Elena Pušeljić: Grad koji se ne predaje!
Ovo je priča koju nećete čitati u knjigama. Ovo je priča koja se ne krije u Crnoj kronici dnevnih novina. Nju nećete čuti na svome omiljenom radiju ili pronaći među fotografijama na nekoj društvenoj mreži
Bilo jednom… Jednom, ne tako davno… Dogodilo se to prošlog tjedna…
Onda kada ne znaš kako započeti priču, znaš da je priča čudesna. Ova to svakako jest.
Ovo je priča koju nećete čitati u knjigama. Ovo je priča koja se ne krije u Crnoj kronici
dnevnih novina. Nju nećete čuti na svome omiljenom radiju ili pronaći među fotografijama
na nekoj društvenoj mreži.
Ovo je priča iz srušenih kuća, prašnjavih ulica, napuštenih mjesta i uplašenih lica starih
susjeda. Ovo je priča koja šuti, a čini čudesa. Ona je ispisana ne tako davno, na kraju godine
koja će biti svrstana među najgore godine u povijesti. No, ona tako zla i nemilosrdna ipak je
otišla s daškom nade i svjetla.
Jednoga dana jedna se baka spremila na put u trgovinu po namirnice, a jedan je djed otišao
prošetati do susjeda uz čašicu rakije. Zemlja se u međuvremenu odlučila protegnuti,
protresti i namjestiti u novi položaj. U tih nekoliko sekundi i baka i djed ostali su bez svega
što su desetljećima gradili svojim rukama. Odjednom su s tisućama drugih stanovnika ostali
bez svojih krovova, svojih imovina i životnih ulaganja. Godine truda, odricanja i napora
odjednom su postale razvaline.
Dane je obavila tama i prekrilo sivilo. Svaki sat pretvorio se u vječnost bez kraja, svaka
minuta u strah prekriven boli, a svaka sekunda u molitvu da čovjek napokon udahne
trenutak mira.
Kao da se svijet odlučno ovio crnim plaštem i malenoga čovjeka ostavio na cjedilu. Taj
trenutak ne može se opisati riječima. Trenutak kada se sav teret svijeta sruši na nedužna leđa
vrijednih bića.
Tada svijet nije mirovao. Budio ga je jecaj neispavanoga djeteta, vapaj majke koja žudi za
svojim domom. I tada se maleni čovjek zapita ima li kraja svemu ovome?
Jesi li doista sam u ovome, maleni čovječe?
Tebi je potrebno čudo.
I ono se dogodilo. Došlo je iz dubina njegova srca, i tokova njegovih arterija, iz korijena
njegovih mišića. Ta snažna sila probudila se u čovjeku. Snažna sila dobrote. I dok mu je
Zemlja okrenula leđa, on sam sebi nije.
Tamo gdje riječi šute, govore djela.
Čini nam se kako nas između kilometara udaljenosti povezuju mobiteli i druga moderna
tehnologija, sve do ovoga trenutka kada smo se uvjerili da cijeli svijet povezuju samo dobra
djela. I kada se svi temelji sruše, i svaka kuća ostane bez krova, a čovjek bez nade, tada se
srca spoje.
Strka, zbrka, pjesma i navijanje, korak po korak brišu crnu tintu s porušenoga grada.
Provodeći dane među tim istim porušenim gradovima, shvatila sam da je svaka loša stvar
ove godine, barem na tren nekako nestala. Iz moje perspektive. Kada bi barem svatko vidio
tako. Čini se kako se bezbroj ruku počelo spajati pružajući se jedni drugima. I nije važno tko
je došao pomoći, bez predstavljanja i imena, upoznavanja su moguća ako srca rade svoje.
I nije važno jesi li nizak ili visok, u uplašenim očima ti si velik.
Nije važno koju vjeru štuješ, ti si nada nekom izgubljenom biću.
I nije važno jesi li došao bez ičega, ti si siromašnome donio sve.
Nema veze ako pričaš drugi jezik, svojim si osmijehom već nekoga zagrlio.
Sve su to dirljivi prizori koji su pustim ulicama ponovno probudili dušu.
Iako je malen gradić postao glavna tema svakih novina, reportaža i vijesti, pri samome
izvještavanju, ljudi su zaboravili napomenuti kako on više nije tako mali, jer je narastao od
topline i zajedništva.
Kada jedna mala država ujedini svoja bića, tada nastaju velike priče.
San je svakoga novinara napisati reportažu vrijednu divljenja, priču koja će dočarati duh
nekog mjesta i prenijeti atmosferu događaja. U svakoj nesreći postoji ono zrno dobra. Ja sam
svoje našla. Pronašla sam priču za koju želim da čuje cijeli svijet.
Priču o velikim ljudima, ogromnoga srca.
Priču o ljudima koji unatoč svemu biraju živjeti.
I dok se njihov grad odmara, u njima nema ničeg umornog.
U njima raste nova nada, novi svijet, novo sutra.
U njima raste – život.
Elena Pušeljić, Hrvatska Kostajnica, 9. siječnja 2021.