Bogatstvo bračnog zajedništva čine djeca. Imati djecu i odgajati ih je privilegij! Djeca daju posebnu puninu obiteljskom životu. I bračni parovi bez djece kroz svoje nećake i nećakinje, humanitarni ili poslovni rad s djecom mogu ostvariti svoju roditeljsku dimenziju. Svaki muž i žena koji imaju djecu trebaju se osjećati ponosno na daru roditeljstva.
Naš posao, karijera, prijateljstva, imaju sasvim drugi smisao kada ih gradimo na obiteljskim temeljima. Doći doma nakon napornog dana i ugledati nasmijano lice djeteta dolazak je u životnu oazu. Jer sve što radimo i stvaramo u životu dobiva novu dimenziju kada gledamo našu djecu kako rastu.
Jedan mladi tata komentirajući gužvu na poslu rekao je da ima puno posla, ali nema veze jer je doma sve izvrsno! On snagu za rad i uspjeh pronalazi upravo u obitelji. Zašto? Jer se u obitelji osjeća prihvaćeno, voljeno baš onakav kakav jest. Jer je okružen osobama koje ga razumiju, koje su spremne pomoći, koje se s njim raduju i tuguju kad je potrebno. Jer zajedno grade jedni druge. Osjeća da nije sam u svijetu u kojem je samoća veliki problem. Svakoj osobi obitelj treba dati sigurnost i ljubav iz koje se rađa spremnost da se kao potpuna osoba svojim radom utka u društvo na dobro svih nas.
Zato itekako ima smisla imati djecu. Puno djece! Naravno, nekome je puno troje, nekome sedmero ili više. Brojnost djece u obitelji treba biti sloboda izbora supružnika koji će poštivati život od začeća i mudro procjenjivati svoje životne okolnosti. Mome mužu i meni prioritet su bila djeca. Nismo planirali prvo materijalno (veliki stan, dobar posao…), pa onda djeca. Jer više novaca, putovanja, skupi namještaj, kaput ili cipele ne mogu donijeti ono što donosi zagrljaj djeteta. Planirali smo zajedno s puno povjerenja u Božji naum i prihvaćanjem svakog djeteta otvarale su se i nove materijalne mogućnosti.
Odgoj
Svi želimo imati djecu koja su pristojna, uredna, dobra u školi; djecu koja imaju kvalitetne prijatelje. Naravno kasnije i dobar posao i brak i karijeru i …
Roditelji čine sve što znaju da tako i bude. Ipak nekad nam ne uspijeva i tada su najčešće krivi mediji, igrice, prijatelji, škola, bake, jednostavno – okruženje.
Roditelj je najodgovorniji i treba biti prvi u nizu utjecaja na dijete.
Na način odgoja djece utječe model po kom smo i sami odgajani (pozitivno ili negativno), način kako to čine naši prijatelji, odgajamo ih po intuiciji, koristimo se literaturom. Kad vidimo „dobru“ djecu pomislimo kako to roditeljima uspijeva, a za „lošu“ komentiramo da roditelji ne znaju odgajati dijete.
Ne volim izraz loše ili zločesto dijete. Djeca svoje ponašanje iskazuju onako kako su naučili i kako im je dozvoljeno bilo doma, u školi ili okolini u kojoj se nalaze.
Ovisno o uzrastu i odgoj se prilagođava, ali kroz cjelokupno odrastanje potrebno je zadržati dosljednost i biti primjer svojoj djeci. Svaki roditelj se treba držati principa koje smatra važnima u odgoju djece.
Npr. ako u mojoj obitelji psovka nije dobro došla onda se neću smijati malom djetetu dok simpatično tepa psovku, a kad je veće kazniti ga zbog psovanja. Uvijek ću jednako reagirati: „Psovati je ružno. Postoji puno drugih riječi kojima možemo izraziti osjećaje.“
Neću mu kupovati bombone svaki dan, a kad je veće govoriti da to nije zdravo.
Ako je dogovor da dijete provede pola sata uz računalo, onda neću dozvoliti jedan dan sat i pol, a drugi dan sat i onda treći dan nakon pola sata vikati: „Još si pred računalom!“
Djeca od roditelja najviše uče primjerom. Možemo djetetu govoriti kako se treba ponašati, ali ako mu mi nismo primjer šaljemo mu pogrešnu poruku. Ti ne smiješ psovati, ali ja smijem. Ti nemoj ogovarati, ali ja mogu. Ti ne smiješ kasniti u školu, ali ja jurim svako jutro na posao u zadnji tren. Ti moraš doručkovati, ali ja ne. Ti ne smiješ vikati, ali ja smijem. Ti pospremi svoju robu, a moja je neuredna i nema veze. Ti ne smiješ lagati, ali kad me netko treba na telefon reci da me nema doma. Ti čitaj knjige i lektiru, ali ja ne volim čitati. Bavi se sportom, idi na zrak, ali ja kad dođem s posla samo trebam kauč i televizor.
Vrlo često u ovim slučajevima djeca neće zapamtiti ono što ste govorili nego će slijediti vaš primjer i vaš model ponašanja.
Nerijetko čujemo roditelje koji nemaju vremena za djecu, dolaze kasno s posla, kuhaju, pospremaju, vode djecu na izvanškolske aktivnosti… Često bake i djedovi preuzimaju ulogu roditelja. Tempo života je jako brz, poslodavci nemaju razumijevanja za roditelje. Radno vrijeme je sve duže, rad nedjeljom ne ostavlja ni slobodan vikend za obitelj. Kako se snaći u metežu koji nam servira ritam života?
Djeca nas trebaju! Važnija su od prijatelja, šefa, manikure, frizera, nogometa… Jer sve gubi smisao ako ne gradimo dobar odnos s djecom. To ne znači da su djeca jedina i da ne trebamo odvojiti vrijeme i za druge osobe i aktivnosti, ali znači da u nama trebaju uvijek imati oslonac, da smo tu kad nas trebaju, da se ne boje reći nam kada imaju problem.
Dok je dijete malo ljubimo ga, grlimo, igramo se s njim. Taj oblik prisnosti i dijeljenja ljubavi u drugim formama potrebno je zadržati kroz sve etape života.
Potrebno je provoditi dovoljno vremena s djecom u igri, razgovoru, šetnji, na izletima…
Odgoj traži puno strpljenja i dobru organizaciju. Najprije, trebamo se upitati što mi je najvažnije, postaviti prioritete. Npr., nedjelja je dan za obitelj i taj dan ne radim ništa za posao. Dakle posao koji sam planirao napraviti u nedjelju napravit ću kroz tjedan. U nedjelju ćemo se igrati, gledati film, ići na izlet, ručati zajedno, polako, uz razgovor.
Kroz tjedan budite domišljati i nađite vrijeme za djecu. Dok vodite dijete u vrtić umjesto razgovora na mobitel, otpjevajte ili izrecitirajte zajedno pjesmicu, recite mu da ga volite, zagrlite ga, brojite životinje koje vidite usput.
Odgajajte djecu od malih nogu, dosljedno, primjerom i postavljajte granice koje pružaju oslonac, a ne sputavaju.