Ekumenski martirologij

Već od prvih stoljeća kršćani su počeli sakupljati imena mjesnih mučenika i štovati mučenike, svjesni da je, kako podsjeća poznata Tertulijanova izreka, krv kršćana sjeme novih kršćana. Već se u IV. stoljeću u Nikomediji, a nekoliko desetljeća kasnije u regiji Akvileje, osjećala potreba spomena sveopćeg zajedništva između Crkava. Na jednom mjestu skupljani su različiti popisi mjesnih mučenika, sve do nastanka globalne zbirke svjedoka, poznatije kao “Martyrologium Hieronymianum” (Dobio je naziv “Jeronimski martirologij” jer se pogrešno pripisivao sv. Jeronimu. Autor je nepoznata osoba iz V. stoljeća, a kao glavni izvor koristio je sirijske martirologije iz druge polovice IV. stoljeća, Filokalov kalendar iz 354. godine te afrički martirologij). 

Kada su počele podjele među kršćanima (u V. stoljeću s ne-kalcedonskim istokom, potkraj prvog tisućljeća između bizantskog Istoka i latinskog Zapada, zatim u XVI. stoljeću između katolika i protestanata i dr.), martirolozi su započeli obrnutu evoluciju u odnosu na onu koja je obilježila više od tisuću godina povijesti Crkve: nastavljaju se sve do danas dodavati nova imena na popise, no samo imena pripadnika vlastite Crkve. Tako se u martirologij prispjele i neke sporne osobe, ili isključivo nacionalnog i lokalnog značenja.

Do djelomičnog preokreta došlo je širenjem ekumenskog pokreta. Suprotnost Evanđelju, nastala podjelama među kršćanima, konačno je bila vidljiva svima koji su je htjeli vidjeti. Sveti Ivan Pavao II., u jednom od citiranijih odlomaka iz “Tertio millennio adveniente” (br. 37), primjećuje: «Crkva je ponovno postala Crkva mučenika… Svjedočanstvo dano za Krista do prolijevanja krvi postalo je zajednička baština katolika, pravoslavaca, anglikanaca i protestanata… Ekumenizam svetaca, mučenika možda je najuvjerljiviji». U enciklici za jedinstvo kršćana “Ut unum sint” (br. 84) nalazi se hrabro i odlučno pojašnjenje: «U teocentričnom viđenju, mi kršćani već imamo zajednički martirologij… Iako na nevidljiv način, još uvijek nepotpuno zajedništvo naše zajednice je zaista čvrsto cementirano u potpunom zajedništvu svetaca. Ti sveci potječu iz svih Crkava». Još ranije je koncilski dekret o ekumenizmu “Unitatis redintegratio” (br. 4) potvrdio: «Prepoznavanje Kristova blaga i kreposnih djela u životima drugih, koji svjedoče za Krista ponekad do izlijevanja krvi, ispravno je i za pozdraviti».

Vođena ovim poticajima, Zajednica iz Bose-a (Comunità monastica di Bose) 2002. godine objavljuje knjigu “Il libro dei testimoni. Martirologio ecumenico” [“Knjiga svjedoka. Ekumenski martirologij”]. Knjigu je uredio Riccardo Larini, a u predgovoru osnivač Zajednice Enzo Bianchi piše: «Nadamo se da će ovaj ekumenski martirologij, sastavljen uz pomoć službenih predstavnika svih Crkava, poslužiti za vraćanje motivacije i poticaja onima koji žele vršiti Gospodinovu volju: ‘Da svi budu jedno’». Osim toga, urednik u uvodnoj riječi ističe da neka imena u knjizi «nisu službeno priznati sveci, niti je nakana ovoga martirologija da ih kanonizira», ali ističe nadu da će «možda jednoga dana u nepodijeljenoj Crkvi neki od njih biti priznati svetima».

Ekumenski martirologij zaista je dobra ideja, potaknuta Isusovim testamentom i molitvom Ocu “da svi budu jedno”. U njemu se spominju razna stradanja, masakri ili genocidi: židova, protestanta, pravoslavaca, katolika, anglikanaca… koji su bili žrtvovani u progonima i ratovima, od vjerskih do onih svjetskih. 

Tako je u spomenutom martirologiju 30. svibnja spomenut kao dan “Mučenika ustaškog režima (1941-1945)”. Budući da je martirologij “sastavljen uz pomoć službenih predstavnika svih Crkava”, među bibliografijom se spominje i knjiga: Paul, Patriarch de Serbe, Dieu voit tout. L’église orthodoxe face au conflit yougoslave, L’Age d’homme, Lausanne 1995, p. 63-64. Riječ je zacijelo o pokojnom Pavlu, patrijarhu SPC. Razumljivo da je jedan takav dan potreban kao dan sjećanja na mučenike tog režima, no nejasno je zašto je izabran upravo 30. svibnja (Dan državnosti današnje Republike Hrvatske). Nejasno je, također, zašto se u tom tekstu Ekumenskog martirologija navode brojke nastradalih koje su krajnje preuveličane. Čini se da je naš balkanski problem u tome da kada god je riječ o jednim te istim žrtvama i stradanju – jedni sve to negiraju, a drugi nerazborito pretjeruju, pogotovo u broju žrtava.

Osjetljiva su ovo pitanja. Zbog svega navedenoga, našim vjerskim zajednicama potrebno je prije svega suočavanje s vlastitom prošlošću. Njemačka biskupska konferencija je u suradnji sa stručnim povijesnim povjerenstvima naručila studiju, te je kao plod njihova istraživanja 29. travnja 2020. objavila i tekst Njemački biskupi u Svjetskom ratu. Riječ uz kraj Drugog svjetskog rata prije 75 godina. U izjavi biskupi jasno priznaju: «S višegodišnjim odmakom nam se posebno posramljujućim čini to što se na patnje i žrtve drugih dugo vremena nismo ni osvrnuli, a kamoli otvoreno o njima govorili», te pojašnjavaju «Dugo je trebalo da se u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj i među njezinim biskupima tematizira i samokritički razmotri vlastita umiješanost u Treći Reich i u Drugi svjetski rat. Načelno protivljenje nacionalsocijalističkom svjetonazoru, ukazivanje na mnoge mučenike koncentracijskih logora i drugih mjesta smaknuća, kao i obrana biskupa, za vlastiti njemački narod dugo su vremena vrijedili za dostatan odgovor na pitanje suodgovornosti i krivnje u ratu i u nacionalsocijalizmu. Danas sa žaljenjem i sramom gledamo na žrtve i na one čija su egzistencijalna pitanja naočigled zločina i rata ostala bez primjerena odgovora iz vjere». Ova izjava njemačkih biskupa zaslužuje pažljivo čitanje. Možda i više od osvrta na prošlost, pouka je to za sadašnjost i budućnost.

Ako žele graditi međusobno povjerenje i autentičnost, Katolička Crkva, posebno u Hrvatskoj i BiH, Srpska Pravoslavna Crkva i Islamska zajednica moraju bez straha, bez poricanja, bez izmotavanja i bez neutemeljenih opravdavanja preispitati ulogu vlastite zajednice, odnosno njezinih poglavara i službenika, u stradavanjima drugih i drugačijih, u potpirivanju mržnje, u toleriranju zla, u šutnji pored očitog zla. Neophodno je naručiti studiju nepristranih stručnjaka i ozbiljno raditi na tome, jer: «Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?» (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, 1. svibnja 1995.). Problem je što već godinama nema hrabrosti profesionalno se i ljudski suočiti s ovim «težim moralnim pitanjem». Njemački biskupi su pokazali da je to evanđeoski neophodno i ljudski izvedivo.

Moglo bi se nakon toga, i to opet u ekumenskom duhu, progovoriti i o žrtvama iz obiju kršćanskih Crkvi. A bilo ih je, nažalost, mnogo. Prvi bi korak mogli biti upravo nastradali vjerski službenici. Jozo Tomasevich u knjizi “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija” (Zagreb 2010) donosi sljedeće podatke:

I. Ubijeni srpski pravoslavni i hrvatski katolički biskupi i svećenici, 1941.-1945. 

II. Ubijeni biskupi i svećenici prema počiniteljima

Tomasevich nije stigao knjigu završiti. Umro je. Nije uspio naći valjane podatke za vjerske službenike Islamske zajednice. Premda nema apsolutno točnih podataka, ipak smo dužni tražiti činjenice i istinu u brojkama, a nipošto ne smijemo njima manipulirati ili se lažno skrivati iza tobožnje suosjećajnosti prema žrtvama. I svi se ovi podaci, uz dobru volju, mogu i ažurirati. Žrtve imaju imena i prezimena, nisu samo brojevi.

Što više budemo poštivali žrtve drugih i mučenike druge Crkve i vjerske zajednice, bit ćemo vjerodostojniji vjernici i autentičnije ćemo moći tražiti respekt za svoje žrtve. Isticati samo dobro pripadnika vlastitog naroda i zlo drugog i drugačijeg nije evanđeoski. Potrebno je prepoznati rane drugih i priznati zločine “svojih”. Ekumenski sveci i mučenici istinski su svjedoci vjere.