Julijana Matanović: Dan prije raketiran je Zagreb
Promocija je bila zakazana za podne. 3. svibnja 1995. Potkrovlje Školske knjige, predstavljanje 1. kola biblioteke Hrvatski povijesni roman. Kako sam za tu biblioteku, koju je potpisivala gospođa Avenka Žurić, pripremila Deželićev „Prokleti grad“, osjećala sam se dužnom nazočiti svečanom činu. A i moja doktorska radnja, na temu povijesnog romana, uveliko je bila već uznapredovala
Promocija je bila zakazana za podne. 3. svibnja 1995. Potkrovlje Školske knjige, predstavljanje 1. kola biblioteke Hrvatski povijesni roman. Kako sam za tu biblioteku, koju je potpisivala gospođa Avenka Žurić, pripremila Deželićev „Prokleti grad“, osjećala sam se dužnom nazočiti svečanom činu. A i moja doktorska radnja, na temu povijesnog romana, uveliko je bila već uznapredovala.
Dan prije raketiran je Zagreb. Nisam se plašila. Imala sam osjećaj da ja svoju ratnu priču odrađujem u Osijeku u koji hrlim svaki tjedan (od tog ljeta 1993. kad sam ga napustila) često i bespotrebno, samo da me prijatelji ne bi nazvali pobjeguljom.
A kad bi netko od njih i krenuo u tom smjeru, ja sam spominjala uništeni stan i uništenu biblioteku, poligon C, nastradale studente i rođake mučene po ratnim logorima. Uvjeravala sam ih da je moj Zagreb samo privremena adresa. Čak sam se i otvoreno kajala, znajući da profesor Marijanović žali za moj odlaskom i da je on jedan od rijetkih koji me iz svog života nije, za razliku od brojnih članova moje obitelji i prijatelja, pustio onom nepodnošljivom, i za mene bolnom, lakoćom.
Na vratila Školske knjige nešto je grunulo. Zvončići su padali po zgradi Kazališta. Svega pedesetak metara od mene. Maknula sam se s ulaza jer je prema meni trčao uplašeni bračni par Frangeš. Gospođa Vesna je bila nekoliko koraka ispred profesora Ive.
„Koja uvertira za promociju prozne vrste o kojoj se kroz povijest najčešće šutjelo“, pomislila sam. Znala sam da to ne bi bilo pristojno izreći glasno. I znala sam da čak i nije u redu što se ja više ničega ne plašim. O onome što će uslijediti uskoro, o onome što će piscima romana o povijesti naši novi političari ponovno dati puno materijala za obrađivanje teme o odnosu slabog pojedinca i velikih moćnika, nisam tada još ništa znala. Počela sam stvari razumijevati tek u trenutku kad mi je Nedjeljko Fabrio, o čijem sam romanu „Berenikina kosa“, pisala za tu istu biblioteku Školske knjige, rekao: „Juli moja, zar je to moguće, pa kakav smo mi to narod?“. Puno bolji od onih koje biramo. Znali smo oboje. Šutjeli smo o sadašnjosti. Povijesne analogije ipak su manje boljele. U njima zvončići nisu bili stvarni.