Mnoge se profesije, pa tako i (vjero)učiteljska, temelje na komunikaciji i ovladavanju tom vještinom. U razredu stojimo pred grupom učenika kao na pozornici. Oni prate svaki naš pokret i slušaju što govorimo. A te se sposobnosti verbalnoga izražavanja i samoprezentacije daju razvijati i usavršavati.
PROČITAJ PRVI DIO: Verbalna inteligencija i jezične igre (1. dio)
Efekti – retoričke figure
»Retoričke (i/ili) poetske figure izraz su kojim se nešto kaže na neobičan, nedoslovan način.«[1] Što god činili, trudimo se ostaviti dojam kako bismo svojim riječima ili ponašanjem djelovali na druge. I iako su retoričke figure nedoslovan način izricanja misli, one ipak ne dovode do nesporazuma, nego upravo suprotno – do potpunijega shvaćanja izrečene misli.
Nekoliko je vrsta retoričkih figura kojima možemo »začiniti« govor. Prema Škarićevoj podjeli, to su:[2]
- Logičke figure. Njihova je uloga da što jasnije i sustavnije vode misao ka konačnom zaključku i djelovanju: mislima daju jasnoću i preciznost, a govoru uvjerljivost. Tu ubrajamo: najavu, smještaj i razdiobu teme, dihotomiju, tvrdnju, paradoks, primjer, definiciju, razabiranje, popravljanje, objašnjenje, dokaz, silogizam, entimem, analogiju, indukciju, dilemu, podatke, pobijanje, pogled iz drugoga kuta, odbijanje, zaključak, sažetak.
Donosimo objašnjenje manje poznatih figura:
- Dihotomija: jasno dijeljenje predmeta na dva dijela (npr. s jedne strane… dok s druge strane…)
- Paradoks: tvrdnja koja se naizgled sukobljava s logičkim mišljenjem, a govoru daje efekt iznenađenja (npr. Što gore, to bolje.).
- Razabiranje: figura po formuli: A, ne B, odnosno isključivanje značenja srodne riječi (npr. On je štedljiv, nije škrt.).
- Popravljanje služi pojašnjavanju pojma – izrečenu tvrdnju popravlja izrazima poput drugim riječima; bolje rečeno i sl.
- Silogizam: tvrdnja koja se izriče u tri dijela (dvije premise i zaključak).
- Entimem: skraćeni silogizam; ne izriče se jedna premisa (tvrdnja) koju se smatra općepoznatom, ili se izostavlja zaključak kao onaj koji se podrazumijeva (npr. Današnja djeca puno vremena provode pred tv-om, a naši su učenici tipična djeca).
- Analogija: zaključivanje temeljeno na sličnosti dvaju predmeta.
- Indukcija: donošenje općeg suda na temelju pojedinačnih tvrdnji.
- Dilema: retorička figura kojom se dvoje daje na izbor.
- Pobijanje: izricanje protivničke tvrdnje koja se pobija dokazivanjem.
- Pogled iz drugoga kuta: izricanje protutvrdnje kako vlastita misao ne bi zvučala »zatucano«.
- Odbijanje: pobijanje tuđeg argumenta kao apsurdnog (npr. O ovom argumentu ne bih uopće raspravljao – u to ni dijete ne bi povjerovalo).
- Tropi: slikoviti izrazi koji nose preneseno značenje. To su, primjerice, metafora, personifikacija, usporedba, epska usporedba, alegorija, simbol, perifraza, aluzija, eufemizam, onomatopeja, epitet i dr.
Donosimo objašnjenje nekih manje poznatih figura:
- Metafora: slikovita usporedba u kojoj je ono što se uspoređuje neizrečeno, ali jasno pretpostavljeno (npr. On je lisica u značenju On je lukav).
- Personifikacija: pridavanje ljudskih osobina ili aktivnosti neživim bićima.
- Eufemizam je retorička figura ublažavanja neke grube činjenice (npr. kad za debelu osobu kažemo da je elegantno popunjena).
- Figure misli predstavljaju retoričke figure u kojima misao nije doslovno izrečena, ali zato okolni znakovi ukazuju kako rečenicu zapravo treba shvatiti. Govor čine zabavnim, a daju efekt iznenađenja i čuđenja. To su: retoričko pitanje, usklik, komunikacija s publikom, apostrof, ironija, antifraza, sarkazam, parodija, parafraza, hiperbola, poslovica, anegdota, dosjetka, parabola, prekid, odlaganje, kolebanje, retorička skromnost i oholost, digresija, umetanje, nabrajanje, gomilanje, gradacija, oksimoron i dr.
Donosimo objašnjenje nekih manje poznatih figura:
- Retoričko pitanje, odnosno pitanje na koje se ne očekuje odgovor (npr. Kako možeš biti takav?)
- Apostrof je figura u kojoj se govornik obraća nekomu ili nečemu što nije i ne može biti prisutno, a ne stvarnim govornicima (npr. O, pravdo, kamo si se sakrila!?)
- Parodija predstavlja ismjehivanje tuđih riječi karikiranjem.
- Antifraza je ona retorička figura koja kaže jedno, a zapravo misli suprotno (npr. kad kažemo ma krasno, a kontekst govorenja daje na znanje da ne mislimo tako).
- Hiperbola je figura preuveličavanja (npr. spor kao puž).
- Parabola je izmišljena kratka priča s moralnom poukom.
- Odlaganje je retorička figura kojom se započinje misao, ali se ona odlaže da bi se prije reklo nešto drugo, a daje efekt iščekivanja, napetosti (npr. Otkrit ću vam kako se najbolje pripremiti za ispit, ali prije toga dopustite da vam kažem nešto o…).
- Oksimoron je veza dviju riječi koje se na prvi pogled logički isključuju (npr. zimsko ljetovanje).
- Figure riječi: veze među riječima po obličnom iskazu, ne značenjskom. Brojne su: iteracija, anafora, pleonazam, lajtmotiv, retorička opširnost, rima, asonancija, aliteracija, igra riječima i dr.
Donosimo objašnjenje nekih manje poznatih figura:
- Iteracija – ponavljanje riječi ili cijelih rečenica (npr. Jao, jao).
- Anafora je retorička figura ponavljanja riječi na početku stiha ili ponavljanje cijelih rečenica.
- Pleonazam je naziv za gomilanje istoznačnih riječi (npr. nužno potrebno; veoma često).
- Retorička opširnost predstavlja svaku preobilnu uporabu riječi, odnosno gomilanje riječi (ostvaruje se sinonimima, epitetima, nabrajanjem, pleonazmima.
- Sintaktičke figure predstavljaju odstupanje od uobičajenih redoslijeda riječi s osobito pojačanim djelovanjem, poput inverzije (izraz koji rabimo za izmijenjen redoslijed riječi, drukčiji od uobičajenoga i gramatički najispravnijega, a radi ostvarivanja dojma).
- Morfološke, tvorbene i leksičke figure predstavljaju mogućnosti koje u jeziku kao sustavu znakova nisu obične, ali ni nedopuštene. To su: neobična uporaba padeža, zamjena odnosa ja-ti-mi-vi, neobična uporaba glagola, sufiksa ili prefiksa, arhaizmi (zastarjelice), neologizmi (novokovanice), purizmi, žargonizmi i dr.
Posadašnjenje jezika
Spomenuli smo već da učenici pažljivo gledaju i slušaju što govorimo. Potrebno je stoga, uz ponašanje, kontrolirati i način govorenja tako da pred učenicima ne ispadamo smiješni (primjer nam je često biblijska i liturgijska terminologija koju ne razumijemo ili je s vremenom leksik izgubio značenje koje je imao u vrijeme kad je Biblija prevođena na hrvatski jezik).
Osobito se značenje riječi s vremenom mijenja, riječi zastarijevaju kao što zastarijeva i moda (arhaizmi, riječi koje se sve rjeđe ili se uopće više ne rabe u komunikaciji), mijenja se njihova uporabna i kontekstualna vrijednost. Riječi s protokom vremena dobivaju također nove semantičke slojeve (taloge) i mijenjaju svoje značenje. Vrlo je važno stoga dobro baratati leksikom (riječima i njihovim značenjem), svojim mislima i svojim verbalnim umijećem.
Demagogija i etika
Često je povijest bila svjedokom karizmatskih vođa koji su svojim retoričkim nagovorima uspjeli zavesti i cijele narode. Demokracija kao politički sustav pak znači da svatko ima pravo na izricanje vlastitoga mišljenja i sukreiranje stvarnosti u kojoj živimo. Često smo ipak svjedoci različitih verbalnih postupaka i jezičnih vratolomija kojima se pravo stanje stvari pokušava zamagliti ili predstaviti drukčijim nego što jest – riječju, navesti nas na krivi zaključak i nesnalaženje u stvarnosti.
Naravno, prava se namjera poznaje tek po rezultatima i djelovanjima koje je govor polučio (Mt 7,20: »Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati«), a već se u antička vremena retorika povezivala s čašću i dobrim namjerama do te mjere da se govorilo kako nečastan čovjek ni ne može biti govornik.
Zlouporaba retorike svakako nije rijetkost. Zlouporaba će se, naravno, teže otkriti ako u kontakt s drugim ulazimo bez primisli da nas on svojim govorom, svojom retorikom želi obmanuti. Lijepa formulacija govora ne jamči i časne namjere. Očit nam je primjer oglašivačka industrija (reklame), koja retoričkim postupcima osobito djeluje na ljudsku podsvijest (ritmičnost ponavljanja poruke, laska, dodvoravanje i dr.).
Anić u svom Rječniku stranih riječi demagoga opisuje kao »sijača iluzija«, što se zapravo odnosi na obmanjivanje lažima koje se postiže različitim metodama (sofizam, primjerice, jest metoda namjernog izvlačenja krivih zaključaka, čak i cijelih konstrukcija i netočnih zaključaka kako bi govornik postigao svoj cilj). Neiskrenost, licemjerje i namjerno navođenje na krive zaključke (iz bilo kojega razloga) pripada u područje zloporabe umijeća govorenja i verbalne inteligencije u loše svrhe, radi manipuliranja tuđim postupcima i namjernoga tajenja informacija kako drugi ne bi mogao donijeti dobru odluku (tu pripada i lažno predstavljanje radi dobivanja posla!).
Nastup i trema
Nastup (dojam koji audiovizualno ostavljamo na druge) vrlo je važan u komunikaciji s drugima. Međutim često nas trema (strah pred javni nastup) može »zablokirati« u govoru koji moramo održati. Španjol Marković navodi nekoliko razloga treme:[3]
- osjećaj prostorne izloženosti i bespomoćnosti
- slaba govornička vještina
- nepripremljenost i nepoznavanje teme
- velik i zahtjevan auditorij
- strah od kritike
- strah od zaboravljanja teksta
- strah od autoriteta.
Najvećega se broja navedenih strahova osoba može riješiti dobrom pripremom, vježbanjem govora i kritikom koju ćemo zatražiti od kritičkoga prijatelja pred kojim ćemo imati »generalnu probu«.
Zašto retorika danas?
Španjol Marković navodi nekoliko razloga sve većega zanimanja za retoriku danas: razvoj tržišne privrede i suvremenoga menadžmenta, razvitak elektroničkih medija i novih radnih mjesta, opća globalizacija.[4] »Ciljevi su javnoga govorenja obavješćivanje i poučavanje, objašnjavanje i razlaganje, sporazumijevanje i solidariziranje, poticanje na dobro, ukratko – oplemenjivanje međuljudskih odnosa i kvalitete života«, smatra Šego.[5]
Ne može se poreći važnost retorike i u razvoju ljudskoga društva i odvijanju povijesti (karizmatski vođe i javni govornici). Retorika je tim važnija disciplina danas upravo zbog sve veće izloženosti osoba javnom pogledu. Nije više teško dospjeti u medije, pa zašto onda ne naučiti i umijeće javnoga nastupa, što nam i u svakodnevnoj komunikaciji pomaže u društvu ostaviti određeni dojam.
Razmišljati mnogo!
Umijeće govorenja odnosi se i na razmišljanje, zauzimanje stava i opću obaviještenost – opću kulturu govornika. Promišljanje uključuje i dobru argumentaciju, poznavanje teme te pripremu za svaki nastup, kao i slušanje, istraživanje, čitanje i raspravljanje o različitim temama. Isto vrijedi i za rad u školi – svaki sat zahtijeva pripremu!
Zaključne misli
– »Odrasli vole brojeve. Kad im govorite o novom prijatelju, nikad vas ne pitaju o bitnom, nikad vas ne pitaju: ›Kakav je zvuk njegova glasa?‹« (Antoine de Saint-Exupéry)
– »Kada spominjem govornika, to je gotovo isto kao da spominjem glumca« (Marko Tulije Ciceron)
– »Govori da te vidim« (Sokrat)
– »Lijepa nas riječ također potiče na stvaranje« (Jasna Šego)
– »Čuvajte se isprazna gunđanja i čuvajte jezik od opakih riječi, jer i najtajnija riječ nije bez učinka, a lažljiva usta ubijaju dušu« (Mudr 1,11)
______________________________________________________________________________________________________________________________
[1] Ivo ŠKARIĆ, Temelji suvremenog govorništva, 109.
[2] Usp. Isto.
[3] Mirela ŠPANJOL MARKOVIĆ, Moć uvjeravanja. Govorništvo za menadžere, 55-78.
[4] Usp. Isto, 11-13.
[5] Jasna ŠEGO, Kako postati uspješan govornik, 13.
IZVORI I PREPORUČENA LITERATURA
Roger AILES, Poruka – to ste vi. Kako dobiti što želite a biti što jeste, Zagreb, 2004.
Mira ČUDINA-OBRADOVIĆ, Kad kraljevna piše kraljeviću. Psihološki temelji učenja čitanja i pisanja, Zagreb, 2000.
Marian DIAMOND – Janet HOPSON, Čarobno drveće uma, Zagreb, 2002.
Deb GOTTESMAN i Mauro BUZZ, Umijeće javnog nastupa, Zagreb, 2006.
Đuro GRAČANIN, Temelji govorništva, Čakovec, 1968.
Petar GUBERINA, Zvuk i pokret u jeziku, Zagreb, 1952.
Eric JENSEN, Super nastava. Nastavne strategije za kvalitetnu školu i uspješno učenje, Zagreb, 2003.
Ana Nuša KNEŽEVIČ, A što s maslinom? Pravila ponašanja i govor tijela, Zagreb, 2004.
Jorg KNOBLAUCH, Učenje ne mora biti mučenje, Zagreb, 2001.
Novak NOVAKOVIĆ, Govorna interpretacija umjetničkoga teksta, Zagreb, 1980.
Anita PETI-STANTIĆ – Vladimira VELIČKI, Jezične igre za velike i male, Zagreb, 2008.
Ilona POSOKHOVA, Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja kod djece predškolske dobi, Zagreb, 2000.
Skupina autora, Govori za sve prilike i ukratko o govorništvu. Priručnik za učinkovite i moderne govore, Zagreb, 1997.
Petar SMONTARA, Komunikacijom do zajedništva, u: Gustl – školske novine gimnazije A. G. Matoša 12 (2004.) 8, 37-39.
Jasna ŠEGO, Kako postati uspješan govornik, Zagreb, 2005.
Ivo ŠKARIĆ, Temelji suvremenog govorništva, Zagreb, 2000.
Ivo ŠKARIĆ, U potrazi za izgubljenim govorom, Zagreb, 1998.
Mirela ŠPANJOL MARKOVIĆ, Moć uvjeravanja. Govorništvo za menadžere, Zagreb, 2008.
Maja UZELAC – Ladislav BOGNAR – Aida BAGIĆ, Budimo prijatelji. 33 pedagoške radionice. Priručnik odgoja za nenasilje i suradnju, Zagreb, 1994.
Maja UZELAC, Za svemire. Priručnik miroljubivog rješavanja sukoba u osnovnoj i srednjoj školi, Zagreb, 2000.
Tekst je objavljen u časopisu Lađa 4(2010)