Darko Bekić: Nužan kompromis triju naroda u BiH, ali i između velikih sila!

Uoči posjeta Sergeja Lavrova Zagrebu

U propagandno-diplomatsku kakofoniju oko Bosne i Hercegovine, nakon pobjede Josepha Bidena na američkim izborima, uključio se brojim prijedlozima, analizama ali i podmetanjima povelik broj „igrača“: među prvima, za svoje sunarodnjake u BiH brigu su – na ovaj ili onaj naćin –  odmah izrazile susjedne Hrvatska i Srbija, matične domovine 50-ak posto BiH stanovništa, što njihov interes čini logičnim. Osim njih, i više američkih senatora, kongresmena i analitičara požurili su iznijeti svoje savjete, preporuke i predviđanja o tome kakva će biti politika Bidenove administracije prema političkoj krizi koja trese Bosnu i Hercegovinu.

Uistinu, nefunkcionalnost BiH, nametnuta Daytonskim sporazumom i, pogotovo, naknadne izmjene njegovog duha, pa i slova, u proteklih četvrt stoljeća se – unatoč nekim pozitivnim rezultatima – produbila do “terminalne faze“,  baš kao i politička kriza SFRJ, kada ju je, u prosincu 1991., Badinterova komisija proglasila – „zemljom u raspadanju“. Kao što smo, prije samo nekoliko dana, u ovoj rubrici naveli (vidi poveznicu ispod teksta), američki sudionici u aktualnoj propagandno-diplomatskoj akciji odlučno se zalažu za odbacivanje postojećeg Daytonskog sporazuma, kao „zastarjelog“, zagovaraju raspuštanje postojeća dva entiteta i uspostavu jedne unitarističko-centralističke tvorevine tipa SFRJ, kakve se sjećamo iz sredine 60.-ih godina, dakle, čak i prije Ustava iz 1974.

Europska unija, bolje rečeno, njena izvršna vlast u sferi vanjske i sigurnosne politike – kako smo neki dan ustvrdili – potpuno se slaže s navedenim najavama nove američke politike a u tome je posebno istaknuta uloga Njemačke, koja, nakon Brexita, postaje neprijeporna hegemonistička sila u EU. Riješivši se Londona kao starog suparnika na Balkanu, Njemačka sada dobiva priliku da, preko BiH, započne svoj novi „Drang Nach Osten“ (ovoga puta s parolama liberalne demokracije!) i u suradnji s drugim regionalnim hegemonom, neo-otomanističkom i islamističkom Erdoganovom Turskom koja potpuno kontrolira treći konstitutivni narod u BiH.

Državna tvorevina koja bi nastala političkim pritiskom i diplomatskom akcijom koalicije SAD, EU i Turske i bila institucionalizirana u “Dayton 2“-sporazumu bila bi, ustvari, nametnuta dvama konstitutivnim narodima u BiH, te Hrvatskoj i Srbiji, kao njihovim matičnim zemljama. Naime, u duhu politike i strategije „izvoza demokracije“ koju su administracije predsjednika Busha i Clintona provodile od Libije, Egipta, Iraka i Sirije, pa sve do Afganistana, u „draftiranju“ „Daytona 2“, legitimno izabrana politička vodstva hrvatskog i srpskog naroda ne samo da se neće pitati za mišljenje, već se njih već sada proglašava „korumpiranim“, „plemenskim“, „etničko-pljaškaškim bandama“, koje bi – ako se odmah ne skriju u „mišju rupu“ – mogle završiti – u „bajbuku“! Slično se najavljuje i vladama matičnih država Hrvatske i Srbije – ako samo „zucnu“ neku riječ u obranu konstitutivnog statusa dijelova svojih naroda koji žive u BiH.

Jedinu iznimku među navedenim „velikim igračima“ koji su se, nakon Bidenove pobjede oglasili po pitanju Bosne i Hercegovine, jest Ruska Federacija. Već od raspada SFRJ, a posebno otkako je Putin na vlasti – ne spominjući to izrijekom – Moskva uporno radi na potvrđivanju „svojih 50%“ u famoznoj „fifty:fifty“ podjeli interesnih sfera na prostoru bivše Jugoslavije. Znamo da je u Titovu razdoblju, politički gledano, ta podjela interesnih sfera, uglavljena u Moskvi 1944. i potvrđena na Jalti 1945., bila interpretirana kao „zero:zero“, dakle, „0:0“ a ne „50:50“. U okolnostima „hladnog rata“ takvo tumačenje bilo je volens-nolens prihvaćeno od oba suprotstavljena bloka, ali u današnjem multipolarnom svijetu i potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima,  niti jedna od velikih sila – pa ni u koaliciji sa svojim saveznicima – ne može više samovoljno nametati partikularne interese, niti dugoročna politička i vojno-strateška rješenja.

U tom smislu, važno je pratiti akcije i reakcije ruske diplomacije. Uoči posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, Ruska Federacija jasno poručuje Washingtonu i Bruxellesu kako i dalje smatra punovažnim daytonski koncept BiH kao zajednice triju konstitutivnih naroda. Tako je ruski veleposlanik u Sarajevu, P. Ivancov, ovih dana, u pažljivo sročenoj diplomatskoj izjavi, povodom 25. obljetnice Daytona, naglasio: “Nemoguće je potcijeniti važnost ovog događaja koji je stavio točku na krvavi sukob u Bosni i Hercegovini, koji je trajao duže od tri godine i koji je donio ogromne patnje i izgubljene živote u sva tri naroda Bosne i Hercegovine: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, koji su vjekovima živjeli ovdje jedni kraj drugih. Zaključivanje Daytonskog mirovnog sporazuma i potonje razdoblje političkog dogovora, obnove i, što je najvažnije, pomirenja, naglašava važnu činjenicu da ljudi ove izuzetne zemlje mogu živjeti u miru i zajedno graditi svoju budućnost. To pokazuje da, usprkos svim teškoćama, ne postoje nepomirljive razlike koje se ne mogu riješiti kroz dijalog i međusobni kompromis”.

Ivancov je zatim dodao: “Daytonski mirovni sporazum ostaje osnova za daljnji uspješan opstanak Bosne i Hercegovine. Prije 25 godina Ruska Federacija svjedočila je potpisivanju Daytonskog sporazuma. Danas ostajemo privrženi njegovoj dosljednoj provedbi. Kao jedan od jamaca, zalažemo se za striktno poštivanje načela međunarodnog prava, koji čine njegovu bit. Sve eventualne promjene tog dokumenta moguće su samo na temelju konsenzusa tri konstitutivna naroda i oba entiteta. Sigurni smo da se pred ovom zemljom i njenim građanima nalazi mirna i prosperitetna budućnost i spremni smo nastaviti raditi na tom cilju, zajedno sa našim partnerima”.

Hrvatski narod  i srpski narod u BiH, nesumnjivo, ovu su izjavu ruskog diplomata, dočekali kao „melem za uši“. U poplavi najgorih predviđanja, osuda i besprimjernog vrijeđanja što ih doživljavaju njihova legalno izabrana politička vodstva, a time i konstitutivni narodi koji su za njih glasali, stajalište ruske diplomacije doima se – opravdano ili ne – kao jedina „svijetla točka“ u mračnoj perspektivi koja im se nudi s druge strane multipolarnog svijeta.

U tom smislu, opaska ruskog veleposlanika da je njegova država „spremna nastaviti raditi“ na izgradnji mirne i prosperitetne budućnosti BiH: „…na temelju konsenzusa tri konstitutivna naroda i oba entiteta“, čini se dobrom polaznom točkom za svrsishodno uključivanje Moskve u razrješenje „terminalne“ političke krize u Bosni i Hercegovini. Ipak, u svjetlu ljetošnje polemike, koja je zaiskrila između Washingtona i Moskve, nakon što je ruska diplomacija izrazila nezadovoljstvo jednostranim „nametanjem“ Bosni i Hercegovini članstva u NATO-u, a američki Senat to odmah ocijenio kao neprihvatljivo uplitanje Moskve „u unutrašnju politiku i suverene odluke vlade BiH“, postaje jasno kako politički konsenzus triju konstitutivnih naroda teško može biti postignut bez jedne šire međunarodne inicijative tj. konferencije na kojoj bi, osim SAD, EU i Turske, obvezno sudjelovala i Ruska Federacija, ali i najviši predstavnici Republike Hrvatske i Republike Srbije te, dakako, tri člana Predsjedništva BiH ali, pod uvjetom – da to budu autentični predstavnici svojih konstitutivnih naroda. Ako bi se na toj konferenciji, osim konsenzusa o unutrašnjem uređenju države, tj. ravnopravnim političkim i teritorijalnim rješenjima za sva tri konstitutivna naroda, uspio usuglasiti i međunarodni status Bosne i Hercegovine, po uzoru na ustavnu odluku austrijskog Parlamenta iz 1955. godine o „trajnoj neutralnosti“ zemlje, ili na temelju titovskog modela „zero:zero“, tj. „nesvrstanosti i aktivne, miroljubive koegzistencije“, kao buduće vanjske politike BiH – bio bi postignut golemi uspjeh. To bi, možda, bio i najprimjereniji način, da na najprimjerenijem mjestu – nova Bidenova administracija i EU u praksi dokažu kako „izvozom demokracije“ ne pokušavaju samo širiti svoju političku i gospodarsku alijansu i vojno-obrambeni savez, nego se istinski vraćaju multilateralizmu, međunarodnoj suradnji i mirnom prevladavanju barem jednog u nizu „kriznih žarišta“ u svijetu.

Izvor: geopolitika.news