Verbalna inteligencija i jezične igre (1. dio)

1

Mnoge se profesije, pa tako i (vjero)učiteljska, temelje na komunikaciji i ovladavanju tom vještinom. U razredu stojimo pred grupom učenika kao na pozornici. Oni prate svaki naš pokret i slušaju što govorimo. A te se sposobnosti verbalnoga izražavanja i samoprezentacije daju razvijati i usavršavati.

Inteligencija

Inteligencija predstavlja cjelokupan način djelovanja neke osobe. Općenito ona obuhvaća sposobnost prilagodbe različitim situacijama, sposobnost apstrakcije i analize problema te sposobnost komunikacije i učenja. Kao opća čovjekova sposobnost inteligencija je urođena, ali iskustvo i vježba može utjecati na njeno povećavanje i ovladavanje njome u situacijskim modelima u kojima se ostvarujemo.

Ponekad se primarne sposobnosti inteligencije grupiraju na sljedeći način: kao fluidna (vizualne percepcije stvarnosti) i kristalizirana inteligencija (verbalna inteligencija), opće pamćenje, brzina procesuiranja podataka, auditivna percepcija, sposobnost dosjećanja. Sve te sposobnosti predstavljaju obilježja pojedinaca koje utječu na njegovo opće funkcioniranje i snalaženje u svijetu i društvu.

Inteligencija je, dakle, opća sposobnost rješavanja zadataka, a kvalificira ju visoka razina kreativnosti. Obično pojedinci koji pokazuju veću inteligenciju dobro ovladavaju s više područja inteligencije i kombiniraju ih u svom pristupu svijetu i životu. Prema dominantnim elementima može se kategorizirati na nekoliko vrsta:

  1. Matematička i logička inteligencija podrazumijeva logično razmišljanje i baratanje brojevima i matematičkim operacijama, kao i logičke analiza problema (situacija). Osobe kod kojih prevladava takva vrsta inteligencije najčešće su matematičari, a poslovno se usmjeravaju prema poslovima ekonomista i inženjera.
  2. Vizualna inteligencija odnosi se na prepoznavanje razlika i sličnosti među predmetima. Zasniva se na osjetilu vida, sposobnosti vizualizacije, razmišljanju kroz oblike i rasporede, tumačenju simbola. Osobe kod kojih dominira takav način razmišljanja biraju poslove poput dizajnera, slikara, fotografa.
  3. Glazbena inteligencija pretpostavlja mogućnost prepoznavanja melodijskih motiva, kao i instinktivan osjećaj za ritam i harmoniju. Glazbeno inteligentne osobe koriste se zvukom i ritmom za izražavanje misli (pjevači, svirači, dirigenti, glazbenici, ali i plesači).
  4. Motorička (praktična, tjelesna) inteligencija podrazumijeva kretanje, koordinaciju pokreta, rukovođenje različitim predmeta, odnosno spoznaju kroz osjetilo opipa (dodir). Prostorna inteligencija odnosi se na opažanje svijeta koji nas okružuje kroz »razmišljanje tijelom«. Tu vrstu inteligencije u svom poslu rabe arhitekti, kipari, sportaši, plesači, koreografi.
  5. Interpersonalna ili socijalna inteligencija – »društvena pamet« – odnosi se na snalaženje u društvu, svidljivost, sposobnost izazivanja sućuti i empatije prema sebi. Zanimanja koja biraju socijalno inteligentne osobe jesu učitelji, trgovci, socijalni radnici i sl.
  6. Intrapersonalna inteligencija – »unutrašnja pamet« – odnosi se na razumijevanje sebe, vlastitih osjećaja i sposobnosti. Intrapersonalno inteligentne osobe najčešće se ostvaruju kroz zanimanja poput teologije, psihologije i srodnih zanimanja.
  7. Verbalna inteligencija.
Foto: pixabay.com

Verbalna inteligencija

Već kao djeca, u najranijoj dobi, učimo govoriti. Počinjemo s najjednostavnijim riječima, a onda usvajamo gramatiku i slažemo rečenice. Učimo slušajući najprije roditelje, a zatim i sve ljude koje susrećemo. Međutim kad smo svladali govorenje, a kasnije u školi i čitanje i pisanje, većinom zanemarujemo naše verbalne sposobnosti i posvećujemo se razvoju drugih vještina.

Verbalna inteligencija izražava se kao osjećaj za jezike (materinski i strane jezike), a uključuje i poznavanje nijansi među riječima, razlika u značenju riječi i dr., kao i sposobnost zamišljanja kroz verbalne izričaje. Tu vrstu inteligencije pokazuju osobito pisci, nastavnici i učitelji, glumci, prevoditelji, pravnici, pjesnici, novinari, političari i osobe koje su i inače dobre u debatama i održavanju uvjerljivih govora.

»Inteligencija riječi« podrazumijeva i sposobnost slušanja i prisjećanja govorene informacije, razumijevanje značenja riječi i odnosa između jezičnih koncepata, igre riječima, izvođenje kompliciranih leksičkih i jezičnih analiza te razumijevanje veza među riječima, a uključuje humor, gramatičke igre, igre riječima, ironiju, poeziju, pripovijedanje priča ili anegdota, metafore, usporedbe i simboličko razmišljanje. Kao i svaku drugu vrstu inteligencije, moguće ju je vježbom i osvješćivanjem aktivirati i povećati.

 Talent – mit ili ograničenje?

Od svladavanja neke vještine mnogo je lakše odustati nego se truditi oko njena razvijanja. Međutim upornost i samopouzdanje devedeset su posto obavljenoga zadatka. Na kraju krajeva, i kao nastavnici i kao privatne osobe komuniciramo svaki dan – i to po cijeli dan u interakciji s ljudima, a prijelaz iz osobnoga u javno područje zahtijeva samo dva koraka – usuditi se i ustrajati. Najteži je pritom upravo prvi korak.

Za razvoj verbalne inteligencije dobro je, primjerice, svaki dan naučiti neku novu riječ (npr. iz Rječnika stranih riječi ili Etimološkoga rječnika). Umjesto pretpostavljanja značenja neke riječi dobro je provjeriti što ta riječ zapravo znači i u tom je smislu treba dalje rabiti u praksi. Donosimo još nekoliko načina za aktiviranje i povećanje vlastite verbalne inteligencije:

  • kad započnete čitati knjigu ili priču, sami zamislite nastavak (i kraj)
  • diskutirajte s prijateljima i kolegama na temu koja iskrsne (na kavi, u zbornici)
  • pišite dnevnik (ili danas tako popularan blog), zapisujte svoje osjećaje, događaje i sl.
  • nabavite dobar rječnik
  • učite nove riječi i provjeravajte njihovo značenje
  • rabite nove riječi u kontekstu
  • čitajte svojoj djeci
  • pišite, i pri pisanju pitajte se sljedeće: jesam li izrazio ono što sam htio?; jesam li bio jasan i razumljiv?; mogu li još bolje sažeti to što sam rekao?

Motivacija za rad na povećanju vlastite verbalne inteligencije neka nam je činjenica da je naša komunikacija, u većoj ili manjoj mjeri, svjesno djelovanje na druge ljude

Foto: pixabay.com

Jezične igre

Jezik i mišljenje nerazdruživo su povezani, ali tu vezu ne ćemo sada detaljnije pojašnjavati. Djeca se samo igraju kad se igraju; ona uživaju i otkrivaju svijet. Odrasli su oni koji postavljaju ciljeve i »vide« što se određenom igrom može postići.

Jezične igre za velike i male naslov je knjige koju su Peti-Stančić i Velički objavile 2008. godine.[1] Autorice navode dvije skupine jezičnih igara: igre slušanja i govorenja te igre čitanja i pisanja, a kroz njih se ostvaruju jezični te spoznajni i odgojni ciljevi. Donosim nekoliko jezičnih ciljeva: vježbanje glasa, izgovor pojedinih glasova, bogaćenje rječnika, sastavljanje rečenica, značenjska analiza i sinteza riječi, vježba slušanja i imenovanja pojmova, kontrola intonacije, vježba izricanja uputa i postavljanja pitanja, govorno izražavanje i oblikovanje teksta, poticanje slušne osviještenosti, verbalnog i neverbalnog izražavanja i dr. Od spoznajnih i odgojnih ciljeva ističem samo neke: vježba pamćenja, koordinacije, koncentracije, logičkoga zaključivanja; vježba pažnje, poticanje suradnje i dobrog osjećaja u skupini, poticanje mašte i izvornosti, povezivanje pokreta i govora, razumijevanje humora, vježbanje tolerancije, stjecanje samopouzdanja, poticanje znatiželje, vježbanje vizualne percepcije svijeta koji nas okružuje i dr.

Upravo vjeronauk kao školski predmet u osnovnoj školi, a kasnije i srednjoj, pozvan je ostvarivati korelaciju s hrvatskim jezikom kao školskim predmetom, kao i s glazbenom i likovnom umjetnošću. Uspješna integracija verbalnih kompetencija pridonijet će razvoju djeteta u odgovornoga, uspješnoga i samopouzdanoga odrasloga člana društva na kojeg ćemo se moći osloniti kad dovoljno stasa da preuzme svoju društvenu ulogu.

Usmjerenost na cilj

Vjerojatno smo svi u svojim školskim i fakultetskim danima imali kolegu ili kolegicu koji su samouvjereno nastupali na ispitu. Mnogi od njih, usuđujem se reći, položili su ispit prije nego im je postavljeno ijedno pitanje. Jednostavno su svojim stavom dali na znanje da su naučili gradivo.

Govornik, glumac, odnosno »dobro pripremljen izvođač«[2] jest taj koji pokreće na djelovanje, koji djeluje na publiku jer od nje nešto želi. A govornik je i glumac upravo jer govor zahtijeva izvođenje. Pružanje informacija ne može biti prvotni cilj govora. To je djelovanje koje će publiku samo natjerati u dosadu. Pripremljenost znači 90 posto uspjeha u govoru.

  1. Kao prvo, nit vodilja mora biti jasna. O čemu govorimo i što želimo reći? Kao i cilj nastavne pripreme, koji je srce i kostur svakog nastavnoga sata i cilj govora mora nam biti jasan. Stalno se treba vraćati na pravi put i pitati se što time želim postići.
  2. Vježba je drugi korak. Ako je pred nama nastavni sat (izlaganje, seminar…) koji traje 45 minuta, moramo se zadanoga vremena i pridržavati, a govor mora biti smješten u taj okvir. Nepoštivanje zadanoga vremena vodi u mudre izričaje poput »hmmm« i »uuummm«, izbezumljene poglede, žurbu, ukočenost i sl. Često se vježbanje izbjegava jer nas podsjeća da ćemo uskoro govoriti pred auditorijem i onda se događa da govornici svoj govor po prvi put naglas izriču – pred slušateljima.

Ako se potrebe slušatelja stave na prvo mjesto, onda će se govor sastavljati na sljedeći način:

  1. odredite što želite od slušatelja
  2. pružite im informacije prema kojima će uraditi ono što želite od njih.

Govor, dakle, mora imati određene argumente, informacije, materijal od kojega ćete ga izgraditi. »Učenje sastavljanja govora i praktična primjena govorničkoga umijeća obogaćuje naš rječnik, oslobađa nas treme, potiče nas na kreativno oblikovanje i izražavanje vlastita mišljenja i stavova te tako olakšava komuniciranje s drugima.«[3]

Foto: pixabay.com
Vrjednote govornoga jezika[4]

Govor, ako je i dobro sastavljen, sam po sebi još ne mora biti dobar. Kao multimedijalan izraz govor se ostvaruje bojom glasa, tempom i jačinom govora, ukupnim vizualnim dojmom, stankama, usklicima i upitima, zvukovima i mimikom lica općenito. Glas kao takav ostavlja sliku o nama samima. »Tako se na temelju glasa može stvoriti slika o inteligenciji govornika. Prigušen glas izaziva sliku introvertirane osobe, jak i presiguran glas govori o ekstrovertiranoj, agresivnoj osobi. U glasu su ukodirane i neke sociološke osobine govornika: stupanj naobrazbe, vrsta zanimanja (manuelno – intelektualno), ambijent življenja, (pretežno sobni prostori – pretežno otvoreni prostori u prirodi), pripadnost društvenom sloju i slično.«[5]

Iako govoren, govor uvelike ovisi o neverbalnim, riječima neizrečenim porukama. Nekoliko je elemenata koji dopunjuju sadržaj riječi:

  1. Jačina (intenzitet) tona. Osobito zbog umora i opadanja koncentracije kod slušatelja (učenika), a da bi se zadržao isti interes za temu govornik treba povećati intenzitet tona i glas prilagoditi situaciji.
  2. Kretanje tona: (tzv. intonacija, melodija) – glazbeni moment izgovorene riječi, odnosno dizanje i spuštanje tona. Uglavnom je spontan i ovisi o govornikovu temperamentu, a često je sredstvo za izricanje ironije.
  3. Trajanje tona (tempo) također nam dolazi iz glazbene terminologije, a označava tijek govora, brzinu izgovaranja rečenice. Tri su osnovna tempa: polagani, umjereni i brzi. Tempo govorenja odražava govornikove misaono-emocionalne kvalitete. Svakako je činjenica da je sporiji govor razumljiviji, a ujedno slušateljima ostavlja mogućnost promišljanja o onome što je izrečeno.
  4. Boja tona ovisi o građi govornih organa i na nju ne možemo previše utjecati.
  5. Stanka u govoru označava predah od govora i udisaj. U tijeku misli služi kao granica, ali i kao emotivno izražavanje, a u tekstu se iskazuje interpunkcijskim znakovima.

Unatoč suvremenim saznanjima o vrjednotama govornoga jezika, mnogi ljudi još uvijek nepravilno govore (nepravilno disanje, spuštanje ili dizanje intonacije, nejasna artikulacija, problemi s visinom i jačinom glasa, ritmom govora, monotonijom, pretjerana ekspresija i sl.), što se može popraviti govornim vježbama koje bi svakodnevno trebalo izvoditi. Poželjno je i snimanje vlastitoga govora (audiovizualno, kako bismo uočili i verbalne i neverbalne pogrješke koje pravimo). Pogrješke u govoru ispravljaju se mnogim metodama, poput čitanja na glas, vježbama disanja, čitanjem teksta s olovkom u ustima (vježbe za jasniju artikulaciju) i dr.

Foto: pixabay.com

Trajanje i oblici govora

Govori se mogu podijeliti na više načina, ali ovdje spominjemo samo podjelu na govore visokoga stila (kićeniji, svečaniji, s više retoričkih figura, a tu ubrajamo zdravice, prigodne i pozdravne govore te nekrologe), srednjega stila (politički govori) i jednostavne govore (sudski govori). Prigodni govori imaju sljedeću strukturu: oslovljavanje, povod proslavi, zahvala, isticanje slavljenika, prisjećanje na prijašnje anegdote), misao o budućnosti, naše želje i nade, završetak.

Škarić navodi nekoliko retoričkih vrsta, ovisno o prilici u kojoj se rabe:[6]

  1. razgovori: službeni razgovor, anketa, intervju, debata, razgovor na temu, nabacivanje ideja
  2. kratki monolozi: uvodna vijest, izjava, vijest, diskusija, komentar, izvještaj
  3. govori
  4. posebne govorne vrste: voditeljstvo, najava, prevođenje, prijenos, pripovijedanje, novinarske reportaže, recitiranje.

Trajanjem govor zbilja ne bi trebao biti dulji od najavljenoga i predviđenog vremena. Osobito bi govornik trebao paziti na znakove koje mu pritom odašilje slušateljstvo: škripanje stolaca, vrpoljenje, pogledavanje na sat, izlaženje iz dvorane (prostorije)… Sve su to znakovi da je govor predug i, još gore, nezanimljiv.

Taktike kao začin

Svaki govor treba začiniti da bi ostao upečatljiv i da bi slušateljstvo potaknuo na djelovanje. Monotonija svakako uništava jačinu govora i dojam koji on može ostaviti. Ali i razbijanje monotonije mora imati neki smisao: poput naglašavanja određenih dijelova, kratke stanke da razmislimo o čemu se govorilo i sl. Raznolikost mora biti kvalitetna i smislena.

Prvenstveni je razlog začinjanja govora što slušatelje treba zainteresirati, zaintrigirati za ono što im imamo reći. Dašak dramatičnosti nije na odmet, a upečatljivost govoru daje tzv. lajtmotiv, poruka koju slušač nakon govora nosi sa sobom. Gottesman i Buzz psihološko »oruđe« dijele prema načinu na koji djeluje[7]:

  1. na osjećaje (npr. humor, ironija)
  2. na logiku i intelekt (statistički podaci, logičko zaključivanje).

Prisnost s publikom može se uspostaviti silaskom među auditorij, osmjehivanjem se mogu neke neugodne činjenice ublažiti, gestikulacijom rukama može se prenijeti mnoge informacije i dr. Sve su to tjelesni načini pojačavanja dojma govora.

Navođenje statistike, primjera iz života, anegdote i priče, humor, pitanja, citati, izazivanje napetosti, motivacija u uvodu, efektan zaključak, vizualna pomagala; sve su to taktike, efekti, začin govoru. Njihov je zajednički nazivnik to što su retoričke figure.

PROČITAJ I DRUGI DIO: Verbalna inteligencija i jezične igre (2. dio)

______________________________________________________________________________________________________________________________

[1] Anita PETI-STANTIĆ – Vladimira VELIČKI, Jezične igre za velike i male, Alfa, Zagreb, 2008.

[2] Mirela ŠPANJOL MARKOVIĆ, Moć uvjeravanja. Govorništvo za menadžere, Profil, Zagreb, 2008., 51.

[3] Jasna ŠEGO, Kako postati uspješan govornik, Profil, Zagreb, 2005., 13.

[4] Usp. Isto, 22-25.

[5] Ivo ŠKARIĆ, Temelji suvremenog govorništva, Školska knjiga, Zagreb, 2000., 149.

[6] Usp. Isto, 13-25.

[7] Usp. Deb GOTTESMAN i Mauro BUZZ, Umijeće javnog nastupa, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006., 23-24.

1 komentar
  1. […] bi smo uticali na razvoj verbalne inteligencije kod naše dece možemo da prepričavamo sve ono što radimo. Na primer, kada tokom ručka […]

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.