Davor Glasnović – električnom bušilicom su mu probušili koljeno u srpskom koncentracijskom logoru!

“Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao sa mnom. Nakon što sam izišao na razmjeni, nitko me nije debrifirao. Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, što sam sve vidio, tko me je mučio, tko je naređivao… Ništa!”, stoji u svjedočanstvu Davora Glasnovića objavljenom u knjizi “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992.” autora Vlade Radošića. U izjavu koju je Davor dao pred televizijskim kamerama 2016. godine potvrdio je da DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja niti su hrvatske institucije bile zainteresirane za razgovor s njime. Umjesto toga, Davor se našao na srpskom popisu osumnjičenih za ratne zločine počinjene navodno na području na kojemu Davor uopće nije bio (Livno) te u razdoblju tijekom kojega je bio u njihovom zatočeništvu.

Davor Glasnović je mlađi brat blizanac hrvatskog generala Željka Glasnovića. Odrasli su u Kanadi i obojica su služili u Kanadskoj vojsci, a 1991. se vraćaju u Hrvatsku. Nekoliko tjedana nakon Željkovog ranjavanja na kupreškom ratištu u travnju 1992., Davor, tada pripadnik „Bojne Frankopan“, biva zarobljen. Bedro mu je bilo prepolovljeno, a četnici su ga teško ranjenog vukli po kršu, polomili mu rebra i naposlijetku odsjekli uho. „Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, govorili su prijeteći da će ga odvesti u selo i ispeći na ražnju…onako kako su četnici radili hrvatskim vojnicima i civilima tijekom Drugog svjetskog rata… Prvo je zatvoren u Kupresu, a zatim ga prebacuju u logor “Stara bolnica” kraj Knina. Prilikom transporta u Banja Luku, u srpskim selima su zaustavljali kamion sa zarobljenicima koje su tada batinali lokalni stanovnici…onako kako su partizani radili hrvatskim vojnicima i civilima na Križnom putu…U vojnoj bolnici u Banja Luci su ga mučili dva mjeseca. Između ostalog, električnom bušilicom su mu probušili koljeno. Nakon toga zatvoren u Istražni zatvor u Banja Luci, a zatim prebačen u Manjaču. Davor je posvjedočio o zlostavljanju zarobljenika koje su iz Omarske prebacivali u Manjaču; „tko bi se srušio, bio bi ubijen“….onako kako su „osloboditelji“ radili hrvatskim zarobljenicima u kolonama smrti 1945. godine…Nakon 15 teških mjeseci zarobljeništva razmijenjen je kod sela Dragalić: „Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali“.

Davorova priča je samo još jedna priča iz Hrvatske, priča među tisućama drugih priča i sudbina koje ne zanimaju nelustriranu vlast koja se naziva hrvatskom, ali je sve samo ne hrvatska. Priča je to koja je počela davno prije Davorovog ranjavanja i zarobljavanja, priča koju Davor dijeli s brojnim Hrvatima koje su u posljednje 102 godine terorizirali, zlostavljali i ubijali u ime velikosrpske i komunističke zločinačke ideologije. Priča je to o sukobu koji se nastavlja unatoč pritiscima da „zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti“ i da „oprostimo“ neoprostivo, o sukobu koji će trajati sve do konačnog oslobođenja hrvatskog doma u kojemu će svi Davori moći ispričati svoje priče, njihovi zlostavljači biti kažnjeni, a pravda barem polovično zadovoljena. Jer, istinske pravde za sudbine svih Davora nikada neće biti. Ostaje samo utjeha da njihova žrtva neće biti uzaludna.