Đuro VIDMAROVIĆ: Bosanska kraljica Katarina živi u narodnom sjećanju

Alma Bernatović

Sestra Alma Bernatović je rođena 1943. u Donjoj Mahali kod Orašja, a umrla je 2021. u Kloštar Ivaniću. Bila je franjevka hrvatsko – bosanske franjevačke provincije. U samostan je krenula zajedno sa sestrom Marom (franjevačkim imenom s. Brigita). Svoje uspješno djelovanje ostvaruje najviše u samostanu u Kloštar Ivaniću. Ondje je objavila pet pjesničkih zbirki. U jednoj od njih, koja nosi naslov „Junaci“ nalazi se pjesma posvećena bosanskoj kraljici Katarini Kosača, pod naslovom: „Bosanska kraljica Katarina 1463.“ Pjesma je pisana u stilu franjevačke tradicije, ili možda preciznije, pučkog poetskog iskaza koji je nekada bio na visokoj cijeni. Tim iskazom autorica želi pokazati dubinu povijesne memorije svoga naroda glede slave i svetosti pokojne kraljice Katarine.

Bosanska kraljica Katarina se zvala

Za Kralja Stjepana Tomaša ona se udala.

Djecu Katarinu i Sigizmunda je imala.

Padom Bosne Turčin joj djecu poturčio

I na islam u Sarajevu prisilio.

Padom Jajca 1463. pastorka Stjepana Tomaševića

Kralja, Turci u Ključu ubiše

I bosansko kraljevstvo rasturiše.

Katarina u Dubrovnik pobjegla

Jer islamu se nije predati htjela.

Iz Dubrovnika u Rim požurila

I papi svoju Bosnu oporukom ostavila.

I neki drugi kraljevi tako učiniše

Zbog Turaka papi svoje zemlje ostaviše.

I sa Crnom Gorom tako napraviše.

Katarina franjevačkom trećoredicom postala,

Sirote i udovice pomagala, crkve gradit dala.

Puk u Bosni počeo misliti da bi je

Blaženom i svetom trebalo proglasiti.

U Rimu je dušu ispustila i u crkvi

„Nebeska Vrata“ sahranjena 1478. bila.

Sestra Alma Bernatović je ovoj pjesmi priložila reprodukciju poznate slike nepoznatog autora koja prikazuje Katarinu Kosača s kraljevskom krunom na glavi. Slika se nalazi u samostanu u Kraljevoj Sutjesci.

Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1424.- Rim, 25. listopada 2478.), bila je kraljica Bosne, kao supruga kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, pretposljednjeg bosanskog kralja. Rođena je u Blagaju pored Mostara oko 1424. godine, od Jelene Balšić, kćerke Balše III. i Stjepana Vukčića Kosače. koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedricha III. nazvan “Herzog”-om, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov “Vojvoda Humske zemlje”. Kosača titulu u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku “herceg od Svetog Sabe“. Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina. Njezina je udaja 1446. godine dogovorena kako bi se uspostavio mir između kralja i njezina oca.

Tijekom osmanlijskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. svibnja 1463. godine, Katarina je sudjelovala u obrani. Nakon izdaje Bobovca kraljica Katarina je, prema predaji, sa djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice prema Dubrovniku. Osmanlije su iz zasjede zarobili njezinu djecu, odveli ju Istanbul i islamizirali. Teško pogođena sudbinom djece nastavila je bijeg do Dubrovnika, a odanle u Rim. Kao mudra i dalekovidna osoba, sa sobom je u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (uključujući i kraljevsku krunu), koje su se kao simboli kraljevske moći dostojanstva prenosile s kralja na kralja. Obje činjenice govore kako je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Mač svoga pokojnoga muža pohranila je u Dubrovniku “pod zavjetom da se on preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje”.

Dubrovnik je kao osmanlijski saveznik bio izložen opasnosti zbog boravka bosanske kraljice koju Sultan želi zarobiti kako bi eliminirao cijelu bosansku kraljevsku obitelj, zbog čega Katarina bježi u Rim gdje ju je Papa primio kao legitimnu bosansku Kraljicu u izbjeglištvu, sa svim počastima koje su pripadale vladarima, priskrbivši joj sve potrebno za život. Kraljica je patila za djecom. Živjela je samozatajno i svetačkim životom. Ali djelovala je i diplomatski. Molila je papu da organizira obranu njezina Kraljevstva. Doista, Papa Pio II. 12. kolovoza 1464. u Anconi je okupio vojsku kojoj je bio na čelu i bili su spremni krenuti u oslobađanje Bosanskoga kraljevstva. Međutim, tri dana kasnije papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Kraljica Katarina se do kraja života zalagala se za oslobođenje svoga Kraljevstva i djece.

Osjetivši kako joj godine istječu, učinila je posljednji državnički potez: kao legitimni monarh u svojoj oporuci pet dana prije smrti, svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu, ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad  svoje zemlje ostavlja u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njima upravljati po svojoj mudrosti. Bio je to državno-pravni akt koji nikada nije legaliziran.  Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu na glasu svetosti. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kada je proglašena blaženom.

Budući je ovo godina kada obilježavamo 600. obljetnicu rođenja kraljice Katarine, ovaj pjesnički uradak pokazuje njezinu i današnju popularnost u Bosni, zemlji kojoj je ostala vjerna do smrti.