Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer kako objasniti činjenicu da su zakonodavci u svim tzv. razvijenim zemljama svijeta ozakonili ubijanje nerođene djece? Prema jednom istraživanju iz 2008. godine, svakih 11 sekundi u Europi se izvrši jedan pobačaj!
PJESMA O KUJI
(Sergej Jesenjin)
Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.
A uveče, kao i vazda,
kad koke na ljegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
(Preveo G. Krklec)
Kad sam prvi put čuo stihove Pjesme o kuji Sergeja Jesenjina, priznajem da sam iskreno zaplakao, ne naglas jer bilo je to na satu hrvatskog, nego skrivečki koliko sam to mogao u sebi. Tko može ostati ravnodušan nad tim stihovima patnje i majčinske boli zbog izgubljenog potomstva? Oči mi i danas zasuze kad je pročitam, a pitanja i sjećanja navru poput snježne oluje u zimskim danima. Sva ona dadnu se sažeti u jedno – što je život?
Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer kako objasniti činjenicu da su zakonodavci u svim tzv. razvijenim zemljama svijeta ozakonili ubijanje nerođene djece? Prema jednom istraživanju iz 2008. godine, svakih 11 sekundi u Europi se izvrši jedan pobačaj! A pobačaj, abortus nije „pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom“, nego ubojstvo vlastitog djeteta.
Može li biti sretna civilizacija koja svoju sreću gradi na ubijanju vlastite djece? Ne može. Ona se, povijest to pokazuje i dokazuje, nužno raspada i taj raspad plača novom krvlju, još većim zlom, novim nepravdama i duhovnom pustoši novih naraštaja.
Dobar čovjek zastidi se i pred psom – riječi su velikog književnika Antona Pavlovića Čehova. No, stida je sve manje. Ljudi se ne stide više ni jedni pred drugima. Stid je gotovo nemoguće pronaći, a ako ga i ima negdje, suvremeni „umjetnici“, „kulturnjaci“, „državnici“, „znanstvenici“ čine sve kako bi posve nestao. Jer on koči „napredak“. Ništa ne smije biti sveto! Sve treba potpuno obezvrijediti! Samo tako svijet će trajno napredovati, a čovjek postajati svemoćniji i slobodniji.
Koje li sotonske prijevare… Postajemo li slobodniji i sretniji? Zar je sloboda to što u Hrvatskoj više od 3o0 000 ljudi nema posao? Barem toliko ih ne dobiva redovito plaču? Barem toliko ih je potplačeno?
Tek nekolicina, koja je i proglasila ubijanje vlastite djece „pravom žene da slobodno upravlja svojim tijelom“, uživa u svim mogućim luksuzima. Zar je normalno da 1% čovječanstva posjeduje 75% svih bogatstava? Zar je to sloboda? Demokracija? Napredak? Ti isti od tog 1% smatraju da je najveći problem to što se ljudi previše razmnožavaju! Zato izmišljaju sva ta „prava“ kojima truju ljudske duše, jer se osjećaju ugroženi. Žele biti trajno robovlasnici. Ne žele da itko ugrozi njihov perverzan način postojanja i da bi to spriječili spremni su na sve.
Ako treba potamanit će poput stoke milijune ljudi u besmislenim ratovima, svjesno izazvanim epidemijama ili nekim drugim oblicima kriza, samo da ostanu na vrhu.
Nedavno je jedan japanski ministar izjavio da bi stariji ljudi trebali brže umirati jer predstavljaju prevelik teret za budžet! I nije usamljen u tim izjavama. Zar stvarno mislite da je ozakonjenje eutanazije „briga“ za dostojnu smrt teških bolesnika i staraca? Nije. To je početak puta na kraju kojega će biti sasvim normalno da vlastodršci – sluge bestidnih bogataša, narede da svatko tko više nije sposoban raditi i brinuti se za sebe bude, ako treba i prisilno „isključen“ – ubijen.
Naravno, sve će to „bogovi“ s ovozemaljskog Olimpa lijepo upakirati u neku simpatičnu marketinšku priču i preko svojih medija kojima zaglupljuju narod i upravljaju njihovom sviješću, prodati kao nešto lijepo i dobro naivnom ljudskom roblju. I ljudi će to kupiti, a sve koji će ih upozoravati na laž koju kupuju proglasit će nazadnima, rigidnima, zaostalima iz srednjeg vijeka, klerofašistima…
Dobar čovjek zastidi se i pred psom. No, što kad se više čovjek ne stidi ni pred čovjekom? Tada Život ustupa svoje mjesto Smrti, a iz pepela rađa se nanovo Nada da Smrt nema zadnje riječi!
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
Foto: shutterstock.com