Vidiš onoga mladića tamo. Jede na travi. Sjedi. Spava. Ne izjeda ga ništa. Nije nazebao. K’ o oni tamo tamburaši, kad na njih počne ludi dirigent vikati. Ljepše je mladiću na travi. Spokojniji je. Puno je mirniji svod iznad njegove glave. Nije tako uvijek bilo. Nekad su ljudi veslali na brodovima kao robovi, bili nadničari u tuđim vinogradima, kovačnicama… kuhinjama. Uvijek je trebalo onih koji će brati, savijati i prati. Uvijek… kad bi samo znao taj usnuli mladić koliko je imao sreće – što je rođen u naše vrijeme. Kada nema zaveslaja robova, nadničarskih jecaja u tuđim vinogradima… kad bi samo znao. Kolika je sreća, izvrnuti se na travi, jesti, mirno zaspati…
Dražen Zetić