Dostojevski gradi romane na fabulama, srodnima europskoj prozi detekcije, vezuje ih za umorstva i sudnice, ali one u biti uvode čitatelja u psihološka i etička pitanja temeljnih likova, često nositelja ideologije. Psihološka pitanja oblikuje unutarnjim monolozima, a idejna motrišta razvija u polemikama, disputima, dovodeći nositelje zbivanja na skupove (»konklave«), u situacije »skandala«, na sudske procese, gdje takvi sukobi dobivaju dramatične oblike. Tim je postupcima snažno djelovao na modernu prozu.

Njegova se proza vezuje za tijekove ruske književnosti i europsku tradiciju. Godine 1844. preveo je Balzacovu Eugénie Grandet. Epistolarni roman Bijedni ljudi (Bednye ljudi, 1846) srodan je Goetheovu Wertheru, ali je intertekstualan u odnosu prema Puškinu i Gogolju; Bjelinski ga je pripisao »naturalnoj školi«, koju se smatra početkom ruskoga realizma. Motivi Dickensove proze imaju posebno značenje za rane novele i »sentimentalne« pripovijesti (Netočka Nezvanova, 1849., nedovršeno), sve do romana Poniženi i uvrijeđeni (Unižennye i oskorblënnye, 1861). Sva ta djela smještena su u prepoznatljiv petrogradski okoliš, pa je Dostojevski jedan od temeljnih tvoraca »petrogradskoga teksta« ruske književnosti. Izdvaja se Selo Stepančikovo (1859), s ruskim vlastelinskim majurom, ali razvijenim psihološkim motivima himbenog ovladavanja ljudima. Zapisi iz Mrtvoga doma (Zapiski iz Mërtvogo doma, 1861–62) nefabularno je djelo, koje tematizira vlastito robijaško iskustvo i niže cio niz »portretnih« studija zločina, ali i etičkih vrlina – s autorovim komentarima. Posebno mjesto pripada monološkoj studiji ljudske egzistencije, polemičkoj prema »usrećiteljima« čovječanstva u Zapisima iz podzemlja (Zapiski iz podpol’ja, 1864). Svjetsko priznanje stekao je roman Zločin i kazna (Prestuplenie i nakazanie, 1866), s optužbom zločinačkog individualizma i završnim pozivom na evanđeosko smirenje. Roman Idiot (1868) uvodi lik povratnika s liječenja, kneza Miškina, koji istinsku kršćansku dobrotu suprotstavlja svijetu himbe, gramzljivosti, grubosti i zločina. Suvremena građa s procesa teroristima oblikovana je u romanu Bjesovi (Besy, 1871–72), koji je ne samo politički pamflet nego i studija o zločinačkom podređivanju ljudske jedinke ideološkomu konceptu (uime stege ubijen je pripadnik prevratničke udruge). Romanu Mladić (Podrostok, 1875) s likom društveno frustrirana mladića opsjednuta idejom obogaćivanja (uzor Rothschild) spočitavana je nedosljednost u skladbi. Uslijedilo je »mnogoglasje« romana Braća Karamazovi (Brat’ja Karamazovy, 1879–80), građena oko ocoubojstva za koji je osumnjičeno ekstatično »vrelo srce« (citira se Schiller) Dmitrijevo, dok Aljoša predstavlja kršćansko smirenje i dobrotu (uz njega je u manastiru »starac« Zosima). Kao ubojica se prema kraju razotkriva njihov polubrat Smerdjakov, ali je intelektualni začetnik bezbožnik Ivan (»Boga nema – sve je dopušteno«). Ivan ipak u raspravi Pro et contra očituje nadmoć nad Aljošom; njemu pripada i Legenda o Velikom Inkvizitoru, koja se temelji na motivu Kristova povratka na Zemlju s osudom vlasti, utemeljenoj na »hljebu, čudu i autoritetu«.

Na Dostojevskoga su se pozivali ekspresionisti u književnosti, freudisti u psihologiji, Berdjajev i egzistencijalisti u filozofiji. Mnogo mu duguju F. Kafka, Th. Mann, A. Gide, M. Proust, L. Andrejev, L. Leonov i M. Bulgakov. »Dramatična« struktura romana činila se pogodnom za dramatizaciju (A. Camus, Bjesovi), a fabule su nadahnjivale i filmske redatelje.

U Hrvatskoj je spomenut već 1849., ali je prevođen, zaslugom mladih »pravaša«, tek posmrtno; prevedena su sva beletristička djela. Motivi iz djela zamjetljivi su u Kranjčevićevoj Viziji (1905), Donadinijevu »đavlu«, Cesarčevim romanima (Sudite me!), »gradskim« novelama i dramskim »rezovima« Glembajevih M. Krleže te u citatima Kiklopa i romanu Never more R. Marinkovića.

Izvor: enciklopedija.hr