U životu kršćanina, sve je utemeljeno na Isusovoj riječi: „Prijeđimo prijeko!“ To nije samo poziv, već i Božja riječ da će se ostvariti što on kaže.
U Pismu, “valovi” su znak smrti. Pa, učenici dolaze na brod kako bi postali ljudi koji su iskusili Božju ljubav jaču od smrti. Ostvareni ljudi Uskrsa žive svaki događaj poput prolaska Crvenog mora, u suočavanju sa strahom od smrti. Ali, moraju naučiti vjerovati, a to nije moguće bez poznavanja sebe. A kada se poznajete? U težini. Kada stvari ne idu kao što očekujemo. U pustinji koja je daleko gora od Egipta, u olujnom moru, poput učenika.
Sve su to slike svih nas koji se nadamo i vjerujemo Isusu. No, vrte se i slike koje to negiraju. Pojavljuju se slike i glasovi zla koji želi posaditi svoje sjeme sumnji i straha: “Bog ne brine o tebi, ravnodušan je prema tvojoj patnji, ne primjećuje da umireš…”
Baš kao što se dogodilo u evanđelju, u događaju oluje na moru (vidi: Mk 4, 35-41): Isus je s učenicima, ali spava. On je tamo, ali ništa ne čini. “Ako je doista Sin Božji, ako stvarno ima moć, ako umnožava kruh i ribe, liječi bolesne i izgoni zle duhove, ako može napraviti čuda, ali sad spava, onda to znači da On ne brine za nas” – vjerojatno su mislili učenici, no to je razumljivo jer Ga još ne poznaju. I zato ga preplašeni bude!
I to je razumljivo. Zar u nevolji ne umnažamo naše molitve, žrtve, prinose ne bi li nekako “probudili” Boga za naše nevolje?
I Gospodin se budi, stišava oluju, vraća mir i sigurnost, no time ne nestaju pitanja u učenicima. Njihove sumnje samo se produbljuju pa se pitaju: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” Shvatit će tek nakon Njegove smrti i uskrsnuća te silaska Duha Svetoga.
Bez Duha Svetoga, čovjek ništa ne može razumjeti!
Napisala: Marija