravno svjedoče što se događalo tada na hrvatskim prostorima. Naime, početkom 6. stoljeća na dijelovima nekadašnje rimske provincije Ilirik, poglavito u Dalmaciji, vlast preuzima Ostrogotsko Kraljevstvo. Bizantski car Justinijan I. 30-ih godina 6. stoljeća pokreće niz ratova sa svrhom restauracije carske vlasti na prostorima gdje su se formirala različita »barbarska« kraljevstva. U sklopu tih zbivanja bizantski vojni zapovjednik Mundon provaljuje u Dalmaciju s ciljem zauzimanja Salone. Borbe koje su se vodile za prevlast između Bizanta i Ostrogota utjecale su na siromašenje, iako sama Dalmacija nije bila izložena većim ratnim razaranjima. Ipak, takav razvoj događaja pogodovao je širenju epidemije nakon što su Bizantinci preuzeli kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. Naime, velika epidemija koja je poharala Ilirik 543. godine uzrokovala je kratkotrajne poremećaje koje je Bizant pokušavao prevladati obnovom gradskih jezgri na istočnoj jadranskoj obali te gradnjom značajnih crkvenih zdanja, poput Eufrazijeve bazilike u Poreču. No, o geografskim dosezima i učincima te epidemije za hrvatsko područje nažalost malo se toga može pouzdano reći.

Sačuvani izvori svjedoče da su se tijekom kasnijih stoljeća na prostorima hrvatskih povijesnih zemalja javljale epidemijske bolesti, no iz sačuvanih podataka teško je reći je li se tu zaista radilo o epidemijama kuge ili nekih drugih bolesti. Naime, epidemije iz 10. i kasnijih stoljeća teško je ili možda čak i nemoguće definirati kao epidemije kuge. Opisi tih epidemija iznimno su šturi, a i ono što govore o simptomima i načinima liječenja nikako nedvojbeno ne upućuje na kugu. Štoviše, neki opisi upućuju prije da su to bile epidemije tifusa i sličnih bolesti. Osim toga, izvori te epidemije nazivaju latinskim i talijanskim terminima poput mortalitas i malatia, što ne upućuje isključivo na kugu (pestis), nego na veliki pomor, tj. epidemiju, općenito.

Nadalje, valja spomenuti da neki autori, poput Jeana Noëla Birabena i velikog Jacquesa Le Goffa, misle da je kuga nestala s europskoga kontinenta već potkraj 8. stoljeća, a da se ponovno javila tek polovicom 14. stoljeća. Prema njihovu mišljenju »krivci« za ponovnu pojavu kuge na europskom kontinentu bili su Mongoli, tj. Tatari.

Naime, kineski izvori iz prve polovice 14. stoljeća svjedoče da je 20-ih godina došlo do niza prirodnih katastrofa koje su na prostorima pustinje Gobi izazvale pojavu epidemije koja se ubrzo proširila na zapadne prostore Kineskog Carstva. Ta epidemija harala je kineskim i indijskim prostorima cijelo desetljeće, a potkraj 30-ih godina zahvatila je središnju Aziju. Arheološki nalazi pokraj jezera Issyk-Kul pokazali su da je tijekom 1338–1339. na tom području pokopano iznimno mnogo ljudi. Analiza grobova i suvremenih izvora pokazala je da se radilo o epidemiji kuge. Daljnji tijek širenja iznimno je slabo potkrijepljen izvornom građom, ali nije teško zamisliti na koje se načine epidemija širila dalje na zapad. Karavanskim putovima i selilačkim kretanjima nomada srednje i prednje Azije kuga se polako, ali sigurno, približavala europskom kontinentu. Ubrzo su vijesti o širenju strahotne epidemije stigle i u Europu, a samu bolest Europljanima su prenijeli mongolski ratnici – Tatari koji su 1346. opsjeli genovsku trgovačku ekspozituru na Kaffi na Krimu. U bijegu pred mongolskom opsadom genovski trgovci su zajedno s robom na svojom brodovima u Europu donijeli kugu.

Karta širenja epidemije kuge prije dolaska u Europu

Na istočnu jadransku obalu epidemija je također došla najvjerojatnije pomorskim putem – moguće na mletačkim trgovačkim brodovima. Jedna od prvih postaja bio im je Dubrovnik, gdje se bolest javlja već potkraj 1347., a dubrovačke vlasti na nju pokušavaju reagirati tek polovicom siječnja 1348. Bolest se vrlo brzo proširila i sjevernije obalom, zahvatila Split, Trogir, Zadar i druge dalmatinske gradove, a potom i samu Veneciju. O strahotnosti epidemije jasno svjedoči apokaliptični narativ splitskoga kroničara Kuteja, koji govori i o različitim klimatskim i drugim predznacima koji su najavljivali epidemiju i strašan pomor stanovništva:

U ono je vrijeme bio zaražen zrak i postao mračan i taman, i mnogi su dijelovi svijeta bili zaraženi smrtonosnom pošasnom bolešću. Sunce je bilo postalo svo mračno usred dana, a zvijezde su se kao u doba noći vidjele na nebu. Mjesec, mračan i tmuran pomrčao je. Repatica s velikim repom pojavila se svjetlucajući na nebu u zapadnim stranama, i ostale su se zvijezde s neba vidjele kako sa svoga položaja padaju na zemlju. Vidjelo se otvoreno nebo, i iz putanje što će se otkriti izlazio je svjetlucav nebeski oganj goreći strahovitim plamenom i jakom svjetlošću pojavljujući se noću čitavom svijetu na istočnoj strani. Veliki potres strahovito je vladao na mnogim mjestima i u mnogim dijelovima svijeta, pa su zato mnoge građevine ležale na zemlju oborene. Razni su vjetrovi, uzavrevši, pritiskujući i s najvećim naletom zviždeći duvali. More uznemireno i naduveno, dižući se uvis nije prestajalo rikati, i svi su elementi davali bolne i tužne znakove.

Izvor: A Cutheis Tabula, ur. i prev. Vladimir Rismondo, u Legende i kronike, Split: Književni krug, 1977.

Već u ožujku kuga je strahotno harala svim tim gradovima, a Presvijetla Kraljica Laguna nije im mogla pomoći, iako su uprave dalmatinskih komuna opetovano tražile pomoć u suzbijanju pošasti. Iako je europskim kontinentom ta epidemija harala sve do 1351., na istočnoj obali Jadrana zadržala se u prvom valu do ljeta 1348. No, neizravni podatci sačuvani u izvornoj građi sugeriraju da se zadržala u unutrašnjosti još 1349. godine. Naime, mletački izaslanici koji su još u ljeto 1349. pokušavali dogovoriti trajni mir s ugarsko-hrvatskim kraljem, naglo će prekinuti sve diplomatsko-špijunske aktivnosti u tom smjeru jer su u listopadu 1349. u Mletke stizale vijesti da u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu hara ona ista epidemija koja je godinu dana prije poharala jadranski bazen.

Ni onodobnim ljudima ni medicini onoga vremena nije bio poznat pojam kontagioznosti, tj. zaraze. Shodno tomu, svijet oko sebe, pa onda i bolesti, tumačili su sukladno dominantnom kršćanskom svjetonazoru prema kojem se sve na svijetu odvija u skladu s Božjim naumom. Budući da je tijekom 13. i početkom 14. stoljeća dolazilo do niza društvenih nemira, pojava »heretičkih« pokreta, a u prvoj polovici 14. stoljeća francuski kralj čak je prisilio papinstvo da se iz Rima preseli u Avignon, onodobni ljudi svakako su mogli pretpostaviti da se takvim zbivanjima narušava dotadašnji »božanski poredak« svijeta. Osim toga, kraj 13. i početak 14. stoljeća obilježeni su i početkom tzv. maloga ledenog doba kada dolazi do postupnog klimatskog zahladnjenja koje je potrajalo do sredine 19. stoljeća. Te klimatske promjene uzrokovale su niz nerodnih i gladnih godina koje su onda u svijesti onodobnih ljudi mogle biti tumačene kao pretkazanje pošasti golemih razmjera, a sve zbog Božjega gnjeva uzrokovanog iskvarenošću ljudi, a što sve možemo iščitati i iz Kutejeva apokaliptičnog narativa. Upravo zbog takvog shvaćanja prirode stvari jedna od prvih reakcija na pojavu epidemije bila je organizacija masovnih pobožnosti sa svrhom da se umilostivi Svevišnjeg. Te pobožnosti katkad su poprimale i radikalno ekscentričan karakter u obliku masovnog samobičevanja i obnove flagelantskog pokreta koji je već sredinom 13. stoljeća unutar Crkve bio proglašen heretičkim.

Širenje epidemije polovicom 14. stoljeća

Nakon toga prvog vala velike pandemije kuge, bolest se vraćala sezonski na mahove tijekom cijelog 14., 15. i 16. stoljeća, ali i poslije. Kroničarski zapisi s istočne jadranske obale spominju epidemije 1356/1357., 1361., 1363., 1371., 1372., 1374., 1391., 1400., 1415., 1422., 1431., 1437., 1456., 1464., 1481/1482., 1500., 1503., 1516/1517., 1526. itd. Iako su podatci oskudni, može se pretpostaviti da su epidemije u drugoj polovici 14. stoljeća teško pogodile dalmatinske gradove i znatno izmijenile njihovu društvenu strukturu. Tako je, primjerice, zbog pomora plemstva dubrovačko plemstvo već 1348. pomaknulo dobnu granicu ulaska u Veliko vijeće s 20 na 18 godina, a slični primjeri mogu se naći i u drugim dalmatinskim gradovima tijekom kasnijih epidemija. Epidemije nisu jenjavale ni u 15. stoljeću. Smatra se da je u Zadru između 1418. i 1500. bilo 12 epidemijskih valova. Epidemijski val 1526/1527. godine odnio je polovicu stanovništva Splita, a neki autori govore da je pomor bio čak oko dvije trećine stanovništva. Ta epidemija iz 1526/1527. zahvatila je cijelu Dalmaciju. O epidemijama kuge u Hrvatskom primorju, Istri, Kvarneru i kontinentalnom dijelu Hrvatske zna se manje nego o onima u Dalmaciji, a osobito u Dubrovniku.

Suvremenici epidemija čiji su nam opisi simptoma i bolesti ostali sačuvani uglavnom nisu bili profesionalni liječnici, a i oni liječnički zapisi koji su nam ostali zapisani nedovoljno su precizni da bi se na temelju opisa tih simptoma moglo nedvojbeno zaključiti o kojoj se bolesti točno radilo s obzirom na današnje klasifikacije simptoma bubonske kuge. Naime, suvremenici govore o vrućici, bunilu, tamnjenju kože zaraženih, katkad o pojavi bubona u prostoru prepona i pod pazusima, ali i drugdje na tijelu. Katkad se govori o »bacanju« krvi. Neki od suvremenika govore da se bolest prenosila i samo pogledom. Ipak neki kroničari, poput Dubrovčanina Nikole Ragnine u 16. stoljeću – bez pravoga medicinskog znanja – donose vrlo lucidnu opservaciju vezano za epidemiju kuge jer prepoznaje da je bolest imala dva osnovna oblika. Simptomi prvog oblika bili su groznica i krvavi kašalj, od čega bi zaraženi vrlo brzo umirao – u roku od koja tri dana. Drugi oblik bolesti također se manifestirao groznicom, koju je pratila pojava bubona pod pazuhom i u preponama. Danas bi se taj opis mogao povezati s plućnim i bubonskim oblikom kuge.

Dubrovačke oporuke iz 1348. godine (Testamenta Notariae, vol. 5, f. 28^v)

S druge strane srednjovjekovni učenjaci bili su skloni i drugačijim tumačenjima uzroka epidemije. Među njima posebno živopisna je jedna »anamneza« s polovice 14. stoljeća. Oslanjajući se na Hipokratovu tezu o mijazmama, profesori Pariškog sveučilišta po nalogu francuskoga kralja došli su do sljedećeg objašnjenja. Kao razlog nastanka epidemije navedena je u prvom redu konjunkcija planeta Saturna, Jupitera i Marsa u kući Vodenjaka. Takvo gibanje nebeskih tijela izazvalo je, prema njihovu mišljenju, opoziciju Sunca spram vode u Indijskom oceanu, što je dovelo do velikih isparavanja, zatrovanja vode i ugibanja podvodnog svijeta. Ta zatrovana voda, potom, stvorila je i otrovne oblake koji su se raširili svijetom te tako izazvali epidemiju. Slavni talijanski liječnik Gentile da Foligno, koji je i sam umro tijekom epidemije 1348. godine, smatrao je da je kuga uzrokovana truljenjem krvi u plućima i srcu, što je s druge strane bilo uzrokovano kvarenjem atmosfere. Shodno tomu preporučivao je pročišćavanje zraka vatrom od aromatičnog drveta.

Zanimljivo je primijetiti da su podatci o djelovanju liječnika na hrvatskim prostorima tijekom epidemija kuge iznimno rijetki i teško ih se može povezati s bilo kakvom prevencijom ili uspješnim liječenjem bolesti. Mora da su se držali maksime onog istog Gentilea de Foligna kojemu sljedeći savjet u konačnici ipak nije pomogao:

Učinit se mogu tek stvari tri,
Za izbjeć’ kugi i bolesti.
Što prije bježat iz grada tog,
U koj’ je zaš’o kužni smog,
Što kasnije se vratit na mjesta ta,
Gdje kuga već je kročila.

Ipak, unatoč nepoznavanju pravog uzroka bolesti – koji je otkriven tek 1894. tijekom epidemije u Hong Kongu – upravo na hrvatskim prostorima »otkrivena« je prva efikasna metoda borbe protiv kužnih (i drugih) epidemija. Iako se dugo u stranim historiografijama to prvenstvo pripisivalo Veneciji, ideja i prvi praktično uspješni eksperiment karantene ostvaren je u Dubrovniku. Naime, odluka dubrovačkih vlasti iz 1377. o tome da se svi putnici koji dolaze iz potencijalno zaraženih krajeva moraju, prije ulaska na prostore Republike, smjestiti u neku vrstu izolacije na otoku Mrkanu u razdoblju od mjesec dana jasno svjedoči o stvaranju institucije koju danas prepoznajemo pod pojmom karantena. Je li toj odluci podloga bilo kakvo liječničko mišljenje, teško je reći jer o tome nema nikakvih pisanih tragova. Zna se da 1377. u Dubrovniku rade tri liječnika, no koliki je bio njihov utjecaj na kreatore dubrovačke politike teško je reći poglavito jer onodobna medicina još uvijek ne poznaje pojmove kontagioznosti i inkubacije. Vjerojatnije je da su se dubrovački vijećnici vodili zdravom logikom i metodom promatranja te su temeljem nekoliko epidemija koje su pohodile Grad u drugoj polovici 14. stoljeća (1348., 1357., 1361., 1363., 1371–1374) razmjerno brzo shvatili da od trenutka kada u Grad dođu prve vijesti o epidemiji u nekim krajevima do trenutka kada ta epidemija počne svoj zlosretni »pohod« Gradom prođe neko vrijeme te da se ritam pojave epidemije poklapa s ritmom dolaska putnika i trgovaca iz krajeva iz kojih su dolazile vijesti o epidemiji. Dubrovačku praksu karantene od 30 dana Venecija je polovicom 15. stoljeća preinačila u 40 dana te od tuda potječe i ime današnje karantene (quaranta – tal. četrdeset).

Prva dubrovačka karantena bila je smještena na otoku Mrkanu (preko puta Cavtata), no tijekom kasnijih stoljeća karantena je mijenjala lokaciju. U početku Dubrovčani nisu za karantenu gradili nikakve posebne objekte, nego su putnici bili sklonjeni na otvorenom u izolaciji od ostatka populacije. Katkad bi se napravila drvena skloništa koja bi se u slučaju pojave zaraze mogla jednostavno spaliti. Neko vrijeme karantena je bila smještena i na Dubrovniku obližnjem otočiću Lokrumu, a polovicom 15. stoljeća grade se i lazareti na Dančama te na prostorima današnjeg parka Gradac. Budući da je 1482. Dubrovnik poharala epidemija kuge koja je odnijela velik broj života, tijekom te epidemije ponovo su stavljena u funkciju skloništa na otočićima Mrkanu i Bobari. Vjerojatno najpoznatiji kompleks karantene – poznati dubrovački Lazareti – zidani je kompleks čije se prostorije i danas mogu vidjeti na dubrovačkim Pločama, a čija je gradnja izvršena u 17. stoljeću. Na toj lokaciji – na Pločama – izvori bilježe postojanje karantene već u prvoj polovici 16. stoljeća, no taj je projekt napušten 1534., da bi se stoljeće kasnije karantena trajno »nastanila« pred istočnim ulazom u Dubrovnik.

Prikaz kuge u »Bibliji iz Toggenburga« (Švicarska, 1411)

Koliko je taj srednjovjekovni dubrovački »izum« zapravo bio uspješan svjedoči ne samo činjenica da su ga preuzeli i drugi europski gradovi, a i danas se karantena koristi kao jedan od osnovnih principa protuepidemijske preventive. Osim dubrovačke karantene na našim prostorima poznata je i splitska karantena tzv. Splitska skela koja je potkraj 16. stoljeća organizirana na istočnoj obali jugoistočno od Dioklecijanove palače. Taj splitski lazaret odigrao je veliku ulogu ne samo po pitanju sprečavanja širenja epidemijskih bolesti nego i glede osiguravanja stalne i stabilne trgovine Splita sa zaleđem koje je bilo pod upravom Osmanskog Carstva.

Karantena je u dubrovačkom slučaju razmjerno uspješno ispunjavala svoju zadaću jer uistinu nakon njezine uspostave 1377. pa sve do kraja stoljeća Dubrovnik nije »iskusio« ni jednu ozbiljniju epidemiju koja bi poharala Grad. No u svrhu bolje preventive i kontrole već 1390. dubrovačke vlasti osnivaju posebnu zdravstvenu službu tzv. kacamorte. Tijekom trajanja epidemija dubrovački kacamorti imali su razmjerno velike ovlasti, čak do prava izricanja smrtne kazne za one koji se ne bi striktno pridržavali protuepidemijskih mjera. Nadzirali su promet ljudi i roba strogo pazeći da na područje Republike ne dolaze robe iz područja gdje je vladala epidemija – gotovo poput današnjih stožera Civilne zaštite.

Kasnije inovacije karantene čiji je jedan od dalekih sljednika i sanitarni kordon (prema kojem današnji Kordun i nosi ime), kao i razvoj javnozdravstvenih institucija, dio su povijesne spoznaje i povijesti hrvatskih prostora koji su se čitav niz stoljeća nalazili na »vjetrometini« i rubu velikih sila te se time nužno prvi nalazili na »udaru« kako bolesti tako i ratova, ali i migracijskih valova. Sve to bogato povijesno iskustvo može se i danas rabiti u promišljanu sučeljavanja sa suvremenim društvenim problemima. A sve to možemo promatrati kao uzročno-posljedični niz na početku kojeg stoji »četvrti jahač Apokalipse« – crna smrt.

Literatura

Benedictow, Ole J. The Black Death 1346–1353: The Complete History. Woodbridge: The Boydell Press, 2004.

Blažina Tomić, Zlata; Blažina, Vesna. Expelling the Plague. The Health Office and the Implementation of Quarantine in Dubrovnik 1377–1533. Montreal & Kingston; London; Ithaca: McGill-Queen’s University Press, 2015.

The Black Death, ur. Don Nardo. San Diego: Greenhaven Press, 1999.

Grmek, Mirko Dražen. »Le concept d’infection dans l’antiquité et au Moyen Age: Les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la première quarantaine a Dubrovnik (1377)«. Rad JAZU 384 (1980): 9–54.

Herlihy, David. The Black Death and the Transformation of the West. Cambridge, MS; London, UK: Harvard University Press, 1997.

Ravančić, Gordan. Vrijeme umiranja. Crna smrt u Dubrovniku 1348. – 1349. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2010.

Varlik, Nükhet. Plague and Empire in the Early Modern Mediterranean World. The ottoman experience 1347–1600. New York: Cambridge University Press, 2015.

Ziegler, Philip. The Black Death. London: Penguin Books, 1998.