BOSANSKA BANOVINA (12. – 14. ST.) 3. DIO

Mateja Ninoslava je na mjestu bosanskoga bana naslijedio njego sin Stjepan. On se, zajedno sa svojom braćom i velikašima, zaklinje Dubrovniku da će održavati „trajni i čvrsti mir“. Uz Stjepana su vladala su i njegova braća, no na temelju izvora ne može se zaključiti koliko dugo su Ninoslavovi sinovi vladali u Bosni i na koji način su smijenjeni s vlasti

0

Mateja Ninoslava je na mjestu bosanskoga bana naslijedio njegov sin Stjepan. On se, zajedno sa svojom braćom i velikašima, zaklinje Dubrovniku da će održavati „trajni i čvrsti mir“. Uz Stjepana su vladala i njegova braća, no na temelju izvora ne može se zaključiti koliko dugo su Ninoslavovi sinovi vladali u Bosni i na koji način su smijenjeni s vlasti.

Oko 1250. godine vlast u Bosni preuzima ban Prijezda (oko 1250. – 1287.). Bio je rođak bana Mateja Ninoslava i već u vrijeme Ninoslavove vlasti posjeduje titulu bana. U vrijeme Prijezdina banovanja počinje razdoblje postupnog uspona i sve veće samostalnosti Bosne, osobito s obzirom na ovisnost o hrvatsko – ugarskim vladarima. Prijezda je slavonski velmoža kojega je kralj Bela IV. obdario župom Novak na Dravi poradi vjerodostojnosti katoličanstvu. Iskoristio je smutnje posljednjih Arpadovića i zavladao Bosnom, a slavonske posjede je vjerojatno ostavio sinovima. Poznat je po ispravi iz 1287. godine, u čijoj je intitulaciji naveden kao „domino concedente banus Boznensis“. Vjerojatno je bio u dobrim odnosima s ugarsko-hrvatskim kraljem iako se to u ispravi ne spominje. Isprava je karakteristična po tome što ban Prijezda daje posjede velikašu iz susjedne banovine. Time je smanjio granice bosanske države, a velikaši se na taj potez nisu pobunili.

Poslije bana Prijezde bosanskim banom postaje njegov sin Prijezda II. (zbog toga se često mogu naći kao Prijezda I. i Prijezda II.). Prijezda II. vladao je od 1287. do 1290. godine, a od 1290. zajedno s njim vlada njegov brat Stjepan I. Kotroman (1290. – 1302.).

Nakon njih Bosnom je zavladao hrvatsko-dalmatinski ban Pavao Bribirski. U ispravi izdanoj u Skradinu 1299. godine on se naziva „dominus Bosne“. Njemu se kao vrhovnom gospodaru morao podvrgnuti i ban Stjepan I. Kotroman iako se tome opirao. Bosanski velmoža, knez Hrvatin Stjepanić, među prvima se priklonio banu Pavlu, a Pavao je na to odvratio jamčenjem sigurnosti posjeda. Pavao Bosnu prepušta bratu Mladenu I. (1302. – 1304.) jer mu je Mladen pomogao u borbi za Bosnu. Mladen I. se u ispravi splitskim trgovcima iz 1302. godine naziva „banus Boniensis“, a odbacio je dugogodišnji naslov splitskog kneza.

Te se godine u istočnoj Bosni sukobio sa Stjepanom I. Kotromanom, kojemu je zadao odlučan udarac i time umanjio njegovu vlast u Bosni. Mladen I. je tijekom cijelog svog banovanja bio u sukobu s jednim dijelom Kotromanovih Bošnjana od kojih je i poginuo 1304. godine.

Ban se zamjerio jednome od najmoćnijih bosanskih velmoža, knez Donjih Krajeva Hrvatinu, zbog toga što je Hrvatinov rod bio pristaša bosansko-humskog „krstjanstva“. Ban Mladen otimao je posjede knezu Hrvatinu te se ovaj požalio banu Pavlu. Kako bi izmirio zavađene strane, Pavao je okupio Mladena I. i kneza Hrvatina u splitskom dominikanskom samostanu. Tom prilikom 30. ožujka 1304. godine knezu Hrvatinu izdana je zajednička isprava „bana Pavla, bosanskog bana Mladena, Mladena kneza triju polja i cijele zemlje Hum, splitskog kneza Jurja, knezova Pavla i Grgura, sinova bana Pavla“.

Imenovani su položili svečanu prisegu i obećali Hrvatinu da će njega i njegove posjede uvijek štititi i da neće dirati u posjede njegova roda. Obećanje se moralo uistinu i ostvariti, pod prijetnjom prokletstva. Ipak, obećanje nije ispunjeno i sukobi su se nastavili, a „krstjani“ su ubili kneza Mladena. U ispravi iz 1305. godine ban Pavao, poučen tragičnom smrću svoga brata, prilagođava naslov „gospodar Bosne“ novonastaloj situaciji, pa se naziva „tocius Bosne dominus“. Tada su Bribirski apsolutno gospodarili Bosnom, pa je Pavao Bosnu povjerio svom najstarijem sinu Mladenu II. (1305. – 1322.), koji nosi naslov „banus Bosnensis“.

Dolazak Bribirskih na vlast u Bosni ostvaren je sporazumno s bosanskom vlastelom. Vjerojatno su takav sporazum sklopili i s Kotromanićima koji su uspjeli sačuvati svoj položaj u Bosni.

Početkom 14. stoljeća Bribirski su zagospodarili i Humom. Ban Pavao iskoristio je sukob braće Milutina i Dragutina Nemanjića zbog srpskog prijestolja i vjerojatno preko svog vazala Isana Nelipića, ili čak osobno, zauzeo Hum. Sin Isana Nelipića, Konstantin, upravljao je u svojstvu vazala knezova Bribirskih nekim humskim župama.

Svoje pravo na Hum knezovi Bribirski ističu u ispravi iz 1304. godine, kada se Pavlov najstariji sin Mladen naziva „trium camoorum et tocius terre Hlim comes“. Bribirski su zaslužni da je izraz Hum ušao u intitulaciju bosanskih vladara. Ban Mladen II. bio je obrazovan i hrabar ban, no iako je dugi niz godina banovao Bosnom, u trenutcima odlučnim za njegovo banovanje nije se snašao u diplomatskom sukobu sa širom koalicijom svojih protivnika, kojima se pridružio i njegov brat Pavao II.

Protivnicima su se pridružili Stjepan Kotromanić i Vukac Hrvatinić iz Donjih Krajeva. Pomagala im je i Mletačka Republika, ali i ugarsko-hrvatski kralj te je Mladen vojno poražen 1322. godine kod Blizne u Poljicima. Mladen je zatražio milost od kralja Karla I. Anžuvinca (1301. – 1342.), a on ga je odveo u Ugarsku, gdje je 1340. godine i umro.

Izvor: Tajne hrvatskog srednjovjekovlja

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.