Dragocjen prinos hrvatskoj kulturi

Gotovo na samu kraju prošle godine iz tiska je izašla knjiga Dva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića. Knjiga sadrži prvo moderno, cjelovito, kritičko izdanje latinskoga epa Plorantis Croatiae saecula duo, prvi put tiskana 1703, kao i uvodnu studiju, prepjev, bilješke i tekstološki pogovor. Prepjev, uvodnu studiju i bilješke potpisuje Zrinka Blažević, tekstološki pogovor i redakturu Bojan Marotti, a zajednički su priredili latinski tekst, i to prema dvama, različitim otiscima. Nije neobično što je tu knjigu objavila baš Matica hrvatska jer je riječ o djelu koje je oblikovalo važne ideologeme nacionalnog identiteta i uvelike posredovalo u formiranju nacionalnog pamćenja. S obzirom na naciotvorbeni potencijal toga epa nije naodmet povući paralelu između Ritterova spjeva i Gundulićeva Osmana, prve Matičine objavljene knjige, tiskane 1844, novim pravopisom. Odluka da prva knjiga novoosnovane Matice bude baš Osman bila je programatska: taj je ep trebao odraditi važnu nacionalnomobilizacijsku zadaću koja se u ono vrijeme postavljala pred književnost. U onome trenutku Osman je, zahvaljujući jezičnome idiomu (štokavskoj jekavici), kao i nekim tematsko-idejnim obilježjima (ponajprije slavenofilskom komponentom), zadobio značenje nacionalnog epa. Međutim, njegova slavenofilska komponenta ipak je vezana uz sporedne radnje, a u središtu je Osmana zapravo tema puča u Carigradu, odnosno tursko-turskoga sukoba koji je Osmana II. stajao glave. Usprkos golemu pothvatu što su ga obavili Ivan i Antun Mažuranić i Vjekoslav Babukić priređujući prvo moderno izdanje Osmana za tisak, pa i odjeku i učincima koje je ono imalo na nekoliko razina, taj ep u nacionalnoidentifikacijskom smislu ipak nije bio idealan za onu svrhu koju su mu preporoditelji namijenili.

Kritičko izdanje latinskoga izvornika priredili Zrinka Blažević i Bojan Marotti. S latinskoga prevela, uvodnu studiju napisala i bilješke sastavila Zrinka Blažević. Hrvatski prijevod redigirao, naglaske obilježio i tekstološki pogovor napisao Bojan Marotti. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Ulogu nacionalnoga epa nije mogla ponijeti ni od Osmana dosta starija Judita (između ostaloga i zbog toga što je riječ o čakavskome djelu), a ni hrvatske zrinijade – epska djela koja su opijevala junačku pogibiju Nikole Šubića Zrinskoga – nisu zaživjele kao nacionalni epovi. Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga, premda je u ono doba bio najčitanija hrvatska knjiga, ne donosi koherentnu priču, odnosno nacionalni narativ, nego je zbroj pjesama, pa tako ni on, što zbog formalnih i tematsko-idejnih ograničenja, a što zbog specifične poetike i estetike, nije zadovoljavao kriterije nacionalnoga epa.

Tako smo u procese buđenja nacije, zahvaljujući složenim povijesnim i kulturnim okolnostima, ušli sa stanovitim nedostatkom književnoga kapitala. Hoćemo li biti posve precizni, ta tvrdnja vrijedi za književnost pisanu hrvatskim jezikom. Opsegom znatno veća, latinska dionica hrvatske dopreporodne književnosti u preporodno je doba s jedne strane bila poznata jer su svi obrazovani ljudi čitali latinski, no s druge strane bila je gurnuta u zapećak jer zbog jezičnoga medija nije bila prikladna da iznese zahtjeve nacionalnoga preporoda. A upravo je u korpusu latinske književnosti nastao opus koji je oblikovao jasnu političku ideju o Hrvatskoj. Riječ je, naravno, o djelima Pavla Rittera Vitezovića, kojima je otvoren put zbivanjima u doba preporoda, odnosno postavljeni temelji oblikovanja moderne hrvatske nacije.

Personificirana Hrvatska

Dva stoljeća uplakane Hrvatske nije u najstrožem smislu riječi ep jer izostaju fabula i junak s poslanjem, no djelo ipak donosi koherentnu pripovijest o povijesti nacionalne zajednice. Izgovara ju personificirana Hrvatska. Pripovijedanjem su obuhvaćeni događaji dvaju iznimno teških stoljeća, obilježenih borbama protiv Osmanlija, od 1501. do 1700, no u uvodnim se stihovima prizivaju i dva sudbonosna događaja: pad Jajca pod Turke 1463. i Krbavska bitka 1493.

Kako je Zrinka Blažević pokazala u uvodnoj studiji, Vitezovićev ep hibridni je žanr: u njemu se spajaju elementi vergilijanskog, nacionalnog epa (a uz neke poetičke značajke tu je posebno važna pragmatička funkcija djela), s elementima ovidijevskih heroida. Potonji element razvidan je u izboru pripovjedača: u epu Dva stoljeća uplakane Hrvatske pripovijeda upravo Hrvatska, personificirana domovina-majka, te nacionalnu povijest oblikuje kao osobnu povijest patnje. U uvodnoj studiji podsjetila je na vezu između Dva stoljeća uplakane Hrvatske i Vitezovićeve hrvatske prozne Kronike iliti spomena vsega svieta vikov. Usto je prepoznala i elemente tužaljke – odnosno lamentacije, koja je doduše također tradirana iz antike, no u novome obliku u Vitezovićevo je vrijeme osobito cvala u poljskoj neolatinskoj i vernakularnoj književnosti te je zadobila i specifične političke zadaće. S tim je žanrom povezan i emocionalni naboj Vitezovićeva epa, pri čemu je autorica studije posebno izdvojila suosjećanje: naime, uz antičko, pasivno poimanje sažaljenja ovdje se javljaju i elementi aktivnoga kršćanskog suosjećanja, čime se osobna patnja promeće u kolektivnu djelatnu snagu. Emocionalni je naboj pak u tijesnoj vezi s mobilizacijom nacionalnoga kolektiva jer on treba pomoći da se prevlada aktualna društvena ili politička kriza. Nadalje, u brojnim sentencioznim retardacijama Zrinka Blažević identificirala je nasljeđe kršćanskoga neostoicizma; konačno, izdvojila je i konkretne političke implikacije tako oblikovana epa te je ukratko i na njih uputila.

Parafrazirala sam ovdje nekoliko smjernica za čitanje epa iz predgovora i kao poticaj za čitanje epa, no još i više zbog toga što treba naglasiti vrijednost uvodne studije: ona je pregnantna i po erudiciji doista respektabilna analiza Vitezovićeve Uplakane Hrvatske. Upućene u znanstveni rad Zrinke Blažević to neće začuditi: ona je potvrđena povjesničarka i riterologinja. Osim niza objavljenih historiografskih, posebno riteroloških studija, iza nje je i prijevod djela Croatia rediviva (1997), kao i knjiga Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije (2002). U uvodnoj studiji Uplakane Hrvatske ona je dala prvu sustavniju poetičku i retoričku analizu Uplakane Hrvatske. Osim toga, izdanje epa popratila je i opsežnim bilješkama: na osamdesetak stranica donijela je temeljit i pouzdan tumač u kojemu se objašnjavaju i komentiraju pojedini stihovi ili pojmovi, što knjigu čini i filološki i historiografski temeljitom. Tumač je dragocjen i stručnjacima i „običnim“ čitateljima kako zbog povijesnih činjenica koje objašnjava, tako i zbog toga što se Vitezović nerijetko služi perifrazom ili kojom drugom figurom koje danas nisu više lako razumljive.

Osim kritički priređenoga izdanja epa i prepjeva, uvodne studije i tumača, knjiga sadrži još jedan dragocjen prilog: to je tekst Bojana Marottija O priređivanju latinskoga izvornika i o nekim osobitostima hrvatskoga prijevoda. Marotti je također riterolog, i to strogo filološki usmjeren, te se u spomenutoj studiji očituje njegova doista iznimna upućenost u tekstološka pitanja i filološke probleme koje nameću Ritterov jezik i pravopis, a potpisuje i akcentuaciju prepjeva.

Spretna i domišljata prevoditeljska rješenja

I, konačno, nekoliko riječi o onome po čemu je ovo izdanje doista velik kulturni događaj. Brojni se tekstovi hrvatske neolatinske književnosti i opsegom i estetskim dostignućima mogu staviti uz bok vrhunskim inozemnim neolatinističkim djelima. No ta je dionica danas, da se poslužim tuđom sintagmom, baština bez baštinika. Broj onih koji mogu čitati latinsko pjesništvo postao je doista neznatan, a prijevodima oskudijevamo. O važnosti prevođenja, a posebice prepjevavanja, pri čemu je taj posao posebno osjetljiv u usporedbi s prevođenjem proze, i to naročito kad je riječ o grčkim i latinskim djelima, ne treba posebno govoriti, kao ni o tome da se veličina neke nacionalne književnosti mjeri i njezinim prijevodima. Ovim prepjevom dobili smo pravoga kapitalca: Uplakana Hrvatska to je za nacionalnu kulturu i u smislu opsega, i po značaju, i po značenju. Vještinu i lakoću kojom je prijevod načinjen prepoznat će i oni koji ne znaju latinski; oni koji ga znaju uočit će brojna neobično spretna i domišljata rješenja (spomenut ću samo jedan primjer: na jednome se mjestu uz imenicu Croatia veže anagramski atribut atrocia; prevoditeljica iznalazi ovakvo rješenje: „hrvat se moram / pošto me nazvaše Hrvatskom“).

S obzirom na opseg posla, Zrinki Blažević, koja iza sebe ima relevantne znanstvene radove, mnoštvo održanih pozvanih predavanja na međunarodnim konferencijama, pa i rutinu u nastavničkome radu, valja zahvaliti što je iskoračila iz ugodne pozicije sveučilišne profesorice i bacila se u mukotrpnu, iscrpljujuću i nimalo lukrativnu pustolovinu prepjevavanja. Prepjev epa Plorantis Croatiae saecula duo doista je dragocjen prinos hrvatskoj književnosti i kulturi uopće. Danas je ep kao književna vrsta mrtav; no bez obzira na to što živimo u neepskim vremenima, ipak nismo lišeni obveze da o nacionalnoj baštini skrbimo. No osim imperativa brige, baština nosi i povlasticu da se u njoj uživa. Ovom knjigom, rekli bismo, namiren je jedan dug. No osim prepjeva jedinoga u strožem smislu riječi nacionalnoga epa, dobili smo i prepjev koji se čita s užitkom. Tek je donekle zloguk naslov djela i u ovo današnje vrijeme, a i ne samo naslov, nego i brojni stihovi koji nisu izgubili na aktualnosti:

Tako sreća se mijenja: znake na vlastitu grbu

Morah promijeniti ì jā zbog čudnē mijene sudbìnē:

Mjesec se veže sa zvijezdom, dok bijela se miješaju polja

S poljima crvenim, kao da netko razbacuje kocke

Kako bi spravio igraću plohu za nekōg igrača.

Vlastita nije ga volja, već sudbina nagnala neka,

Da se od očīnskīh krepostī odvrati narod domaje.

(2697–2713)

(…)

Sada kopni pobóžnōst i pravična ljubav, dok sveta

Briga za općē dobro nadàsve je rijetka, i svađe,

Bozima mrske, posvuda bujaju, kao i divlja

Žudnja za pravdōm i krıvdōm. Braća se nè ljūbē više,

Jedva je mogūće naći druga u koga se uzdaš.

Nisu više na cijeni rod, a ni krepōst jer časti

Bogati zgrću ne birajuć način da steknū bogàtstvo.

Nagrada nema za zasluge, kazni za zločine nema,

Nà bolje nikako neće promijenit se navade naše.

Najzad se bojim da greškōm sudbònosnōm postalo ne bi

Umjesto slavenskog imena pisati robovsko ime:

Jer će s vremenom postati ropskim narod plemènit.

(2709 –2720)

Za razliku od Vitezovića, mi imamo državu i imamo jezik, no svejedno se služimo sa sve manje riječi, a i misli su nam sve tanje i kraće. Stoga je ovaj prepjev ne samo relevantna filološka, književna ili književnopovijesna činjenica nego i gesta koja ide suprotiva jezičnoj i intelektualnoj oskudnosti. Uostalom, kada bismo više čitali, bili bismo barem malo manje uplakana i malo više oživljena Hrvatska. Prepjev Vitezovićeva epa neka u tome bude poticajan i kao znak i kao stvarna lektira.