Epidemija i pandemija u hrvatskim zemljama do pandemije španjolske gripe (sažeti prikaz)

O najranijim epidemijama na tlu današnje Hrvatske imamo malo podataka. Primjerice, u 2. stoljeću je kuga zahvatila Istru. Jedna od prvih velikih dokumentiranih pandemija kuge bila je tzv. Justinijanova kuga u 6. stoljeću. Ona je zahvatila i prostore današnje Hrvatske. Neki autori smatraju da kuge u Europi nije bilo od 8. do 14. stoljeća pa se ne zna točno uz koje su bolesti vezane epidemije zabilježene u Zadru (545., 588., 990., 1012., 1085., 1202., 1233., 1343. itd.), Dubrovniku (871., 901., 1145., 1292–1293., 1322., 1361., 1363., 1371–1374. itd.), Šibeniku (1340) ili Istri (557., 584., 591., 600., 601., 954–958., 1006., 1222., 1234., 1245., 1248., 1312., 1330., 1338. itd.). Kao odgovor na epidemije kuge Dubrovnik je 1377. prvi u svijetu uveo karantenu, a taj su primjer poslije slijedili Milano, Venecija i drugi gradovi. Kako je Dubrovnik imao jaku trgovinu, bio je i dalje otvoren za epidemije koje su dolazile i morskim putem i karavanama iz unutrašnjosti. U 15. stoljeću ih je bilo oko 25, a najjače su zabilježene 1401., 1416., 1437., kada je navodno poumirala većina stanovnika, 1464–1466. i 1481–1483., u kojima je po nekim procjenama umrlo više tisuća ljudi

0

O najranijim epidemijama na tlu današnje Hrvatske imamo malo podataka. Primjerice, u 2. stoljeću je kuga zahvatila Istru. Jedna od prvih velikih dokumentiranih pandemija kuge bila je tzv. Justinijanova kuga u 6. stoljeću. Ona je zahvatila i prostore današnje Hrvatske. Neki autori smatraju da kuge u Europi nije bilo od 8. do 14. stoljeća pa se ne zna točno uz koje su bolesti vezane epidemije zabilježene u Zadru (545., 588., 990., 1012., 1085., 1202., 1233., 1343. itd.), Dubrovniku (871., 901., 1145., 1292–1293., 1322., 1361., 1363., 1371–1374. itd.), Šibeniku (1340) ili Istri (557., 584., 591., 600., 601., 954–958., 1006., 1222., 1234., 1245., 1248., 1312., 1330., 1338. itd.). Kao odgovor na epidemije kuge Dubrovnik je 1377. prvi u svijetu uveo karantenu, a taj su primjer poslije slijedili Milano, Venecija i drugi gradovi. Kako je Dubrovnik imao jaku trgovinu, bio je i dalje otvoren za epidemije koje su dolazile i morskim putem i karavanama iz unutrašnjosti. U 15. stoljeću ih je bilo oko 25, a najjače su zabilježene 1401., 1416., 1437., kada je navodno poumirala većina stanovnika, 1464–1466. i 1481–1483., u kojima je po nekim procjenama umrlo više tisuća ljudi.

Trogir u 15. stoljeću doživljava 8 epidemija kuge, Rab 8, Pag 3, Zadar oko 12, Istra 9, a epidemijama nisu izbjegli ni Split ni otoci. Epidemija kuge 1428. je bila toliko jaka da je u Korčuli od 7000 ljudi navodno preživjelo samo 1000. Dalmatinski su prostori bili pod mletačkom upravom, a ona se odlučivala na gradnju karantena na istočnom Jadranu isključivo radi svojih ekonomskih interesa. Zbog toga su lazareti poput zadarskog (osnovanog sredinom 15. stoljeća) bili slabo financirani.


Kontumac Kostajnica na karti 1782. godine (izvor: Mirela Slukan Altić, Hrvatska Kostajnica. Povijesni atlas gradova, sv. IV,
Sisak–Zagreb, 2007)

Kužne epidemije pogodile su i sjeverne krajeve, primjerice, Zagreb 1468., 1475. ili 1481. godine, no o njima imamo malo podataka.

U 16. stoljeću su jake epidemije kuge zabilježene u Dubrovniku 1517., kada je umrlo više od 1600 ljudi te 1526–1528., kada je umrlo 75 vlastelina, 84 vlastelinke te oko 20 000 pučana. Istodobno su snažno bili pogođeni Split, u kojem je umrla polovica stanovništva, te Šibenik i Brač. Snažna kuga pogodila je Dubrovnik i 1533. i prema nekim podatcima odnijela 2600 života. Možda je ekstremni primjer učinaka epidemija na dubrovačkom području kuga u Stonu 1543. godine, gdje je od posljedica bolesti umrlo 90 posto stanovništva. Sredinom 16. stoljeća epidemija kuge se u hrvatske zemlje proširila iz Osmanskog Carstva. U listopadu 1553. zabilježena je na zagrebačkom području, a u lipnju 1554. u križevačkom kraju i Međimurju. Velika smrtnost oslabila je obranu od Osmanlija. Epidemije su pogađale i druga područja, primjerice Rijeku 1599. godine.

Epidemije kuge se ne smiruju ni u 17. stoljeću. U Splitu je 1607–1608. umrlo oko 2800 ljudi. S druge strane, u Zadru je 1619. epidemija, prema nekim procjenama, odnijela oko dvije trećine stanovnika. U istom je gradu kuga i poslije odnosila mnogo života, primjerice 1630–1632., kada je umrlo 4000 ljudi. Istodobno je u Puli umrlo 3000, a u Kopru čak 5000 ljudi. Nakon toga su vlasti Mletačke Republike uspostavile vrlo strogu kontrolu duž cijele istarske obale, formirani su lazareti, dok su brodovi trebali predočiti potvrde o podrijetlu i stanju robe koju su vozili.

U Dalmaciji je velika epidemija 1649. imala glavna žarišta u Zadru i Šibeniku, gdje je navodno umrlo 7000 žitelja. Franjo Divnić (Difnik) u Povijesti kandijskog rata u Dalmaciji donosi opis smrti od kuge u Šibeniku: »Iako liječnici nisu vjerovali da je bio zaražen, ipak je pokopan bez uobičajenog redovnog sudjelovanja svećenstva, bratovština i puka, zbog sumnje što ju je ova bolest već izazvala. Dan nakon težakove smrti otkrivena je zaraza na više mjesta u gradu, jer su u više kuća donesene stvari opljačkane u Turaka. Još više se proširila zbog okupljanja puka, jer se tih dana slavio blagdan Presvetog Trojstva, određen kao sajamski dan u gradu; održavali su se pučki skupovi, plesovi,viteška natjecanja, trke i regate. Raspirila se još više zbog jedne nastrane ludosti pomamljenog prostoga puka, koji, vidjevši toliku smrtnost, nije htio vjerovati da ta potječe od razbuktale zaraze, nego je tvrdio da to onaj stari mrtvi težak ustaje noću iz groba i ubija ljude«. Družba Braće Hrvatskoga Zmaja je 2016. godine na Pakleni kraj Šibenika postavila spomen-ploču Šibenčanima umrlim u kugi 1649.

Poznata je kuga na širem prostoru Podunavlja 1645. Na jesen iste godine se u Međimurju pojavila kuga koja je proširena iz Ugarske. Da kuga ne prijeđe preko rijeke Drave, Varaždinska je županija u studenom donijela zaključak da se na rijeci Dravi postave guste straže koje će paziti da preko rijeke ne prelaze ljudi iz krajeva gdje je vladala zaraza. Čini se da to nije bilo dovoljno učinkovito jer je 1647. godine zabilježena epidemija kuge u okolici Koprivnice i Zagrebu.

U 18. stoljeću u Dalmaciji su bile snažne epidemije 1729–1730., 1763–1765. te posebno 1783–1784. u Splitu, gdje je umrlo 3500 ljudi.

Osim karantene u 14. stoljeću, u hrvatskim zemljama je u 18. stoljeću uvedena još jedna protuepidemijska mjera važna za globalnu povijest zdravlja. Iako je u raznim dijelovima svijeta i prije bilo više primjera uspostave sanitarnih kordona, na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine u 18. je stoljeću ostvaren najopsežniji i jedan od najtrajnijih sustava stalne kopnene karantenske zaštitne u cjelokupnoj povijesti čovječanstva.

U Habsburškoj Monarhiji je potkraj 17. i početkom 18. stoljeća briga u borbi s epidemijama bila povjerena Sanitetskom vijeću, koje je na početku bilo tijelo donjoaustrijskih vlasti. S vremenom je Sanitetsko vijeće preuzimalo protu­epidemijsku obranu i drugih habsburških zemalja te je 1719. postalo Dvorskom zdravstvenom komisijom koja je imala ovlasti u epidemijama ugrožena područja slati kirurge i liječnike te uredbama usmjeravati protuepidemijske aktivnosti.

U Vojnoj krajini su postojale razne protuepidemijske mjere još od kraja 17. stoljeća. Kao odgovor na epidemiju kuge iz 1708. slijedila je odredba Praeclusio Hungariae Peste contaminatae i Carski patent o zaštiti kuge (Pestpatent) iz 1710. Mjere iznesene u tim dokumentima temelj su kasnijem razvoju kontinuirane protuepidemijske zaštite jer su obuhvaćale mjere zadržavanja u karanteni na točno određenim mjestima na granici. Karantena je za ljude trajala 40 dana, a šest tjedana za robu kojom se trgovalo.

Postojale su povremene mjere karantene, primjerice 1712. godine, kada je u pograničnom vojnokrajiškom naselju Drnje uređena karantena za zaštitu od kuge. Nakon toga je car Karlo VI. (kralj Karlo III.) 1713. započeo s donošenjem odredaba za organizaciju kužnog redarstva i kužnoga kordona na granici Habsburške Monarhije. Zaštita je provođena i u glavnim habsburškim lukama te su lazareti osnovani u Rijeci (1722–1724) i Trstu (1730), da bi od 1755. bio formiran sustavan protuepidemijski sustav u Primorju.

Kako je Habsburška Moharhija bila apsolutistička sila koja je mogla oživotvoriti naredbe odozgo, tako je patentom Karla VI. od 22. listopada 1728. propisano stvaranje trajnoga sanitarnoga kordona kao kontinuirane protuepidemijske zaštite na graničnom pojasu Habsburške Monarhije i to od Jadranskog mora do Karpata, u ukupnoj duljini od 1900 km.

Sanitarni kordon nije funkcionirao samo na karantenama nego i na stalnim kordonskim stražama i sustavu prikupljanju obavijesti o zdravstvenom stanju u Osmanskom Carstvu. Stalna straža je osigurana nametanjem zasebnih obveza vojnokrajiškom stanovništvu, a prve su kontumacijske postaje podignute oko 1730–1740. uz rijeke Unu i Savu. To su bile skromne drvene barake u kojima se provodila izolacija sumnjivih putnika te dezinficirala roba. U međuvremenu je Dvorska zdravstvena komisija 1731. objavila poseban pravilnik o kontumacima, a 1737. je Karlo VI. donio novi patent o zaštiti od kuge. No kuga se još jednom probila u Slavoniju 1739. i to je bila posljednja velika epidemija te bolesti na slavonskom prostoru.

Kako je propisana karantena trebala trajati 42 (pa i do 84) dana, došlo je do problema u trgovini između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, a znala je izbijati i glad. Stoga su habsburške vlasti od 1768. počele dopuštati osnivanje raštela, kao mjesta na kojima se moglo trgovati bez karantene jer u njima kupac i prodavač nisu dolazili u neposredni fizički dodir.

Marija Terezija je 1770. donijela Opći zdravstveni pravilnik kojim je zakonski utvrđena postojeća uprava, izvršeno ujednačavanje i propisana djelatnost kontumaca. Tada su u Slavonskoj i Banskoj vojnoj krajini te na prostoru Karlovačkoga generalata djelovali kontumaci: Slunj, Rudanovac, Kostajnica, Banovci, Zemun, Mitrovica, Brod i Gradiška.

Za održavanje straže na sanitarnom kordonu trebalo je u temeljnom stupnju pripravnosti oko 4000 vojnika, a ako bi se pojavila epidemija u Carigradu na stražarsku je dužnost dizano 7000 ljudi. Ako bi kuga bila u bližem okruženju za održavanje sanitarnoga kordona trebalo je oko 11 000 vojnika. Za sve koji su dolazili iz Osmanskog Carstva karantena je 1770. trajala 21 dan, no u slučaju potrebe mogla se povećati na 28, odnosno na 42 dana. Josip II. je karantenu skratio na 10, odnosno na 21 dan u slučaju pojačane potrebe.

Stražari su držali socijalnu distancu te su bili na sigurnoj udaljenosti od putnika jer su u protivnom i sami bili podvrgnuti mjerama karantene. One putnike koji su prelazili granicu izvan glavnih prijelaza straža je trebala otpremiti do kontumaca. Ako bi slučajno putem morali spavati, obvezatno se spaljivala slama na kojoj je putnik spavao. Stražarima je bio najstrože zabranjen fizički i osobni kontakt s ljudima iz Osmanskog Carstva.

Ljude se u kontumac primalo samo danju te su smještani u kolibe. Pri dolasku se pazilo na čuvanje kvalitete robe te istodobno vodila briga da ljudi imaju solidnu udobnost. Putnike su pregledali liječnici u posebnoj prostoriji u kojoj su ljudi bili odvojeni dvostrukim redom uskih greda postavljenih u razmaku od oko 2 m. Također ih je ispitivao i upravitelj kontumaca radi procjene rizika od širenja zaraze. Pri tome je prikupljao i druge obavijesti, o zdravstvenom stanju prostora kojima su dolazili itd. U Brodu, istočno od grada, u kontumacu su postojale dvije kolibe, svaka s po četiri odjeljka koji je u pravilu bio smještaj za jednog putnika. Odjeljak je činio stambeni prostor, manja kuhinja te ograđeno dvorište sa sanitarnim mjestom. Inače se pazilo da se prihvati što manje osoba istodobno, a oni koji bi pokazivali tragove bolesti su odmah vraćani na prostor Osmanskog Carstva.


Kontumac u Brodu u 18. stoljeću (izvor: Damir Matanović, Grad na granici: slobodni vojni komunitet Brod na Savi od sredine 18. do sredine 19. stoljeća, Slavonski Brod, 2008)

Sanitarni kordon nije pružao potpunu zaštitu od epidemija. Od sredine 18. stoljeća kuga je pet puta prešla u Habsburšku Monarhiju, a 1795. godine je epidemija bila zabrinjavajućih razmjera sa žarištem u Srijemu. U 19. stoljeću više nije bio problem u prenošenju kuge, nego se trebalo štititi od kolere, no za obranu od nje su bile od slabe koristi stroge mjere sanitarnoga kordona.Treba istaknuti da je održavanje sanitarnoga kordona, ukinutog tek 1872., iziskivalo golema financijska i ljudska sredstva.

Zabilježeni su i bjegovi iz karantene u Brodu na Savi (današnji Slavonski Brod). Npr. 1775. Jakob Mušinović, podrijetlom iz Kutine, pobjegao je iz karantene i sakrio se u dvorištu brodskoga franjevačkog samostana, no uspješno je uhićen i vraćen u karantenu. Samostanski ljetopisac o tome piše: »Mi smo uspjeli sačuvati zdravlje. Inače, da je našao otvorena samostanska vrata, ušao bi ili u pekaru ili u štal, a samostan bi zacijelo bio zatvoren«.

Primjer doživljaja daje putnik Saviour Lusignan 7. srpnja 1786. godine, u vrijeme kada je odredbama Josipa II. liberaliziran prelazak kontumaca: »Jučer sam stigao u Zemun. Pošto su liječnici karantene pregledali mene, kao i moju odjeću, primio me je na stan jedan gospodin rodom iz Smirne, jer su sva svratišta bila zauzeta…«.

Radi zaustavljanja epidemija i mletačke su vlasti u Dalmaciji nakon potpisivanja Požarevačkog mira (1718) uspostavile trajni sanitarni kordon koji se protezao od habsburško-osmansko-mletačke tromeđe pa sve do Neuma. Namjena sanitarnoga kordona je uz zaustavljanje epidemija bila i kontrola robnog prometa između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva.

Jedan od primjera kako su ljudi doživljavali prelazak sanitarnoga kordona može nam predstavljati John Howard, koji je u knjizi An Account of the Principal Lazarettos in Europe iz 1789. napisao: »Lazaret u Herceg-Novom u Dalmaciji nalazi se na obali, oko dvije milje od grada. U pozadini lazareta diže se prekrasan brežuljak. Osobama koje su u karanteni dopušta se da nakon nekoliko dana pođu tamo i da se razonode lovom i sličnim«.

Posljednja velika epidemija kuge zahvatila je Dalmaciju 1815. godine, a tom je prigodom osobito stradala Makarska. Doživljaj epidemije može nam tek dijelom prikazati jedan od onodobnih zapisa: »Jedan duh ognjokrilast letiaše od kuće do kuće… bižahu da se zatvore u svoje kuće, i onde kao u ogradjenoj kuli ćuvat se od svega što bi bilo za otravati se… Prešavši u drugu ulicu, vidio bi na jednom kraju prenositi iz kuće oli bacati s’prozora martca… Martci i bolnici, kako je rečeno, i u kućam ostavalibi nepokopani za više danah…dim smardeći i carne vatre svojevoljno užižane tamo amo po prostorim i na vratim kućah, s’ namirom da očiste vozduh… Niki od stanovnikah koi se odmah iz početka biahu zatvorili u kuću nabavivši hrane, ali brez ikakve službe, nedopuštaše nikom k’ sebi, mislili su daće se učuvati, sasvim tim najdoše ih martve… Niki drugi zatvorivši se s’ odlukom ni izlaziti ni upuštati nikoga, dokle bude trajati kuga, ali glad i jadikovanje obitili iztiraše ih na dvor protiva njihovoj volji da traže kruha…«.

Čini se da su neke od epidemija bile vezane uz velike boginje jer se 1400. u Dubrovniku spominje epidemija bolesti s prištevima od koje je umrlo 2500 ljudi. Epidemije boginja su bile i poslije, npr. 1698. na Pelješcu, 1741., 1744. i 1784. u Dubrovniku. Vakcinacija je započela najprije u Dubrovniku 1801. godine, dok je obavezno cijepljenje uvedeno u Hrvatskoj tek 1891. godine.

Postojale su i epidemije drugih bolesti, kao epidemije trbušnog tifusa u Šibeniku 1783. i Osijeku 1703., 1848., 1903–1905., 1939–1940. Dizenterija se javlja 1503. i 1794. u Dubrovniku, 1830. u Svetom Ivanu Žabno, a 1932–1935. osobito je zahvatila Dugu Resu i Borovo.

Na gripu bi se možda mogla odnositi epidemija s groznicom koja se 1784–1786. spominje u Hrvatskoj. Slijedila je pandemija ruske gripe (1889–1890) i španjolske gripe (1918–1919), o kojoj ima mnogo više podataka za hrvatske krajeve, ali oni izlaze iz okvira ovoga rada te zahtijevaju posebnu obradu.

Izbor korištenih izvora i literature

Zaključci Hrvatskog sabora, sv. II, 1693–1713., pripremili: Josip Buturac, Mirko Stanisavljević, Ranko Sučić, Vesna Šojat, Bartol Zmajić, Zagreb, 1958.

***

Blažina Tomić, Zlata, Kacamorti i kuga. Utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2007.

Divnić (Difnik), Franjo, Povijest kandijskog rata u Dalmaciji, Split, 1986.

Dugački, Vladimir, »Epidemije«, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4 (E–Hrv), Zagreb, 1986., 50–53.

Grmek, Mirko Dražen, »Karantena«, Medicinska enciklopedija, sv. 3 (Glj–Kom), Zagreb, 1968., 591–597.

Horbec, Ivana, Zdravlje naroda – bogatstvo države. Prosvijećeni apsolutizam i počeci sustava javnoga zdravstva u Hrvatskoj, Zagreb, 2015.

Howard, John, An Account of the Principal Lazarettos in Europe. With Various Papers Relative to the Plague, Together with Further Observations on Some Foreign Prisons and Hospitals, and Additional Remarks on the Present State of Those in Great Britain and Ireland, London, 1789.

Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi, I (1706–1787), prir. Josip Barbarić, Slavonski Brod, 1995.

Lusignan, Sauveur, A series of letters. Addressed to Sir William Fordyce: M.D.F.R.S. containing a voyage and journey from England to smyrna, from thence to Constantinople, and from that Place over Land to England; likewise an Account and Description of the Counties, Cities, Towns, and Villages, through which the Author passed… London, 1788.

Matanović, Damir, Grad na granici. Slobodni vojni komunitet Brod na Savi od sredine 18. do sredine 19. stoljeća, Slavonski Brod, 2008.

Pavišić, Vjekoslav Cezar, Uspomena povistna o kugi Makarskoj god. 1815. pisana talianskim i dalmatinskim-bosanskim jezikom, Beč, 1851.

Skenderović, Robert, Epidemije kuge – 1739. i 1795, Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije (katalog), Zagreb, 2009., 307–313.

Slukan Altić, Mirela, Hrvatska Kostajnica (Povijesni atlas gradova, IV. svezak), Sisak – Zagreb, 2007.

Autor: Hrvoje Petrić

Izvor: Hrvatska revija 2, 2020.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.