U zadnjih 30 godina broj razvojnih agencija za poduzetništvo je eksplodirao, a mi smo sve više ovisni o uvozu.
Graf to vrlo jasno pokazuje — institucije rastu, ali realna ekonomija ne prati taj rast. I zato se moramo zapitati: kakvo to poduzetništvo zapravo podupiremo i razvijamo? Ako sustav raste, a proizvodnja pada, onda je očito da nešto fundamentalno ne funkcionira.
Vidjeli smo zadnjih dana ogroman otpor građana na samu najavu strane investicije u područje koje je totalno depopulirano i ekonomski devastirano zadnjih 30 godina. I tu dolazimo do ključnog problema — velik dio građana uopće nije svjestan koliko se struktura hrvatske ekonomije promijenila na gore.
Industriju koju smo imali smo uništili. Poljoprivrede praktički nemamo. Brodogradnje nemamo. Većinu manufaktura smo izgubili. Danas ovisimo o uvozu hrane, o jednoj turističkoj sezoni i o rentijerstvu, građevini i uslugama koje ne zahtijevaju visokoobrazovne kadrove i ne stvaraju ozbiljnu tehnološku dodanu vrijednost.
I onda, 30 godina kasnije, ljudi i dalje zazivaju te iste industrije. Pitaju zašto ne proizvodimo hranu.
Ne možemo više.
Probali smo.
Od 90-ih do danas uneseno je više od 40 milijardi kuna državnih poticaja za jačanje poljoprivredne proizvodnje, a proizvodnja je pala s 32 milijarde na oko 15-ak milijardi kuna.
Tada smo barem imali radnu snagu. Danas nemamo više ni to.
Mladi ne žele raditi poslove svojih očeva i djedova iz Jugoslavije. I to su jasno rekli — 500.000 ih je otišlo.
Prestanite sanjati i prebacivati vlastite neostvarene snove na svoju djecu i unuke. To se posebno odnosi na 55+ generaciju. Neće mladi to.
I to nije kritika — to je realnost modernog svijeta. Globalna ekonomija se promijenila, a mi se nismo promijenili s njom.
Ruralni dijelovi Hrvatske danas nemaju ekonomiju. I upravo to pokazuje crvena linija na grafu — raste broj institucija, ali nema stvarne aktivnosti na terenu. Slavonija, Lika, Banija, pa i samo Topusko — to je spirala pada bez demografskog razvoja.
Zapošljavamo mlade u razvojne centre na grbači proračuna, umjesto u stvarno poduzetništvo.
Time održavamo političku kontrolu i status quo, a ne stvaramo tržište. Jer ako si na tržištu — slobodan si. Ali tržišta nema, jer nema ljudi, a samim time ni kupovne moći.
Čekamo da 700.000 ljudi iz 55+ generacije ode u mirovinu i onda ćemo se čuditi kolapsu sustava. Sljedeća generacija je moja. Svijet ide ubrzano naprijed. Proći će i tih 10 godina vrlo brzo, a mi se opet nećemo pomaknuti s mjesta.
Nije problem u stranim investicijama niti u analizi okoliša. Ta pitanja su legitimna i trebaju se postaviti. Problem je u nama. U našem otporu prema promjenama, u našoj nespremnosti da prihvatimo realnost i u mentalitetu u kojem je lakše blokirati nego graditi.
Ako nastavimo ovako, imat ćemo sve više agencija, sve više strategija — i sve manje ekonomije.
I to je ono što ovaj graf zapravo pokazuje.
Moramo početi razvijati tržišta van trenutnog političkog lokusa.
