Nakon dvadeset i sedam godina braka,
otišla si s ljubavnikom.
Noću se znojim,
ne jedem danima. U dnevnom boravku
samo me još stare fotografije podsjećaju na
naša zajednička ljetovanja, izlete s djecom, kratke vojničke susrete.
Zar si baš morala u ovom nezgodnom času napustiti
dugo otplaćivani stan iz ranih šezdesetih godina,
dvadeset i sedam godina oca svoje djece…?
A znam, reći ćeš kada umrem,
da me nikada nije bilo, da sam te varao s drugim –
puno mlađim ženama,
da si petkom sama pila kavu u kuhinji.
Da sam ostavio najljepše godine braka na dugim cestama Italije, Mađarske…
Puste noći prespavao u autu sa psom, nekome šugavom motelu,
dok je se neki mangup grijao uz divlju vatru tvoga rumenog tijela.
Jednoga dana krenuo sam da te vratim,
da te barem na pola sata vidim.
Čekao sam satima ispod balkona tvoje zgrade.
Čitao nezainteresirano jeftino izdanje nedjeljnoga magazina.
U sebi se nadao da ćeš već jednom proći,
možda na kiosk po maramice preko puta željezničkoga kolodvora,
možda ćeš slučajno poći ubaciti nekome suzama isprano pismo u
korozijom vremena ofarbani žuti poštanski sandučić…
Tvoj ljubavnik je poslao policiju da me kao zatvorenika
u lisicama provedu gradom.
Da me ljudi s žaljenjem sude,
ko’ da sam kriminalac koji je ukrao tvoju
ljubav prije dvadeset i sedam godina.
Ah, gdje je tvoja ljubav nestala!
Vratiti sate, oprostiti, ne znam je li kasno za to… ?
Ne znam…
Jednoga dana ću nenadano sklopiti oči, i umrijeti.
Nije bitno: od infarkta, gladi… brige.
Nikome neće biti žao…
I nitko te više neće čekati satima ispod balkona u tvojoj zgradi
Preradovićeve 25…