Dvadeset knjiga ruskih pisaca koje svijet najviše voli

1. Lolita, 1955.

Jedan od najprovokativnijih romana Vladimira Nabokova. Napisan je na engleskom jeziku. Priča o odnosima između odraslog muškarca i dvanaestogodišnje djevojčice raspaljivala je maštu Amerikanaca. Roman je 1962. godine ekranizirao Stanley Kubrick, a scenarij za film napisao je Nabokov osobno. Prema verziji Modern Libraryja „Lolita“ je na četvrtom mjestu liste 100 najboljih djela napisanih na engleskom jeziku.

2. Zločin i kazna, 1866.

Danas se u Sankt Peterburgu organiziraju ekskurzije po mjestima gdje se odigravala radnja ovog najpoznatijeg djela Fjodora Dostojevskog. To je urbani roman o običnom studentu s Napoleonovim kompleksom. Dostojevski je bio primoran napisati ga jer je prokockao sav novac i nije imao od čega lihvarima vratiti dugove. Jedan od najčešće ekraniziranih ruskih romana (8 ekranizacija u inozemstvu), a poslužio je i kao osnova za mnoge kazališne komade.

3. Ana Karenjina, 1873-1877.

„Princip Ane Karenjine“ – tako se u društvenim znanostima naziva početak romana: „Sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“. Brojne čitatelje iritiraju, kako glavna junakinja (prilično histeričan lik), tako i melodramski sadržaj, ali roman je i pored toga doživio preko 20 ekranizacija u svijetu. Najnovija britanska filmska varijanta s Keirom Knightley u glavnoj ulozi pojavit će se na velikom ekranu u rujnu.

4. Rat i mir, 1863-1869.

„Sprava za mučenje“ svih ruskih školaraca (obavezna lektira u njihovom školskom programu), četvorotomni roman-epopeja zamišljen je kao priča o sudbini dekabrista (sudionika ruskog plemićkog opozicijskog pokreta 19. stoljeća). Međutim, u potrazi za idejnim izvorima dekabrističkog pokreta Tolstoj se morao posvetiti ratu protiv Napoleona 1812. godine. Oko sedam puta Tolstoj je svojom rukom prepisao cijeli roman, a pojedine epizode i preko dvadeset puta. Poslije svake redakture on je u vlastitom romanu nalazio idejne i literarne nedostatke.

5. Braća Karamazovi, 1880.

Najdublje i najsloženije djelo Fjodora Dostojevskog. Pisac je umro prije nego što je završio rad na romanu. Postojeći roman samo je prvi dio zamišljene „Životne priče velikog grješnika“. Prema zamisli, Aleksej Karamazov trebalo je postati revolucionar. Pisac nije dočekao prvi atentat na cara Aleksandra II., a da jest, taj događaj bi njega, istinskog monarhista, vjerojatno potaknuo da usmjeri roman u posve drugom pravcu.

6. Majstor i Margarita, 1929-1940.

„Majstora i Margaritu“ Mihaila Bulgakova ruska kritika neformalno smatra najzanimljivijim romanom 20. stoljeća. Priča, koja inače nije uobičajena za rusku književnost, sadrži „roman u romanu“, scene iz raznih kultura i epoha, opise vraga i Isusa koji proturječe prihvaćenim kanonima… Sve to fascinira čitatelja. Sovjetska vlast, međutim, nikako nije mogla prihvatiti roman koji dira u pitanja religije, tako da je knjiga dugo kružila u rukopisima. Prvi put je objavljena u periodičnom izdanju tek poslije autorove smrti i to u prilično skraćenoj, cenzuriranoj verziji. Danas se roman, naravno, objavljuje u cjelini.

7. Idiot, 1868.

Riječ „idiot“ kod Fjodora Dostojevskog nije ni pogrdna, ni uvredljiva. Ona za njega ne znači da je čovjek mentalno zaostao, nego da je izvanredno smiren i blag. Idiot u romanu je knez Miškin, utjelovljenje kršćanskog morala, „izabrani čovjek“. Slika Hansa Holbeina mlađeg „Krist u grobu” potaknula je autora da napiše ovaj roman. Kroz usta kneza Miškina, Dostojevski iznosi vlastitu misao da gledajući tu sliku „čovjek može i vjeru izgubiti“.

8. Doktor Živago, 1945-1955.

„Doktor Živago“ istovremeno je roman i zbornik stihova glavnog junaka, ljekara i pjesnika Jurija Živaga. Komunistička partija Sovjetskog saveza došla je do zaključka da Boris Pasternak dvosmisleno interpretira Oktobarsku revoluciju i druge „slavne domete komunizma“. Pasternak je 1958. godine za ovu knjigu dobio Nobelovu nagradu, ali je tadašnji vođa SSSR-a, Nikita Hruščov, bio krajnje nezadovoljan tako visokom ocjenom antisovjetskog romana te se Pasternak morao odreći nagrade. „Doktor Živago“ objavljen je u SSSR-u tek krajem perioda „perestrojke“ (1988). Tada je Nobelova nagrada namijenjena Borisu Pasternaku uručena njegovom sinu.

9. Zapisi iz podzemlja, 1864.

Ovo djelo Fjodora Dostojevskog nije veliko po obimu, ali odražava njegove umjetničke i idejne principe. Veoma iskompleksiran čovjek na granici ludila ne izlazi iz svog podzemlja i muči samoga sebe. Iz ovog „antijunaka“ kasnije su izrasli tragični likovi romana „Zločin i kazna“, „Idiot“, „Zli duhovi“ i „Braća Karamazovi“. To je jedan od posljednjih ruskih intelektualaca koji sebe suprotstavlja cijelome svijetu.

10. Jedan dan Ivana Denisoviča, 1959.

Klasično prozno djelo o sovjetskim radnim logorima, knjiga Aleksandra Solženjicina koja je potresla SSSR i cijeli svijet užasom svakodnevice u koncentracijskom logoru. O „Jednom danu Ivana Denisoviča“ pjesnikinja Ana Ahmatova napisala je: „Ovu povijest svatko treba pročitati i naučiti napamet, svaki građanin Sovjetskog Saveza“. Nikita Hruščov nekim je čudom odobrio izdavanje ove antisovjetske priče, pa ona nije morala biti „u ilegali“, za razliku od drugih istinitih svjedočenja o logorima. Zatim su uslijedila i druga Solženjicinova djela na istu temu, ali ona u SSSR-u pak nisu bila tako toplo primljena. Štoviše, pisac je protjeran iz zemlje kad mu je dodijeljena Nobelova nagrada.

11. Mi, 1920.

SAD i Francuska za ovaj su roman saznale prije autorovih zemljaka – roman Evgenija Zamjatina prvi je put objavljen u New Yorku. U SSSR-u ovaj roman stiže tek s „perestrojkom“, kao i brojne druge „nepoželjne“ knjige. Antiutopija „Mi“ utjecala je na „1984.“ Georgea Orwella, „Farenheit 451″ Rayja Bradburyja i „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleya. Samog Evgenija Zamjatina inspirirala je fantastika Herberta Wellsa.

12. Blijeda vatra, 1962.

Vladimir Nabokov osmišljavao je ovo djelo još prije svog preseljenja u SAD, ali ga je napisao tek u emigraciji i to na engleskom jeziku. Ruskim čitateljima roman je poznat samo u prijevodu. To je poema s nelinijskom strukturom i mnoštvom književnih reminiscencija. Čak je i naziv preuzet iz Shakespeareove tragedije „Timon Atenjanin“: „The moon’s an arrant thief, / And her pale fire she snatches from the sun“.

13. Mrtve duše, 1842.

I pored prozne strukture Gogolj je svoje djelo smatrao poemom. Lirski intermezzo prisutan je u knjizi na svakom koraku, zbog čega roman zaista nije daleko od poezije. Nikolaj Gogolj planirao je napisati tri toma „Mrtvih duša“ koji bi odgovarali Danteovom Raju, Čistilištu i Paklu, s tim što bi junaci prošli put preobražaja od bezdušnih i praznih u prvom tomu do prosvijetljenih u trećem. Međutim, već drugi tom Gogolju se nije svidio pa je spalio još nedovršeni rukopis. Ipak, sačuvan je nesređeni rukopis, koji je i objavljen poslije autorove smrti. Osim toga, ideju za roman Gogolju je dao pjesnik Aleksandar Puškin, što nimalo ne umanjuje književnu genijalnost ukrajinskog (maloruskog) pisca.

14. Očevi i djeca, 1861.

Ivan Turgenjev precizno je opisao svu dubinu nepomirljivog sukoba generacija. Glavni junak Jevgenij Bazarov postaje antisimbol nihilizma, jedan od predstavnika „suvišnih“ ljudi u književnosti. On stavlja racionalne ideale u prvi plan i odbacuje bilo kakve osjećaje, što ga odvodi u propast. Pa ipak, zaneseni intelektualci i revolucionari 19. stoljeća bili su oduševljeni likom Bazarova.

15. Smrt Ivana Iljiča, 1882-1886.

Čitatelji i kritičari hladno su dočekali ovo kasno djelo Lava Tolstoja. Previše je u njemu naturalizma. Toliko detaljan opis bolesti i smrti jednog čovjeka bio je neuobičajen za Tolstoja. Glavni junak na kraju ipak u smrti nalazi sreću i prosvjetljenje te samim tim daje povoda Vladimiru Nabokovu da u djelu prepozna odjeke budizma.

16. Noćna straža, 1998.

Fantazija Sergeja Lukjanenka stvorila je cijeli svijet, svijet Drugih, moćnih čarobnjaka koji žive među ljudima. I dok se Svijetli i Tamni magičari sukobljavaju u obliku elitnih tajnih službi, koristeći vatrene kugle i magične riječi umjesto automata i snajperskih pušaka, a siva inkvizicija pokušava očuvati nesigurnu ravnotežu između svjetla i tame, junaci su neprekidno u dilemi mogu li koristiti „tamne“ metode u „svijetlim“ pothvatima. Prva dva romana iz serije o „straži“ ekranizirao je Timur Bekmambetov.

17. Bjesovi, 1870-1872.

Tema šestog romana Fjodora Dostojevskog nije socijalna, nego politička: radikalni revolucionarni terorizam. U ruskoj književnosti uobičajeno je da se revolucija interpretira kao pobješnjela nezadrživa stihija. Bjesovi su utjelovljenje tamnih sila koje pokreću revoluciju i žive u junacima, primoravajući ih na kršenje zakona ljudskosti i morala.

18. Evgenij Onjegin, 1823-1831.

Tatjanino pismo Onjeginu i Onjeginovo Tatjani predstavljaju etalon izjave ljubavi. Zna ih napamet svaki ruski školarac. Roman u stihovima je žanr koji je Puškin otkrio u potrazi za umjetničkom slobodom i težnji da se udalji od tradicionalnih formi romana. Autor romana istovremeno se može tretirati i kao njegov junak. Puškin je pisao i objavljivao roman po poglavljima. Zbog toga na početku romana priznaje da ne zna kako će se završiti njegovo djelo. Poznati kritičar 19. stoljeća Visarion Belinski rekao je za „Evgenija Onjegina“ da je to „enciklopedija ruskog života“.

19. Višnjik, 1903.

Čehov je u podnaslovu drame napisao „komedija“, iako u njoj ništa nije smiješno. Raspad obitelji prikazan je u svjetlu promjena do kojih dolazi u zemlji uslijed pojave novih vrijednosti na prelasku iz 19. u 20. stoljeće. To je posljednja Čehovljeva drama na pragu revolucije 1905. godine. Teško se može naći neka druga drama koja je toliko puta postavljena na kazališnu scenu, kako u Rusiji, tako i izvan njenih granica.

20. Junak našeg doba, 1838-1840.

Roman ima veoma složenu strukturu s narušenom kronološkom dosljednošću, a o događajima najprije govori pripovjedač, zatim njegov suputnik i, na kraju, glavni junak. Ljermontov postepeno upoznaje čitatelja s karakterom Grigorija Pečorina, mladića koji je već umoran od života i zato nesposoban za snažne osjećaje i koji svom okruženju donosi samo patnje. Ovom liku srodni su glavni junaci Puškinovog „Evgenija Onjegina“ i Turgenjevljevih „Očeva i djece“. Za sve te junake („suvišne ljude“) karakteristične su dosada i childe-haroldovska melankolija, koja ih potiče na dvoboje, kartanje i uništavanje vlastitog života.