Napisano na blagdan sv. Marka, evanđelista
U svijetu prepunom nepovjerenja, sukoba, laži potrebno je napraviti radikalan zaokret. Naravno, svaka radikalnost zahtijeva svoje žrtve. Najčešće su žrtve upravo oni koji zagovaraju i promiču radikalna rješenja, bila ona dobra, kao što je borba za bolji i pravedniji društveni poredak, bila ona zla kao što su razne revolucije koje samo u riječima imaju plemeniti cilj dok su u djelima taj cilj spremne provesti ne birajući sredstva. U ovom tekstu nije mi cilj baviti se primjerima zlih radikalnih rješenja kao što je to u novije vrijeme program depopulacije svjetskog stanovništa u ime borbe protiv tzv. klimatskih promjena, a koja se provodi promoviranjem abortusa (ubijanjem nerođenih), prisilnim sterilizacijama milijuna, uglavnom siromašnih žena i muškaraca, prisilnih cijepljenja, programiranih i poticanih ratnih sukoba, nego bih htio skrenuti pažnju na onaj vid radikalnosti koji je jedini ispravan i efikasan.
Biti radikalan!
Znači li to na zlo uzvratiti zlom? Znači li to uzeti pušku u ruku i osvetiti smrt ubojstvom onoga koji nam je počinio nepravdu? Radikalnost koja mi je u mislima svoj temelj ima u primjeru Isusa iz Nazareta. Isusova rješenja za pitanje zla i njegova zaustavljanja su vrlo jednostavna:
- “Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” (Mt 5,39),
- izađi u susret neprijatelju i dogovori primirje (Lk 14, 31-32),
- “Tko od tebe zaište, podaj mu.” (Mt 5, 42)
- “Ljubi svoje neprijatelje, dobro čini svojim mrziteljima, blagoslivljaj one koji te proklinju, moli za one koji te zlostavljaju.” (Lk 6,27-31)
i još bi ih se moglo naći pregršt u evanđeljima, no zaustavimo se na ovim primjerima.
Okrenuti drugi obraz
To ne znači pristati na ponižavanje, na robovanje, na robovsku poslušnost, nego progovoriti najjačim argumentom na koji zlo nema odgovor – tišinom. Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu. No, da bismo bili sposobni na zlo odgovarati tim argumentom, moramo se za to osposobiti, moramo naučiti taj argument, usvojiti ta nepregledna prostranstva koja ispunja Božja Mudrost. To znači da moramo znati kleknuti, poniziti se, ušutkati u sebi sve isprazne glasove ega i ljudske „mudrosti“ da bismo mogli čuti glas Branitelja kojega nam je Isus obećao, Glas Duha Svetoga.
Izaći u susret moćnijem neprijatelju i dogovoriti primirje
To ne znači priznati poraz, „baciti koplje u trnje“, pokazati slabost, podložiti se. Sukob sa zlom je neminovan. Sa zlom nema nikakvog kompromisa, jer to bi bilo isto kao i stati u kavez s izgladnjelom zvijeri i vjerovati da nas neće pojesti. Izaći u susret neprijatelju i dogovoriti primirje znači primijeniti prvi argument – tišinu, ali na jedan novi način. Taj novi način je dar spoznanja, dar proroštva koja Bog daje svojima tako da imaju uvid u planove zla i prije nego zlo krene u napad, a što omogućava izlazak u susret zlu i mudre pregovore kako bi se dobilo na vremenu za bolju pripremu prije neminovnog sukoba.
Tko od tebe zaište, podaj mu
Isus svojim učenicima ne daje nimalo lagan zadatak. U borbi sa zlom i nepravdama normalna je ljudska reakcija da se čovjek želi zaštititi, da želi čim više toga sabrati, “prikupiti rezerve za crne dane”. Isus naprotiv traži da u situacijama kada je teško, kada vidimo tolika zla koji drugi proživljavaju, i koje nam prijeti, napravimo suprotno – otvorimo srce za bližnjega dijeleći nesebično s njime radosti i boli. I to ne u nekom mrmljanju, nego u slobodi. U borbi sa zlom i nepravdom od kršćanina se traži da se tome odupre još većom solidarnošću, jer cilj zla i jest unijeti razdor, unijeti podjele, zarobiti u sebičnosti ljudsku dušu kako ne bi bila sposobna za ljubav, kako ne bi bila opremljena koristiti “oružje” koje pobjeđuje svako zlo.
Ljubi svoje neprijatelje, dobro čini svojim mrziteljima, blagoslivljaj one koji te proklinju, moli za one koji te zlostavljaju
Najjače oružje protiv zla je ljubav. Ljubiti svoje neprijatelje ne znači biti slijepa ovca za klanje koja bespomoćno stoji pomirena sa svojom sudbinom, naprotiv to znači snažno, ustrajno i trajno djelovanje oružjem čije sile lome sve okove, ruše sve bedeme i u prah satiru sva oružja zla. No, da bismo mogli ljubiti svoje neprijatelje, da bi smo uopće bili sposobni za ljubav, moramo najprije naučiti praštati.
Praštanje je taj neotklonjivi temelj iz kojeg raste sposobnost ljubiti drugoga. Tko ne zna praštati taj ne može znati ljubiti nikoga, ni sebe, ni svoje bližnje, a najmanje neprijatelje. Ako ne vjerujete u ovo što pišem napravite eksperiment – recite: danas želim oprostiti tom i tom koji me povrijedio. Odlučujem da mu opraštam! Recite na glas kad budete sami – ti (ime) ja ti opraštam! To vas najvjerojatnije neće odmah osloboditi ljutnje i osjećaja boli i nepravde, ali osjetit ćete da je karika zla i mržnje koja vas želi zarobiti u tom osjećaju nepravde, boli i zla i koja vas želi sapeti u vašem nastojanju da budete sretni zadobila pukotinu. Možda iznimno malu, mikroskopski malu, ali pukotinu koja će svakim danom postajati sve veća budete li ustrajno odlučivali opraštati i moliti za sebe i druge dok konačno ne pukne i raspadne se u prahu oslobađajući Vašu dušu za let za što je i stvorena kako pjeva Tin Ujević.
To je radikalnost na koju smo pozvani. To je diplomacija srca. To je u konačnici – kultura srca „koja je duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka niti o kulturi naroda“ kako je to 1. studenoga 1941. godine rekao bl. kardinal Alojzije Stepinac!