U Srebrenici, od 6. do 19. jula 1995. ubijeno je 8.372 nedužnih ljudi. Od toga, prema nalazima suda u Haagu, najmanje 48 žena, među kojima su i djevojčice od 8 i 9 godina. I čak 76 dječaka ispod 16 godina, te 629 staraca preko 60 godina
Upravo ta spolno-starosna struktura žrtava otkriva sistematičnost i genocidno zacrtanu namjeru koja je sudski dokazana i kvalifikovana. Sve je rađeno planski: od Karadžićeve „Direktive vojsci“ (08. 03. 1995.), da u Srebrenici stvara „nemoguće uslove življenja“, uključujući i onemogućavanje UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći, ali sve to sofisterijski zakamuflirano da se „izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja“.
Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV prenosa Mladićevog davanja čokoladica djeci Srebrenice. Sve se odvija u trenutku dok dječije očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno, deportuju na već pripremljena stratišta. Na sceni je cinizam mimikrijske, medijski osmišljene reinterpretacije tekuće zločinačke aktivnosti srpske vojske s ciljem njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma.
Radi se o licemjerno-ciničnoj zloupotrebi naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije. Neljudskost i jeftinost te marketing mimikrije, ogleda se u činjenici da njen dvostruki cinizam leži kako u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, tako (i još više), u TV slici tog davanja planski namijenjenog obmani Svijeta. Odnosno, marketinški tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog “koda poricanja” istine o genocidu na djelu.
Tako se crna slika nemorala, bijede i vojnog beščašća, pokušava prikriti licemjernom gestom tobožnje dobrote. Koliko je lažna sva ta ideološki osmišljena mimikrija, najbolje svjedoči činjenica da, i dan danas, na javnim manifestacijama i velikim sportskim priredbama, ogromni transaparenti „NOŽ. ŽICA, SREBERNICA“, širom Srbije i manjeg bh. entiteta, slove kao neupitni etno-patriotski slogan za koji nikad niko nije pozvan na odgovornost.
Uprkos davnoj sudskoj presudi, genocid se službeno-politički još uvijek negira. I ne samo to. Kolektivnim pjevanjem na javnim mjestima i skupovima, sreberenički genocid se gromoglasno i nekažnjeno slavi, a prijeteći najavljuje čak i novi:
Oj, Pazaru novi Vukovaru
A Sjenice, nova Srebrenice
Pri tome, međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995.
