Od prvobitne ideje da se izradi priručni leksikon Tko je tko u NDH (.Hrvatska
1941.-1945.) do njezina ostvarenja u ukoričenoj knjizi prošle su nepune dvije godine.
Za leksikografsko je djelo to izuzetno kratko vrijeme poglavito stoga što leksikon
obuhvaća složeno razdoblje kontraverznih zbivanja i ličnosti na povijesnome hrvatskom tlu.

U početku je namjera uredništva bila da se izradi informativni priručnik s
najnužnijim podacima o osobama iz političkog, vojnog i policijskog aparata Nezavisne
Države Hrvatske, štoviše, da se obuhvati samo najuži vrh ustaške države. Međutim,
nakon rasprava sa stručnjacima (povjesničarima i javnim djelatnicima), prevladalo je
mišljenje da treba izraditi širi popis imena kojim će se obuhvatiti osobe koje su
stvarale tu državu, njome upravljale i za nju ratovale, te istaknute osobe iz kulture,
umjetnosti, znanosti, crkvenog života, gospodarstva, športa, tj. cjelokupnoga javnog
života. U izbor su uvrštene i osobe koje su se toj državi protivile i borile se protiv nje.
Obuhvaćene su i ustaške žrtve, ali i jugoslavenske, četničke, partizanske, njemačke i
talijanske. Tako je zamišljena brojka od 300 životopisa ubrzo narasla na više od 1000,
da bi naposljetku obuhvatila njih 1121. Osnovnom tekstu leksikona dodali smo:
kronologiju političkih događaja u NDH 1941.-45., popis članova Hrvatskoga državnoga
sabora i Hrvatske državne vlade, popis poslanika i poslanstava u NDH, sastav i
rezultate nogometne reprezentacije NDH, te glosar osnovnih pojmova.
Na početku rada uredništvu se postavilo pitanje: prema kojem kriteriju treba
uvrštavati osobe i koliko redaka posvetiti svakoj od njih. Uza svu spremnost da se u
tome drži određenih pravila, ponovilo se već poznato leksikografsko iskustvo da je
takvo što uglavnom neodrživo. Premda su kriteriji za uvrštavanje pojedinaca bili
formalno utvrđeni, oni se nisu uvijek mogli poštovati, svakako ne zbog same namjere,
nego ponajprije zbog nedostataka podataka. Nekoliko predviđenih životopisa zbog toga
nije ni objavljeno, a neki su svedeni na najosnovnije podatke. (Slično je bilo i s
izborom, a ponekad i veličinom fotografije.)

U strukturi natuknica posebna je pozornost dana djelovanju pojedinaca u vrijeme
postojanja NDH. Abecednim redom u leksikonu se nižu imena političara, vojnika,
znanstvenika, umjetnika, športaša i dr. Mnogi od njih u ovom su leksikonu prvi put
dobili cjelovitu biografiju, bez obzira na broj redaka. U dosadašnjim leksikografskim
izdanjima u njihovim je životopisima najčešće prešućivano razdoblje djelatnosti u
NDH, unatoč tome što su upravo tada brojni umjetnici, znanstvenici i športaši dosegli
vrhunce svojih umijeća i svoje afirmacije. Nakon 1945. mnoge od njih, naprosto se
nastojalo izbrisati iz baštine i iz svijesti hrvatskog naroda, iako je njihov prinos
hrvatskoj riznici postignuća itekako velik i značajan. Neki će pak pojedinci biti
predstavljeni samo u ovoj knjizi i vjerojatno nikada i nigdje više, jer je njihovo
djelovanje vezano uz NDH i izvan tog okvira je manje važno. Postavilo se i pitanje je
li ispravnije dati više podataka o osobama koje su zaobilažene ili zaboravljene u
dosadašnjim leksikonima i sličnim publikacijama ili o onima čijim su životopisima

posvećene cijele knjige pa i leksikoni. Opseg nekih životopisa određen je i brojem
prikupljenih podataka.

Uredništvo leksikona hotimice se odreklo nezahvalne zadaće da donosi konačne
prosudbe o osobama koje su bilo na koji način obilježile razdoblje NDH. Povijesna će
znanost reći jednoga dana što se doista zbivalo na hrvatskim prostorima u razdoblju
1941.-1945., tko je kakav bio i kakav mu je povijesni predznak. Leksikon ne daje (uz
razumljive iznimke) ocjene s obzirom na sumnje, optužbe ili osude o zlodjelima, nego
nudi činjenice koje su se mogle doseći dosadašnjim istraživanjima i otvorenošću arhiva.
Trudili smo se da ih što dosljednije i ujednačenije podastremo.

Izvori za pisanje članaka bili su arhivi, biblioteke, postojeća literatura, matični i
župni uredi, novine iz razdoblja 1941.-1945., iskazi članova obitelji, sudionika onog
vremena i događaja i dr. Teškoće na koje su nailazili suradnici, uvjereni smo, nisu
uobičajene kod sličnih projekata, te nam se čini da teret naslijeđa NDH opterećuje i
danas: jedne strahom, druge odbojnošću, treće nekom neshvatljivom konspiracijom.
Već i pripreme za rad na ovom leksikonu izazvale su kod pojedinaca nerazumjevanje
te su ga nastojali osporiti i prije negoli je zamakao u svoju završnicu. To nam je samo
potvrda da NDH još uvijek pobuđuje suprotstavljene poglede i ocjene s krajnje
nepomirljivih pozicija. Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.), njezin poglavnik
Ante Pavelić, te ustaški pokret u cjelini i danas – ne samo u historiografiji nego i u
političkom i svekolikom životu – pobuđuju kontroverzije, koje razlistava i proslov ovoj
knjizi iz pera Trpimira Macana.

U prikupljanju i provjeri podataka nailazili smo i na druge probleme: npr. pri
utvrđivanju točnog datuma smrti. Naime, službeni podaci o smrti u dostupnim su
izvorima često netočni. Službena je objava katkad određena ili upisana hladnom
birokratskom olovkom u bilježnici smrti prije ili poslije stvarne smrti, a životi su
oduzimani nerijetko i prije sudskih odluka. U takvim smo slučajevima navodili
službene podatke, uz napomenu da su podaci sporni. Sudbine mnogih aktera NDH još
su uvijek nepoznate, uza sva nastojanja da ih se istraži. Neki od njih uspjeli su izbjeći
bleiburšku sudbinu, domoći se, najčešće, južnoameričkih prostranstava, ali su ondje
ostali zaboravljeni, dok su drugi stradali u povlačenju, na »križnim putovima« ili u
jugoslavenskim zatvorima. Suočenje s toliko kontraverznom, osjetljivom i još duboko
emocionalno obojenom problematikom iz najbliže hrvatske povijesti neprestano nas je
poticalo na ispunjenje zahtjeva istinitosti, točnosti i pouzdanosti. Koliko smo u tome
uspjeli, reći će čitatelji. Ovaj leksikon treba prihvatiti kao poticaj za daljnja istraživanja
koja će se dovršiti u nekome od budućih izdanja.

II.

Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. nije temeljito i objektivno proučeno.
U cjelini povijesti hrvatskoga XX. stoljeća to je još uvijek živa i ni izdaleka pretresena
tema.

O njemu je, doduše, mnogo pisano. Prvo u doba dirigirane i kontrolirane povijesne
znanosti, publicistike i propagande, a onda u razmahu različitih sastavaka, što je — uz
dosta nerazumijevanja, nesnošljivosti, nepomirljivosti, opravdavanja ili optuživanja,
pripadničkoga pa i naumljena krivog interpretiranja — ponovno pokazalo koliko je
toga i kako proučeno. Iako se dosadašnjem istraživanju ne može posve zanijekati
plodonosnost, ipak je naše znanje još uvijek oskudno, a prosudbena podloga nestabilna.
Naposljetku, pokazuje se povelika različnost u gledištima i ocjenama.

Prema jednima, ustaše su fašisti, ideološki i praktični sljedbenici diktatorskoga i
totalitarističkog inozemstva, a njihova Nezavisna Država Hrvatska satelit fašističke
Italije i nacionalsocijalističke Njemačke, sila Osovine. Nezavisna Država Hrvatska
proglašena je u sklopu njemačkoga plana razbijanja Jugoslavije i ustaška je akcija
pritom sasvim sporedna. Njemački i talijanski invazori i okupatori doveli su ustaše na
vlast. Ustaško preuzimanje vlasti 1941. nije nikakva revolucija, ponajmanje narodna, a
pritom su Građanska i Seljačka zaštita Hrvatske seljačke stranke, koje su dotad već
dobrano bile fašizirane, bile fizička sila u smjenjivanju jugoslavenskih vlasti. Hrvatsko
je područje bilo i ostalo dijelom okupiranoga područja Kraljevine Jugoslavije. Takvim
su ga držali i okupatori, koji su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ponašali kao
gospodari i eksploatatori, i Saveznici, koji je nisu ni priznali. Prema tome, Nezavisna
Država Hrvatska uspostavljena je suprotno međunarodnom pravu, pa nije ni bila
država (uređenje njezinih granica, npr., zapravo je realizacija interesa okupacijskih
sila). Ustaše i njihova država ni u hrvatskom narodu nisu bili općenito prihvaćeni.
Stanovit prvotni pozitivan odnos prema njima u času propasti Jugoslavije ubrzo je
nestao, i ustaše su izgubile svaki oslonac zbog teritorijalnih gubitaka, terora u službi
stvaranja nacionalno čiste države i zbog okupacijske stvarnosti.

Cjelokupna ustaška ideologija i praksa — prema takvim piscima — nisu
prihvatljive, a ustaški cilj bila je krivo zamišljena, pogrešno ili kriminalno provođena
nacionalna, društvena i kulturna revolucija. Pri tome oni nabrajaju i napadaju sljedeće:
država jest najsavršeniji oblik narodne zajednice, ona mora biti organizirana
(kopirana) prema koncepciji »novoga europskog poretka« kao totalitarna i autoritarna
na načelu vodstva i staleškoga sklada; pobija se kapitalizam zbog individualizma u
vladanju i liberalizma u djelovanju; niječe se komunizam zbog bezlična totalitarnoga
kolektivizma i odbacivanja vjere, naroda, domovine i pojedinca, a ne prihvaća se ni
razredna borba; Hrvati su izuzetan narod, ne-Slaveni, potpuno različiti od Srba;
njihova povijesna i suvremena orijentacija bila je i jest isključivo zapadnjačka; istočna
granica njihova povijesnog i etničkog područja jest na Drini, a Bosna i Hercegovina granica

njihova povijesnog i etničkog područja jest na Drini, a Bosna i Hercegovina su
hrvatske zemlje kao što su tamošnji muslimani Hrvati; ustaški je pokret izražaj težnja
i probitaka hrvatskoga naroda, a Nezavisna Država Hrvatska, nacionalna država,
glavni je događaj u njegovoj povijesti; zamisao pak čistoga hrvatskog životnog prostora
vodila je istrebljivanju narodnih manjina, poglavito Srba i Zidova, a s razvojem prilika
rasni su progoni prerasli u opći teroristički sustav koji je zahvatio sve pa i Hrvate;
ustaške su se koncepcije uz to u praksi pokazale neostvarivima, a oblasti su u njihovoj
provedbi bile nedjelotvorne; uprava nije funkcionirala na cijelom području, Sabor nije
imao kompetencija, Poglavnik je bio odgovoran za sve, gospodarski sustav bio je
nerazrađen i nedjelotvoran (njemačka i talijanska eksploatacija sirovina, proizvoda,
prometa, radne sile, izdržavanje tuđih vojska, ratno i partizansko razaranje).
Ustaška Načela jesu historicistička, separatistička, nacionalno i konfesionalno
unitaristička i isključiva, šovinistička, rasistička, totalitarna, fašistička i teroristička.
Zastupnici takvih gledišta cijeli ustaški režim i Nezavisnu Državu Hrvatsku
ocjenjuju zločinačkima.

Prema dragima, ustaše su se upravljale načelom stvaranja države, a ne načelima
fašizma i nacionalsocijalizma. Ustaštvo se nije izgradilo ni u kakvu ideološku
formaciju. Ono nije ni fašističko, ni nacionalsocijalističko, ni komunističko, ni
demokratsko. Za mijenjanja versailleskoga sustava ustaše su se pridružile Njemačkoj i
Italiji bez obzira na ideologiju pa i na odnos tih država prema Hrvatskoj i prema
ustaškom pokretu. Taj pak odnos nije uvijek bio povoljan, a te sile ni Nezavisnu
Državu Hrvatsku nisu rado gledale. Na osovinski kolosijek ustaše je gurala i Mačekova
politika, a alternativa Osovini i kakvoj-takvoj državi bila je Jugoslavija pod njemačkom
okupacijom, koja bi iz rata izašla jača na propast Hrvatske. Uloga fašizma i
nacionalsocijalizma počinje istom nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske u
realizaciji njemačkih i talijanskih interesa te u otporu tim interesima.

Stoga Nezavisna Država Hrvatska nije nikakva fašistička i nacionalsocijalistička
pojava, ni ideološko djelo Njemačke i Italije. Ona jest država. Stvorio ju je hrvatski
narod koji se 1941. ubacio u događaje, a u borbi za državu trebalo je iskoristiti ama baš
svaku priliku. Takav je razvitak dobro došao Njemačkoj i Italiji radi skraćenja rata na
Balkanu, smanjivanja žrtava te propagande da su osloboditelji. S osovinskoga je
stajališta Nezavisna Država Hrvatska slučajna tvorevina rata, a s hrvatskoga logična
tvorevina. U borbi za državu narod je napustio Mačeka, kada se on deklarirao za
Jugoslaviju, i prihvatio Pavelića. To je osobito zahvatilo Građansku i Seljačku zaštitu,
koje su s banovinskim upravnim aparatom omogućile i olakšale preuzimanje vlasti.
Revolucija bi, da nije bilo protuhrvatskog ustanka, protekla mirno. Ustaštvo je kao
koncentracija državotvorne volje naroda mobiliziralo sve Hrvate. Kao borce za državu
ustaše je prihvatila golema većina naroda. Međutim, kada su se oblikovali kao
stranačko-politička organizacija, bili su od naroda odbačeni.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prihvaćalo se autokratske i diktatorske forme, koje
je favorizirala Osovina i kojima su pogodovali rat, prevrat, ignorancija i osobne
slabosti. Udjela je imala i baština jugoslavenske diktature koja je uništila shvaćanje
slobode. Negativna obilježja Nezavisne Države Hrvatske jesu arijsko zakonodavstvo,
nadređenost ustaškoga vodstva građanskoj upravi, podjela oružane sile na
domobranstvo i ustaše, favoriziranje ustaša, ugušivaje akcije Mladena Lorkovića i Ante
Vokića, pogrešan odnos prema pravoslavnom stanovništvu, logori i na kraju povlačenje
bez uputa. Sam Pavelić je svojim činima doveo u pitanje svoj autoritet.

Hrvatska revolucija nije samo u zločinu. Posljedice se pak ne mogu proglasiti
uzrocima: prvo je bila monarhističko-četnička gerila pa komunističko-jugoslavenska
gerila s protuhrvatskom pobunom i zločinima, pa je tek onda došlo do hrvatske
protugerile. Za hrvatske zločine nisu krive državna ideja ni državotvorna borba, nego
protuslobodarsko jugoslavenstvo, protuhrvatska politika u Kraljevini Jugoslaviji i
pojedinci sadističko-zločinačkih nagona, bez odgovornosti, karijeristi, ljudi bez morala.
Ustaška politika, povezana s poraženom Osovinom, nužno je morala propasti, to
više što su jedino ustaše bile za nezavisnu državu, a i komunisti i hrvatska emigracija
u Londonu za Jugoslaviju. Zbog svoga smještaja i općih smjerova ratnih operacija
Nezavisna Država Hrvatska nije se mogla potkraj rata preorijentirati, osloboditi
snažna osovinskog utjecaja i opstati.

Načela su eklektična, državotvorna, utemeljena u povijesnom hrvatskom pravu,
protujugoslavenska, protupartikularistična, nacionalistička (u obrambenom smislu),
gospodarski i socijalno anakronistična (osim u radničkom pitanju i u odnosu na
prirodna bogatstva), u vjerskom pogledu liberalno ravnodušna, revolucionarna i
nipošto fašistička.

Nezavisna Država Hrvatska bila je, dakle, država, a ustaški režim poglavito nije
bio zločinački.

Uz tako skiciranu različnost kasnijih pisaca valja, čini se, upozoriti na zrenje
kritičkog odnosa prema vanjskoj i unutarnjoj politici Nezavisne Države Hrvatske, na
kritiku sustava, metoda i ljudi. Riječ je o reakcijama i prosudbama pripadnika
ustaškoga pokreta, njegovih suradnika ili suputnika, pa i ljudi izvan toga kruga
različitih svjetonazora i političkih gledišta. Do njih je dolazilo već nakon prvotnoga
zanosa stjecanjem države, zatim u doba kada se već mogao vidjeti stanovit kraj rata i
kada su slom države i posljedice poraza već bili sasvim svježa i bolna činjenica.
Bili su to ljudi kojima su — zbog odgoja, vjerskih, političkih, civilizacijskih i
kulturalnih pogleda — bili neprihvatljivi ne samo komunizam nego i nacionalsocijalizam

i fašizam kao ideologije i diktature. Oni su prozirali njihov imperijalizam,
protivnost europskoj tradiciji i kulturi. Budući pak da su bili uvjereni hrvatski
nacionalisti, oni su — dosljedno zastupajući državnu nezavisnost i držeći da je
nacionalizam naravan, napredan, slobodarski, demokratičan, socijalan, konfesionalno
snošljiv, nešovinističan te kulturno otvoren — uočavali kako prihvaćanje uvezene
ideologije i otud potekla režimska praksa kompromitiraju nacionalizam i njegov
program, državu i narod, antidemokratizmom, diferenciranjem naroda, rasizmom,
strahovladom i progonima. Bili su svjesni da posljedice takva procesa režim nije mogao
nadvladati, da je stoga padao u vlastite protivnosti, narušavao i opovrgavao svoje
prvotne motive i ciljeve, paralizirao se i odvajao od naroda te da je, grčevito se
održavajući na vlasti i ustrajavajući na istoj vanjskoj i unutarnjoj politici, vodio državu
u propast. Vidjeli su slabosti vlastodržaca, dužnosnika i prevoditelja, od zatvorenosti i
frakcionaštva do nesposobnosti i nasilnosti, od častohleplja, koristoljublja, nepotizma i
konjunkturnog arivizma do nedostatka pravnog osjećaja i svijesti, do nepoštovanja
zakonitosti i etičkih vrednota, od neosjetljivosti na narodne reakcije i od
onemogućivanja oporbe do besmislena traženja neprijatelja na sve strane i represalija
prema inonarodnjacima i inovjercima. Protivili su se politizaciji kulture, bili za njezinu
autonomnost, slobodu stvaranja i kritike. Dosta su rano progovorili o moralnim
vrednotama i obnovi čovjeka, o izgradnji pravednoga poretka i čovjeka, slobodne i
odgovorne osobe u slobodnu društvu, u svijetu međusobnoga razumijevaja, poštovanja
i suradnje.

Uzimajući obnovu hrvatske države kao čin pravedan i pravno utemeljen, povijestan

i civilizacijski, jer realizira temeljno pravo čovjeka i naroda na slobodu,
mislili su da se opstanak države ima temeljiti na moralnim vrijednostima, na što je
onda upućen i hrvatski narod. Oni izriču kritiku, zahtijevaju uočavanje zla i njegovih
izvora, razmišljanje o vlastitim postupcima, trajno ispitivanje poretka i državnog
aparata. Ističu potrebu istine i istinoljubivosti te prava na izražavanje različitih
mišljenja. Naposljetku, oni su dijelili uvjerenje da hrvatski narod ima pravo odlučivati
0 svim političkim i državnim pitanjima, izricati sud o prošlosti i odrediti put u
budućnost, pa tako odlučiti i o nositeljima vlasti, o ustaštvu, koje su — nakon svega —
ocijenili kao završenu etapu u hrvatskoj povijesti.

Međutim, nije riječ samo o pojedincima koji su ostavili tragove o svojim mislima,
raspoloženjima pa i djelima. Za temeljitu raščlambu ondašnjih prilika nužno je proučiti
ono antifašističko, antitotalitamo i demokratsko što nije u partizanskom pokretu
promicala i nadzirala Komunistička partija u sklopu svoga promišljenog osvajanja
vlasti. Pritom poglavito valja misliti na politiku Hrvatske seljačke stranke, vodstvo
koje nije prihvatilo suvremene totalitarističke ideologije, odbilo je suradnju s ustašama
1 komunistima, vjerovalo u pobjedu Saveznika u ratu te demokracije u Europi i
domovini, a onda u tom procesu i u demokratsko rješenje hrvatskoga pitanja, te na
položaj i djelovanje Katoličke crkve, također doktrinarnoga i organizacijskoga
protivnika totalitarizma na njezina moralna i idejna gledišta i otpor, na odnos prema
njoj i njezin odnos prema narodnim potrebama i režimskoj politici u delikatnoj
razrožnosti njezine duhovne misije, autoriteta i političke uloge.
Očite su, dakle, mnoge dvojbe, od značenja ustaškoga pokreta do nastanka i
državnosti Nezavisne Države Hrvatske, od prihvaćenosti ustaša do njihove ideologije i
prakse. Također je očito da i u najrazličitijim gledištima ima točaka u kojima se ona
susreću.

Možda je ovdje mjesto da se upozori i na ništa manje kontroverzan pristup
partizanskoj revoluciji i na njezinu ocjenu. Nju se ocjenjivalo kao osloboditeljsku,
antifašističku, jugoslavensku, federalističku, koja je riješila hrvatsko pitanje obnovom
demokratske i federalne hrvatske države na načelima jedinstvene pučke fronte.
Komunisti su pak proglašavani neprijepornim borcima za društvenu pravdu i
nacionalna prava, a socijalizam i Jugoslavija smislom povijesti i ostvarenjem davnoga
zajedničkog sna. Drugima je ta revolucija protuhrvatska, nije se borila samo proti
ustaškom režimu nego i proti hrvatskoj državi, vodili su je komunisti u službi
inozemstva, velikosrpstva i jugoslavenstva. Rušilačka je i zločinačka.

S povijesnoga motrišta ikoje pojednostavljeno polazište, ikoja generalizacija, a ni
oštro protustavljene prosudbe nisu plodonosni ni vjerodostojni. Sto, npr., govori
generalizacija da su svi Hrvati ustaše i da je cijeli hrvatski narod genocidan?
Stoga i ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku valja istraživati, interpretirati
i ocjenjivati cjelovito i u problematiziranim dijelovima. Kao povijesni predmet treba ih
proučavati kao kratak, složen i znamenit dio ukupnoga modernog hrvatskog
povijesnog razvitka, koji pak bitno određuje i obilježava borba za slobodu, za obranu i
razvoj identiteta hrvatskoga naroda, za njegovu emancipaciju i pravo na samostalno
odlučivanje, za sjedinjenje hrvatskih zemalja u suverenoj, demokratskoj, parlamentarnoj,

pravnoj, socijalno pravednoj i prosperitetnoj vlastitoj državi kao dijelu slobodnoga
svijeta.

Samo se u cjelini povijesnoga razvitka mogu ocijeniti ustaški pokret i njegova
država, njegov postanak, program i idealni ciljevi, metode borbe, ideološki sustav,
način dolaska na vlast, organizacija i karakter vlasti, unutarnja politika, izbor

saveznika i odnos prema njima, uzroci njegova neuspjeha i posljedice, osobito za
razumijevanje potreba i ciljeva hrvatskoga naroda u poratnom svijetu. Samo se tako
može prosuditi uloga ustaškoga pokreta i mjesto Nezavisne Države Hrvatske u
hrvatskoj povijesti, u svoj njihovoj složenosti i protusiovnosti, onda kada se začinjalo,
iskušavalo i spoznavalo ne samo ono što je bilo dijelom prošlosti, ne samo ono što je
smjesta propadalo, nego i ono što će postati dijelom suvremenoga nastojanja hvatskoga
naroda u ponovno promijenjenim i ne uvijek povoljnim prilikama.

Za velike europske krize u prvoj polovici XX. stoljeća, u doba snažnih i bezobzirnih
totalitarizama, u — po žrtvama i protegama — neslućenom ratu, na kontroliranom
području osovinske Europe, između dvaju nasilnih prekida političke evolucije i
demokratskoga rješavanja nacionalnoga pitanja, hrvatski je prostor proživljavao jednu
od najsudbonosnijih prijelomnica u svojoj povijesti. Bilo je to vrijeme kada se u
nekoliko godina naglo ubrzavala i zgušnjavala, razmišljavala i osmišljavala povijest.
Tada je na kušnju stavljen čitav modemi hrvatski razvitak, sva tematika.
Povijesnom su ispitu podvrgnuti utemeljenost nacionalnih i nadnacionalnih ideologija
u njihovoj valjanosti, zabludbenosti, prepletenosti, suprotstavljenosti i ostvarivosti;
povijesnost, potreba i održivost jugoslavenske državne zajednice; način otpora
tuđinskom, osobito velikosrpskom presezanju; povijesnost i budućnost hrvatske
državne ideje i njezine realizacije; dotadašnja nacionalna konsolidacija i integracija;
izbor poretka; odnos prema neistomišljenicima, drugim narodnostima i susjedima;
iskustvo i sposobnost organiziranja i vođenja države; socijalna politika; odnos
vlastodržaca prema vlastitom narodu, državi, povijesti; odnos prema pokrajinama,
decentralizaciji, autonomizmu, zatečenim identitetima i mentalitetima; odnos prema
Crkvi, duhovnom životu i njegovim nositeljima, prema pojedincu i njegovoj privatnosti;
međe slobode kulturnoga stvaralaštva, mjesto intelektualaca i njihov odnos prema
vlasti; politička svijest i odlučnost te civilizacijska i moralna snaga naroda.
Moglo bi se reći da je kušnja bilo previše, a vremena premalo. Da se postavilo više
pitanja no što se moglo i stiglo dati odgovora te da u svemu što će se istraživati valja
u višelikosti tražiti smisao i povijesno značenje godina 1941.-1945.

One zaslužuju temeljito i potanko proučavanje koje će ih znanstvenom
objektivnošću i vjerodostojnošću izvući iz kliješta bivših propaganda i tabua,
antagoniziranih protagonista i baštinika, zavisnih interpretatora. Prema ovom
mišljenju, vrijeme je za to dospjelo.

Izvadak iz knjige “Tko je tko u Nezavisnoj državi Hrvatskoj”, Minerva, 1997., Zagreb.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/njegov-leksikon-tko-je-tko-u-ndh-bio-je-i-ostao-vrijedna-povijesna-grada-9638401