Biram DOBRO

… jer BUDUĆNOST nema drugo IME!

Povijest

Dražen ZETIĆ: Specifičnosti istočne liturgije Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj

Riječ koja je nekada u Ateni i Rimskom Carstvu označavala prisilni porez i financiranje ratnih brodova, s proglašenjem slobode kršćanstva transformirala se u najuzvišeniji čin zajedništva. Danas se njezina punina i raznolikost najslikovitije zrcale u tri drevne liturgije kršćanskoga Istoka.
“Neka svi znaju da je za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava od najveće važnosti poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu Istočnjaka”

— (Unitatis Redintegratio, br. 15)

Izraz koji danas povezujemo isključivo s mistikom, tamjanom i svečanim crkvenim pjesmama, vuče korijene iz posve svjetovnog, pa čak i politički oporog okruženja antike. U drevnoj Grčkoj, od 5. do 4. stoljeća prije Krista, liturgija je označavala svaku besplatnu službu za narod i zajednicu, obavljanje javnih časti te namirenje popratnih troškova. Imućnim građanima Atene svake se godine nametala obveza financiranja javnih manifestacija – od organiziranja sportskih natjecanja i kazališnih predstava do opremanja vojske, konjice i ratnih lađa u trenucima ratne opasnosti. Pod rimskom upravom, posebice u Egiptu, liturgija se pretvorila u prisilni rad na javnim građevinama, što je često vodilo do potpunog osiromašenja imućnijeg domaćeg stanovništva.
Izlazak iz mraka katakombi
Usporedno s ovim političkim procesima, rano kršćanstvo preuzima grčki pojam leitourgia, korijenski ga mijenjajući iz „službe narodu“ u „službu Božju za narod“. Međutim, sve do sudbonosne 313. godine, kršćani su bili nemilosrdno proganjani od rimskih careva. Svoje su liturgijske čine obavljali u strogoj tajnosti: u privatnim skrovitim zgradama, spiljama ili mračnim podzemnim hodnicima rimskih katakombi.
Preokret se događa kada car Konstantin Veliki Milanskim ediktom daje potpunu slobodu kršćanstvu. Kada njegovi nasljednici kršćansku vjeru proglašavaju državnom religijom, bogoslužje konačno izlazi iz tamnog podzemlja na svjetlo dana. Od tog trenutka počinje povijest javnih kršćanskih domova molitve.
Sama riječ crkva pritom dobiva dvovrsno značenje. U općem pojmu, ona označava samu građevinu, hram ili prostoriju u kojoj zakoniti crkveni posrednici vrše bogoslužje. U svom vlastitom, izvornom značenju, Crkva (s velikim početnim slovom) predstavlja zajednicu ljudi koji ispovijedaju nauk Isusa Krista, primaju njegove svete Tajne (sakramente) te priznaju rimskog biskupa, papu, kao nasljednika sv. apostola Petra i namjesnika Kristova na zemlji.
Zlatno doba i podjela obreda
Ulaskom kršćana u raskošne carske bazilike započinje tzv. zlatno doba liturgijskoga razvoja. Dok je prednicejska liturgija u bitnim crtama bila jednaka i s mnogo prostora za improvizaciju, institucionalizacijom Crkve dolazi do kristalizacije različitih liturgijskih tipova. Tu nastaju ključne razlike između Zapadne i Istočne crkve.
Dok Zapadna crkva u užem smislu liturgiju naziva misom i kroz godinu koristi uglavnom jednu strukturu s promjenjivim molitvama, bizantski obred, kojeg vjerno čuva i prakticira Grkokatolička crkva, kroz liturgijsku godinu izmjenjuje tri potpuno različita tipa bogoslužja.
Tri stupa istočne tradicije
    • Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga (Svakodnevno slavlje radosti): Formirana u 4. stoljeću, ovo je najčešće služena liturgija. Carigradski patrijarh Ivan Zlatousti, poznat po iznimnoj rječitosti, skratio je i sažeo starije, preduge tekstove kako bi ih približio vjernicima. Njezin je naglasak na uskrsnoj radosti, pobjedi nad smrću i milosrdnom Bogu koji se predaje narodu kroz darove Kruha i Vina.
    • Liturgija sv. Bazilija Velikog (Svečana teološka dubina): Starija od Zlatoustove, ova se služba odlikuje dugim, iznimno poetičnim molitvama u dijelu anafore (kanona euharistije). Služi se svega deset puta u godini – uglavnom tijekom korizmenih nedjelja, na Veliki četvrtak i subotu, te na Badnjak i Bogojavljenje. Sporije, svečano pjevanje uvodi vjernike u kontemplaciju povijesti spasenja, od stvaranja svijeta do Kristova otkupiteljskog čina.
    • Liturgija pretposvećenih darova (Susret u tišini posta): Tradicionalno pripisana papi sv. Grguru Dijalogu, ova se služba koristi isključivo tijekom Velikog posta (Korizme). Budući da je puna liturgija slavlje Uskrsnuća, smatralo se da njezina radost ne odgovara strogom postu i pokori. Zato ova služba nema pretvorbe darova, već se vjernici pričešćuju kruhom i vinom posvećenim prethodne nedjelje. Obavlja se u polumraku, uz tamne odežde i duboke poklone do zemlje (metanije), dosežući vrhunac u mističnoj tišini prijenosa darova na oltar.

Od antičke prisile i tereta namijenjenog opremanju ratnih brodova, liturgija je unutar crkvenih zidova postala dragovoljna služba ljubavi i vrhunac duhovnog života – prostor u kojem se, kroz različitost obreda, slavi isto otajstvo ljudskog susreta s Bogom.

 

 

 

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

 

Dražen ZETIĆ

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pisac, pjesnik, fotograf, snimatelj, zaljubljenik u kulturu, povijest i umjetnost.