Te divne, hrabre majke
U orošenim laticama bijelih jaglaca
zveckaju kapi proljetnih kiša.
Odjekuju poput vriska nesretnih žena.
Jeza od pijanog čo’jka u mračnim potkrovljima,
grubih šaka,
uvreda,
modrih masnica ispod oka,
pokeraških para rasutih u
zadimljenim seoskim kafanama.
Izubijane.
U ranama.
Nenašminkane.
Bez skupocjenih parfema,
otmjenih svilenih haljina.
Skrivene u sjenama zidova.
Bezglasnim drhtajima usana.
Unesrećene.
Te divne, hrabre majke
i u sramoti svojih muka
sjaje ovjenčane neokrnutom ljepotom.
Dražen Zetić
