Drago Krpina: JANAFI, VJETROELEKTRANE, FIMIMEDIJE, REMORKERI..

Nažalost, tipična hrvatska priča. Budući mirogojski stanovnik u aleji velikana, bio je svojevremeno kandidat za predsjednika SDP-a, pa je postao glavni gospodarski strateg Pusićkina HNS –a, da bi se u potpunosti kao politička, menadžerska i LJUDSKA veličina ostvario kao nezamjenjivi kadar HDZ-a.

U kontekstu medijskog talambasanja o aktualnim i skorašnjim korupcijskim aferama (JANAF, VJETROELEKTRANE, REMORKERI, FIMIMEDIJE …)dozivam u pamet tekst koji sam objavio u knjizi TIRANIJA KAMELEONA, 2007. godine, kad je Hrvatskom “žario i palio” naočiti Splićanin . Pročitavši ga, iznova, i stavljajući ga u sadašnji kontekst, zaključujem da, za nevolju, ni malo nije izgubio na aktualnmosti. S takvim uvjerenjem, skidam prašinu s navedenog teksta.

„Ono što je sadašnja oporba, dok je bila na vlasti, započela, aktualna vlast je nastavila. Gdje sadašnja vlast stane, izgubi li predstojeće izbore, sadašnja oporba, ne dogodi li se nešto neočekivano, kao ponovna vlast, će nastaviti. Ostvarenju takvog, priželjkivanog, kontinuiteta, ozbiljna politička rasprava samo bi smetala pa je potrebno u što većoj mjeri onemogućiti je i nadomjestiti medijsko- političkim trikovma. Formula je sasvim prepoznatljiva:

Javno se svađaju, tajno dogovaraju. Javna svađa kao prašina u oči stranačkom članstvu i biračima, tajni dogovori kao način pokornog ispunjavanja svakovrsnih inozemnih zahtjeva. Ovako bi se prilično točno mogli opisati, ne samo trenutačni, već višegodišnji odnosi aktualnog predsjednika Vlade Ive Sanadera i vječnog partijskog gazde Ivice Račana. Njihove javne međusobne prepirke bave se, u biti beznačajnim društvenim i političkim pitanjima, dok njihovi tajni dogovori zahvaćaju sudbinska pitanja hrvatskog naroda i Hrvatske kao države.

O tomu je li Željka Antunović prodala kuću u Virovitici po višoj ili nižoj cijeni i je li Sanader platio pravi iznos za treći stan u zagrebačkoj vili, je li Ronko kupio stan od Zeca i tko je predsjedniku Vlade platio večeru zaista ne ovisi budućnost Hrvatske. Međutim o pitanjima kao što su; ubrzani nastavak rasprodaje najvrijednijih dijelova hrvatskog gospodarstva , institucionalno zatvaranje Hrvatske u neojugoslavensku tvorevinu pod nazivom „Zapadni Balkan“, bespogovorno udovoljavanje svakom zahtjevu Haaškog tribunala, pa makar se radilo i o zatvaranju nepoćudnih hrvatskih novinara, stambeno zbrinjavanje onih koji su ratovali protiv Hrvatske, potpuna liberalizacija prava stranaca da kupuju nekretnine u Hrvatskoj, i te kako ovisi budućnost hrvatskog naroda i opstanak Hrvatske kao uistinu slobodne i suverene države. Zaglušna halabuka koju hrvatskim građanima ovih dana posreduje

većina medija u Hrvatskoj, o tobože otpočetoj predizbornoj kampanji i žestokom stranačkom sučeljavanju zapravo je samo dobro smišljena kulisa iza koje iz hrvatskih ruku klize posljednji dijelići hrvatskog gospodarskog i političkog suvereniteta. O tom, za hrvatski narod pogubnom procesu, nema sučeljavanja između vlasti i oporbe. Dapače, o tomu, u okviru tzv. „saveza za Europu“ postoji potpuno i dosljedno suglasje. Daleko od javne političke graje, Vlada je prije desetak dana donijela odkuke o prodaji preostalih udjela u bivšim „Hrvatskim telekomunikacijam“ te u nekad hrvatskoj naftnoj industriji INI.

Unatoč čvrstom stavu od prije nekoliko mjeseci da neće prodavati svoj udjel u najmoćnijoj i u svjetu najpoznatijoj hrvatskoj tvrtci PLIVI, sad je i to na prodaju. Zanimljivo je da je Vlada promjenila stav o prodaji svog udjela u PLIVI nekako u isto vrijeme kad se kao PLIVIN „prosac“ uz islandski ACTAVIS pojavio i američki BARR. Ima li to operetno mijenjanje stavova neke veze s veronskom opernom premijerom tek će se, možda, vidjeti. Dok po medijima sve pršti od vatrometnih međustranačkih „sukoba“, ovih se dana u bruxelskim radionicama dogotovljuje okvir za uspostavu prve od „Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju“ predviđenih institucija „Zapadnog balkana“ a to je multilateralni

sporazum o zoni slobodne trgovine s Beogradom kao njezinim najizglednijim središtem. O tom pitanju ne čuje se ni jednog disonantnog tona od strane „ljutih“ političkih rivala. O toj stvari postoji „pakt o ne napadanju“ i to pitanje ni u kom slučaju, barem što se tiče potpisnika „saveza za Europu“ neće biti tema predizborne kampanje. Stvari jednako stoje i kad je u pitanju otvaranje mogućnosti strancima da bez ikakva ograničenja mogu kupovati

hrvatske nekretnine.

Dok su mediji dizali buku o tomu kako su vladajuća i najveća oporbena stranka otpočele predizbornu kampanju i kako neštedimice razmjenjuju političke udarce, šefovi tih istih stranaka u hladovini Banskih dvora, nazdravljali su dogovoru da prodaja strancima najvrijednijeg što Hrvatska ima, a to su njezine nekretnine, neće biti predmetom njihova javnog sučeljavanja, odnosno predizborne kampanje.

Hrvatska se zapravo , sa stanovišta demokratskog političkog sustava, nalazi u jednom posve neprirodnom stanju. Naime o sudbinskim političkim pitanjima za narod i državu, koja bi morala imati prioritet u javnoj političkoj raspravi, u Hrvatskoj rasprave zapravo nema. Umjesto sučeljavanja mišljenja i stavova o tim presudnim nacionalnim pitanjima javnosti se podmeću kvazi političke rasprave o, u biti, nevažnim stvarima.

U toj, dobro osmišljenoj, političkoj prijevari, posebna uloga namijenjena je medijima . Čini se, nažalost da je većina javnih glasila u Hrvatskoj, umjesto raskrinkavanja političkih manipulacija, spremna služiti upravo toj svrsi. Odvraćanje pozornosti javnosti od bitnih nacionalnih i egzistencijalnih pitanja i pokušaj nadomještanja ozbiljne i odgovorne javne političke rasprave o njima piljarskim međustranačkim prepirkam o banalnim stvarima nije ništa drugo nego gruba manipulacija.

Očito je, takvo stanje i te kako odgovara nečijim interesima i probitcima. Taj netko zasigurno nisu hrvatski građani.

Ono što je sadašnja oporba, dok je bila na vlasti, započela, aktualna vlast je nastavila. Gdje sadašnja vlast stane, izgubi li predstojeće izbore, sadašnja oporba, ne dogodi li se nešto neočekivano, kao ponovna vlast, će nastaviti.

Ostvarenju takvog, priželjkivanog, kontinuiteta, ozbiljna politička rasprava samo bi smetala pa je potrebno u što većoj mjeri onemogućiti je i nadomjestiti medijskopolitičkim trikovma. Formula je sasvim prepoznatljiva:JAVNE SVAĐE O NEBITNOM, TAJNI DOGOVORI O BITNOM!