Na ruševinama izdahnulih carstava proteklih vjekova, poznata je činjenica da su u povijesti ljudskoga roda, postojali daleko značajnije alijanse vladanja i trijumfalne moći okrutnih monarha i vojskovođa, ali je jedan neznatan svojom brojnošću u nekim globalnim razmjerima, hrvatski narod, uvijek uspijevao nadživjeti u tim stravičnim krvoprolićima skarabejskih žandarskih era, svirepim pljačkaškim pohodima, razornim potresima u Boki kotorskoj, legendarnim vojničkim podvizima Bokeljske mornarice, masovnim stratištima (2000 grobišta pri završetku II. svjetskog rata), epidemijama kuge (koja se spominje samo u Kotoru devet puta), ipak na svoj osobiti kroatološki način opstati u kontinuitetu, i biti prisutan u jednom velikom kulturno – civilizacijskom podneblju drugoga tisućljeća.
No, danas taj isti žilavi narod, preventivno bi trebao sama sebe, bez odgađanja revitalizirati (korjenito preobraziti iz samih pora duhovnosti svoga bitka), te načiniti u svim policentričnim smjerovima strategije (biološkog, ekonomskog i geopolitičkog strateškog on – line mozga), koje će zorno predočavati alternativne puteve cjelokupnog kulturološkog i – inog drugog djelovanja.
Jedan od tih mogućih puteva, jamačno bi mogao biti podizanje svijesti o prokreativnoj biološkoj masi (solidarnom generacijskom ključu) i promišljenoj pronatalitetnoj politici cjelokupne hrvatske zajednice. U tome kontekstu, posebice treba istaknuti tiskani iznimno značajni zbornik simpozija Demografske promjene i kulturna baština Boke kotorske (2019.), u izdanju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu.
Slijedom toga, neupitno je da treba poduprijeti sve dobronamjerne idejne okosnice, koje u dugoročnim perspektivama donose nova ishodišna težišta i realne osnove zdrava ozračja opstanka svome vlastitom narodu. Na tim oštrim bridovima sječiva stvarnosti, bezuvjetni imperativ morao bi biti a priori djelotvorna prisutnost u dramatičnim procijepima sadašnjosti, i konstantno trezveno razmišljanje o kolotečinama neodgodivih poglavlja samozatajne naviruće budućnosti.
Štoviše, uz tu nadanu (re)obnovu zametaka bokeška duha, neophodno je i oživjeti stare skriptorije (Catarum Croaticum), ljetne (kamenoklesarske) radionice za klesanje glagoljskih natpisa, izraditi prvi Leksikon Hrvata iz Boke, oslikati impresivne murale posvećene značajnim nadnevcima iz hrvatske etnologije tzv. CEF (Croatica Boca ethno festival), pokrenuti tiskanje trenutačno nedostupnih kotorskih (dalmatinskih) rijetkih sakralnih tekstova, utemeljiti Međunarodnu fondaciju za kolonije slikara sakralne umjetnosti i arhitektonike Boke kotorske i primorja do Drača u današnjoj Albaniji „Portreti predaka“ u Gornjem Stolivu, Budvi, Baru, Ulcinju, Svaču, Skadru i Draču (posvećenu redu sv. Benedikta), potaknuti održavanje memorijalnih plivačkih maratona u spomen na brojne moreplovce „Marko Martinović“ u Perastu (prema otocima sv. Juraj i Gospe od Škrpjela), pokrenuti izradu prve monografije „Tragovima Grgura Barskoga“ (koja bi obuhvatila prostor Bijele i Crvene Hrvatske).
Nama sumnje, da je već odavno sazrelo vrijeme da se negdje u Hrvatskoj, primjerice u Zadru ili Rijeci (ili u razgranatom arhipelagu hrvatskih otoka – zbog kopnene povezanosti i žive tradicije glagoljaštva – npr. Krk), ustoliči jedan sveobuhvatni Hrvatski muzejski – dokumentacijski centar iseljenika „Sveti Leopold Bogdan Mandić“ iz cijeloga svijeta, i omogući kudikamo ozbiljnija zastupljenost hrvatskih domoljuba iz dijaspore u Hrvatskom državnom saboru.
Nadalje je neophodno zapodjenuti konkretne projekte vizualizacije, objedinjavanja hrvatske kulturne baštinu u jednu iznimno raznoliku europsku (svjetsku) organsku cjelinu, kako bi napokon u jednom Kroatološkom Partenonu bili predstavljeni svi bastioni grandioznih ljepota jedinstvene riznice umjetnosti jugoistoka Jadrana, ali i sveukupne hrvatske iseljeničke zajednice na šahovnici društava, kultura i civilizacija diljem svijeta. Stoga je osobito značajno u ovom nadanom sudbinskom času, zakučastim meandrima sutrašnjica, nanovo rasvijetliti točke tih tisućljetnih postojbina, te iznaći najistaknutije kulturološke i vjerske zasade, korijene i vrela.
Pa je u kontekstu prijašnjeg rečenoga, nedvojbeno konstantno poticati sveobuhvatne procese povezivanja svojevrsne unutarnje baštinske kohezije, strateškog kulturološkog digitaliziranja razasutih fragmenata duha diljem svijeta, u jedinstvenu sinergijsku bazu (elektronskim umreživanjem svih značajnih civilizacijskih obrisa i tragova hrvatskoga naroda kroz povijest poput CARNET – a (digitalne kroatološke Aleksandrije) hrvatskog narodosnoga bića kroz historiju svoga dosadašnjega postojanja), bez obzira na kojemu se području nekoć obitavali, djelovali, stvarali i živjeli.
Nadam se da će moj hrvatski narod u nadolazećim vremenima, kudikamo više puštati niz lice suze radosnice, i promišljeno prokrčivati nove horizonte budućnosti. U bespućima havarija koje će se jednoga dana opet ponavljati, potrebni su nam gorostasni svjetionici materinskog jezika i jasni putokazi samoidentifikacije jednog tisućljetnog naroda u nestabilnim poredcima novih digitalnih oluja umjetne inteligencije trećega milenija.
Dražen ZETIĆ
Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti