Dražen ZETIĆ: Znamenite ličnosti iz povijesti Grkokatoličke crkve na našim prostorima
Od dramatičnog potpisivanja Marčanske unije početkom 17. stoljeća pa sve do modernog katoličkog novinarstva u jeku komunističkih progona, povijest Grkokatoličke crkve na hrvatskim prostorima ispisana je djelovanjem izuzetnih pojedinaca. Ti biskupi, povjesničari, pisci i novinari nisu bili samo crkveni dostojanstvenici, već ključni akteri opće kulturne i znanstvene povijesti koji su izgradili trajne mostove između kršćanskoga Istoka i Zapada
Grkokatolička crkva u Hrvatskoj, pravna i duhovna sljednica povijesne Marčanske eparhije utemeljene 1611. godine, danas predstavlja jedinstveni fenomen unutar domaćeg kulturnog i vjerskog prostora Križevačke eparhije. Riječ je o zajednici koja u potpunosti čuva drevni i bogati istočni, bizantski obred, dok istodobno prebiva u punom sakramentalnom i institucionalnom jedinstvu s rimskim papom. No, taj opstanak u često nepovoljnim, pa i turbulentnim geopolitičkim okolnostima nije bio slučajan. On je rezultat vizije, ustrajnosti i duboke naobrazbe niza znamenitih ličnosti koje su nadrastale strogo konfesionalne okvire i ostavile neizbrisiv trag u formiranju hrvatske znanosti, novinarstva i obrazovanja.
Temelji identiteta: Vladike vizionari s prve crte povijesti
Sve je počelo s čovjekom koji je morao donijeti sudbonosnu odluku u vremenu osmanskih prodora i masovnih uskočkih seoba. Simeon Vratanja, koji je početkom 17. stoljeća preuzeo vodstvo nad kršćanima grčko-slavenskog obreda na ovim prostorima, uvidio je da se opstanak njegova naroda u Vojnoj krajini može osigurati jedino jasnim crkvenim i pravnim statusom. Godine 1611. Vratanja odlazi u Rim gdje s papom Pavlom V. potpisuje dokument o crkvenom zajedništvu, čime službeno utemeljuje Marčansku eparhiju. Njegov je čin označio rođenje grkokatolicizma na našim prostorima, dajući uskočkim obiteljima vjersku autonomiju i zaštitu.
Međutim, opstanak novonastale zajednice ovisio je o obrazovanju. To je najbolje shvatio Pavao Zorčić (vladika od 1671. do 1685. godine), čovjek iznimne teološke i filozofske naobrazbe, školovan u isusovačkim zavodima. Zorčić se suočavao s golemim pritiscima i unutarnjim sukobima u samom manastiru Marči, zbog čega je napisao i znamenitu obranu vjerske pozicije pod nazivom Apologija (1663.). Ključni trenutak njegova pontifikata dogodio se 1681. godine, kada na zagrebačkom Gornjem gradu utemeljuje Grkokatoličko sjemenište. Osnivanjem ovog sjemeništa, koje u kontinuitetu djeluje već stoljećima, Zorčić je stvorio trajni duhovni i kulturni inkubator iz kojeg će izići generacije najumnijih ljudi Žumberka i šire regije.
Kada su protivnici zajedništva 1739. godine spalili povijesni manastir u Marči, grkokatolička je opstojnost bila ozbiljno ugrožena. Teret obnove pao je na leđa Bazilija Božičkovića (1711. – 1785.), posljednjeg marčanskog i prvog službenog križevačkog biskupa. Božičković je bio vrhunski diplomat. Uz izravnu potporu carice Marije Terezije, uspio je kod pape Pija VI. ishoditi povijesnu bulu Charitas illa (1777.), kojom je osnovana samostalna Križevačka eparhija sa sjedištem u Križevcima. Time je istočni obred dobio trajnu pravnu i institucionalnu neovisnost na prostorima Habsburške Monarhije.
Od gornjogradskog sjemeništa do rektorskog lanca: Znanstveni divovi
Utjecaj grkokatoličkih intelektualaca ubrzo je nadišao crkvene krugove i snažno oblikovao modernu hrvatsku znanost. Najbolji primjer za to je akademik Tadija Smičiklas (1843. – 1914.), rođen u žumberačkom selu Reštovu. Smičiklas je kao dječak primljen u Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu, koje je s pravom nazivao duhovnim i kulturnim centrom Žumberčana. Iako je sjemenište napustio kako bi se posvetio laičkom profesorskom zvanju, ostao mu je privržen cijeloga života, kupivši kuću u neposrednoj blizini te ostavljajući zaklade za školovanje mladih grkokatoličkih pitomaca.
Smičiklas je napisao prvu cjelovitu, kritički utemeljenu “Poviest Hrvatsku” te pokrenuo monumentalno izdavanje izvora pod nazivom Diplomatički zbornik. Svojim je radom zaslužio mjesto predsjednika Matice hrvatske, predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a izabran je i za 14. rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Uz njega, kulturni uspon Žumberka predvodio je i Gabre Badovinac (1844. – 1913.), rektor gornjogradskog sjemeništa, prosvjetitelj i političar koji je neumorno radio na opismenjavanju i društvenom podizanju svog zavičaja. Istodobno, klerik i profesor Nikola Severović (1840. – 1912.) posvetio je svoj život pedantnom očuvanju i tiskanju liturgijskih knjiga pisanih crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom, sprječavajući asimilaciju i zaborav drevnih tekstova.
Hrabrost u olujama 20. stoljeća: Novinarstvo i humanost
Dvadeseto stoljeće donijelo je nove, još surovije totalitarne izazove u kojima su grkokatolički prvaci ponovno morali pokazati iznimnu čvrstoću. Vladika Janko Šimrak (1883. – 1946.), križevački biskup i doktor teologije, ostao je upamćen kao neumorni povjesničar, ali prije svega kao humanist. Tijekom razaranja u Drugom svjetskom ratu, Šimrak je organizirao opsežne humanitarne akcije, udomljavajući i spašavajući tisuće ratne siročadi i izbjeglica iz svih dijelova regije, posve bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Zbog svog beskompromisnog stava i odbijanja svrstavanja uz totalitarne ideologije, bio je proganjan od strane poslijeratnih komunističkih vlasti.
Naposljetku, nemoguće je govoriti o suvremenoj povijesti Crkve i medija na našim prostorima bez spomena don Živka Kustića (1930. – 2014.). Kustić je bio grkokatolički svećenik, kanonik i teolog koji se prometnuo u apsolutnog diva modernog hrvatskog novinarstva. Kao dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila (od 1972. do 1993. godine) i pokretač Informativne katoličke agencije (IKA), Kustić je redefinirao pojam vjerskog tiska u socijalizmu.
Pod kultnim pseudonimom “Don Jure”, u svojim je redovitim kolumnama analizirao društvenu stvarnost hrabrošću koja mu je redovito donosila sudske procese i stalni nadzor zloglasne Udbe. Kustić je bio idejni pokretač velikih nacionalnih crkvenih okupljanja koja su u vremenima ideološke stege okupljala stotine tisuća ljudi, otvarajući prostore slobode i dijaloga. Njegova izjava da je “teško biti hrvatski grkokatolik”, ali da je ta pozicija istodobno i blagoslov jer spaja svjetove, ostala je trajnim svjedočanstvom ove specifične duhovnosti.
Zaključak
Gledajući kroz stoljeća, znamenite ličnosti Grkokatoličke crkve na našim prostorima nikada nisu bile zatvorene u hermetične crkvene okvire. Od Simeona Vratanje do don Živka Kustića, ovi su ljudi aktivno sudjelovali u najvažnijim povijesnim, znanstvenim i medijskim procesima nacije. Svojim su djelovanjem dokazali da istočna liturgijska baština, pretočena u hrvatski kulturni kontekst, donosi neprocjenjivu širinu i intelektualnu dubinu, podsjećajući nas na univerzalnost kršćanske kulture koja diše s oba svoja plućna krila – istočnim i zapadnim.
Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dražen ZETIĆ
