Dražen Zetić: Intimna prisjećanja na kulturu hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj
Ni u kojem slučaju, ne smijemo prestati cijeniti svoju vlastitu kulturu (unatoč izrazito teškoj socijalnoj i duhovnoj situaciji), bez obzira na malobrojnost i onemoćalost bilo gdje u svijetu. Jer upravo cijeniti svoju vlastitu kulturu, znači sama sebe prepoznati i poznati, otkriti i susresti. U tome navedenom kontekstu, vrednovati svoju baštinu, prije svega znači uvidjeti njezinu civilizacijsku vrijednost i osebujnu ljepotu, te iznimno dragocjen međugeneracijski značaj
… u ovoj divnoj svibanjskoj večeri – uspostavljamo nove mostove naših predaka. Gradimo nove horizonte prijateljstva. Vraćamo se na trenutak zaboravljenim korijenima u ne tako davnoj prošlosti. Osluškujemo echo srca, koje odjekuju sada i u Boki, i u Zagrebu, i u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj. Jedna od prvotnih nakana ove skromne izložbe – jest da donekle prispodobimo: prirodne, etnografske i historiografske zasebnosti podneblja juga Mediterana, prostora nekadašnje Crvene Hrvatske (prema tvrdnjama znamenitog povijesnog vrela Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. st.).
Potom, da prikažemo krajičkom oka, jednu napose veliku kulturnu – civilizacijsku epohu, koju je nesumnjivo ponajviše obilježio hrvatski narod zadnjih tisuću i petsto godina. Stoga, ponukani tom spoznajom, nedvojbeno da i danas nakon skončanih tisućljeća, imamo neprikosnoveno pravo – ne samo na blijeda sjećanja, nego i na neotuđivo pravo da i dalje bivamo, i da se i dalje rađamo.
Ne samo danas … nego i sutra, i za stoljeće, i za tisućljeće! Slijedom toga, i sam u nekom širem smislu riječi, intimnoga sam osjećanja, da je i to moje osobno djelomično poslanje, nastojati svojim istina odveć skromnim radom, trudom i naporom, kao nekakav samozatajni kroničar, samo neprimjetno bilježiti objektivom foto – aparata obrise Boke kotorske, i još neispisana poglavlja iz vjedara zajedničke budućnosti; te dijeliti sudbinu svoga naroda, sve njegove poraze i pobijede – ma kakvi god bili u vremenu koje nezaustavljivo navire.
Ni u kojem slučaju, ne smijemo prestati cijeniti svoju vlastitu kulturu (unatoč izrazito teškoj socijalnoj i duhovnoj situaciji), bez obzira na malobrojnost i onemoćalost bilo gdje u svijetu. Jer upravo cijeniti svoju vlastitu kulturu, znači sama sebe prepoznati i poznati, otkriti i susresti. U tome navedenom kontekstu, vrednovati svoju baštinu, prije svega znači uvidjeti njezinu civilizacijsku vrijednost i osebujnu ljepotu, te iznimno dragocjen međugeneracijski značaj.
Nadasve je interesantno, da smo Boku udomili, u ovoj čarobnoj secesijskoj dvorani u Hrvatskoj Paneuropskoj uniji, koja i sama nastoji predano podsjećati na civilizacijske tekovine svih europskih naroda, gdje osobito svojim kulturološkim identitom u cijelosti Boka kotorska pripada, zauzimajući značajno mjesto u kolektivnoj memoriji jednog tisućljetnog naroda.