Vanda Babić, Josip Miletić: Kulturni život Boke i preporodna gibanja

Posebno istaknuti osjećaj hrvatskoga zajedništva došao je u bokokotorskome kraju do izražaja na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u doba nacionalnog buđenja u svim hrvatskim krajevima

0

Posebno istaknuti osjećaj hrvatskoga zajedništva došao je u bokokotorskome kraju do izražaja na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u doba nacionalnog buđenja u svim hrvatskim krajevima.1

Još je Petar Tolstoj u svome putopisu Putovanje u Italiju i otok Maltu, krajem 17. stoljeća, zapisao da su »bokeljske gore naseljene Hrvatima i da u Boki nalazi hrvatsko ime, jezik, običaje i nošnju«.2 Iz putopisa Bronevskog Zapisi pomorskog časnika s početka 19. stoljeća čitamo da su «Dobroćani hrabri, poduzetni, gostoljubivi i revni katolici i da u starije vrijeme nisu pravoslavcima dopuštali da u njihovu mjestu ostanu više od jednoga dana«.3

Godina 1797. otvorila je novo poglavlje bokeljske povijesti. Francuska revolucija i napoleonski ratovi zahvatili su i Boku, društveno gospodarski je uzdrmali, potaknuli narodni razvitak i pred Bokelje oštro postavili izbor državne pripadnosti. Mirom u Campoformiju 1797. Boka je pripala Austriji, mirom u Požunu 1805. ustupljena je Francuskoj, 1806. zaposjedaju je Rusi, 1807. opet Francuzi i napokon 1814., odlukom Bečkoga kongresa, ponovno Austrija koja tu vlada do 1918. godine.

U ovome prijelaznome razdoblju Bokelji su se različito orijentirali. Pravoslavci koji su živjeli u Boki pomišljali su na povezivanje s Crnom Gorom i u njezinu mitropolitu Petru I. vidjeli ne samo crkvenog vladara nego i političkog vođu.

Bokeljski pak Hrvati zdušno su se zalagali za austrijsku vlast, naglašujući Franju I. kao ugarskoga kralja i izrazili želju razviti ugarsku zastavu. U isticanju ugarske zastave naglašava se, dakako, težnja za sjedinjenjem s Hrvatskom i Slavonijom. Ta misao ponovila se i u dobrodošlici predstavnika bokeljskih općina generalu Matiji Rukavini u Rosama 1797.,4 a na hrvatskome jeziku pozdravila ga je i prčanjska općina. Rukavina je nastupio u ime hrvatsko–ugarskoga kralja i samo pod tim uvjetom Bokelji su se predali Austriji. Dakako, crnogorske su pristaše osim nadziranja Hrvata širili i neutemeljene glasine o ugroženosti pravoslavne vjere u Boki. Da je bilo upravo suprotno, Tripo Smeća 1805. u svojim će Uspomenama5 posvjedočiti kako su pravoslavni prvaci na skupštini u Crnoj Gori rekli «da se svi katolici po Boki pobiju i da se tako ukloni smetnja njihovoj nakani i da se dočepaju bogata plijena, ali se poglavice Crnogoraca tome usprotive…«

Zanimljivo je da ruske vlasti već 13. lipnja 1806. svojim proglasom najstrože zabranjuju «uvredljive izraze protiv katolika kao da su oni neprijatelji domovine, a u Rusiji su uvaženi i dostižu najčasnija mjesta u državnoj službi«. Dakle, u nevolji su Bokelji prihvaćali i rusku vlast računajući na zaštitu i dobre stare veze s njima, a dijelom što je zbog svojih interesa ta vlast pokazivala razumijevanje za zaštitu bokeljskih Hrvata.

Školstvo je svakako jedna od glavnih komponenti kulturnoga razvitka bokokotorskoga kruga. Pri benediktinskim i franjevačkim samostanima još od 10. stoljeća postojale su privatne i vjerske škole. Krajem 18. stoljeća spominje se privatna gimnazija dvojice kotorskih kanonika, ali za cijelo vrijeme mletačke vladavine u Boki nije podignuta ni jedna javna škola. Poslije, za Austrije otvorene su tri takve škole, po jedna u Kotoru, Budvi i Herceg Novom.

Francuzi su školstvu poklanjali pozornost pa je svaka općina trebala imati škole za dječake, a kotar i školu za djevojčice. U osnovnoj školi nastavni jezik je bio hrvatski, a u gimnaziji talijanski, francuski, ali i hrvatski.

Godine 1808. Marmont osniva komisiju za škole, pa je 1810. osnovana Državna gimnazija u Kotoru koja je počela raditi u siječnju 1811. Tu se uz opću povijest učila i nacionalna, a vjeronauk je predavao svjetovni učitelj. Poslije Napoleona zatvorena je Gimnazija u Kotoru, a poslije 1814. otvorena je viša osnovna škola za muškarce uz dvorazrednu nižu školu za djevojke. Nastavni jezik bio je talijanski, a u drugome razredu hrvatski je bio zastupljen tri sata tjedno.

Uz razne privatne škole bilo je i nautičkih koje su u Kotoru držali čuveni kotorski kapetani. Od 1739. otvaraju se škole u Dobroti i Prčanju. Tako su u Boki kotorskoj postojali gotovo jednaki uvjeti izobrazbe kao i u ostalim hrvatskim primorskim središtima.

Odraz intelektualne razine ogleda se i u prihvaćanju za Europu tipičnih duhovnih tendencija krajem 18. stoljeća. Tijekom francuske vladavine u Kotoru je osnovana framasonska loža pod nazivom Loža sv. Ivana — prijatelja slobode.6 Tomu slobodno–zidarskomu pokretu, koji je počivao na liberalno–prosvjetiteljskim i antiklerikalnim idejama, pripadale su i dvije značajnije ličnosti toga prijelaznoga razdoblja — Antun Kojović i Miroslav Zanović, mlađi brat Stjepana Zanovića, a po spisima i svi utjecajniji Bokelji toga doba nalazili su se u toj tajnoj organizaciji. Govori se o 96 članova sa sjedištem u palači Beskuća u Kotoru. Francuzi su, dakako, uveli niz nepotrebnih i potrebnih novosti, npr. demokratizaciju društva i ukidanje svih ranijih privilegija, plemićkih i ostalih povlastica. Ipak stanovništvo Boke, već otprije neraspoloženo prema njima, nije sa simpatijama primilo novu vlast. Nezadovoljstvo je raslo najprije zbog uvođenja opće vojne obveze, potom ukidanja općinskih autonomija, nametanja poreza, no ne valja zaobići činjenicu da početci staroga kotorskog kazališta padaju za njihova vladanja.

Naime, do 1808. Kotor nije imao svoje kazališne zgrade, nego su se predstave priređivale u dvoranama plemićkih kuća. U još ranije doba priredbe su se održavale na javnim mjestima, tj. gradskim trgovima.

Nedugo prije pada Mletačke Republike bilo je osnovano u Kotoru prosvjetno–kulturno društvo Casino nobile7 (Plemićki kazino), u kojem su se okupljali kotorski plemići i ostali ugledni građani. Kotorske žene i djevojke držeći se starih konzervativnih običaja nisu tamo zalazile. Kad je Boka došla pod vlast Francuza, nastala je u ovome pogledu velika promjena. Žene i djevojke iz obitelji francuskih časnika odlazile su slobodno u kazino na ples i ostale priredbe, odjevene po ondašnjoj francuskoj modi, pa su se postupno u njih počele ugledati i njihove kotorske vršnjakinje te zalaziti u njihove krugove, također odjevene po posljednjoj francuskoj modi. Ovaj je preokret izazvao jaku reakciju kod starijih i konzervativnijih krugova u gradu koji nisu bili oduševljeni francuskim novotarijama. Koliko je ogorčenje i protest u narodnim krugovima izazvao takav preokret među ženama, najbolji su primjer Dobroćani koji su svojim ženama i djevojkama zabranili pristup Kotoru, »grlu pakla«, kako su ga nazvali.

Iako je postojao Casino, on nije Francuzima mogao nadoknaditi nedostatak kazališta u kojem bi se kao i u drugim gradovima davale predstave. Zato je ubrzo uređena posebna zgrada pa je kazalište počelo raditi krajem 1808. godine. O unutarnjem izgledu kazališta nema podataka, zna se jedino da je imalo dva reda loža. Do 1814. igrale su se predstave na talijanskome i francuskome jeziku, a od 1814., kad je Boka po drugi put došla pod austrijsku vlast, predstave su se davale u početku na njemačkome i talijanskome, a kasnije i na hrvatskome jeziku.

U svakome slučaju, kraj 18. i početak 19. stoljeća kulturološki i književno vrlo je zanimljivo razdoblje u još dovoljno neistraženome bokokotorskome dijelu hrvatske baštine, no zasigurno je to doba najjačega stranog utjecaja zbog smjenjivanja političkih vlasti, kad su bokokotorski pisci u svojim književnim djelima čvrsto njegovali i unapređivali svoj tip hrvatskoga književnog jezika, stvarajući time osnove za lakše uključivanje u preporodno vrijeme.

Početkom 19. stoljeća Boka kotorska dijeli sudbinu Dalmacije kojoj je stoljećima pripadala. Listajući i proučavajući časopise preporodnog razdoblja (Zora dalmatinska, Danica ilirska, Vienac…) možemo doći do nekoliko zaključaka:

— prvo i već dobro poznato, Boka kotorska je sastavni dio Dalmacije i tako se o njoj i piše;

— drugo, ilirizam kao ideja naišao je na već pripremljeno tlo i razumijevanje Bokelja iako se rijetko očituju u časopisima tog razdoblja;

— treće, preporod u Dalmaciji 60–ih godina 19. stoljeća bio je izraz duhovnog života i želje Bokelja koji su zajedno s Dubrovčanima radili i zalagali se zdušno za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom;

— četvrto, u časopisima preporodnog doba nalazimo potvrde probuđene hrvatske nacionalne svijesti u Boki kotorskoj, kao i pisane svjedoke o preporodnome gibanju i događajima.

Ovo razdoblje bokeljske povijesti vezano je za prihvaćanje sveslavenskih ideja ali i borbe bokeljskog čovjeka sa srpskom agresijom koja se svim načinima borila za ostvarivanje svojih velikosrpskih ciljeva.

Ilirska ideja za Bokelje nije predstavljala ništa nova, što ne začuđuje poznajemo li stariju bokokotorsku književnost koja je — prateći ukorak ostalu hrvatsku književnost, posebice Dubrovčane — stoljećima i sama gajila slavensku ideju i pisala o njoj. Od Šižgorića preko Pribojevića, Gundulića do Kačića–Miošića pretakala se slavenska ideja kod istaknutih bokeljskih pisaca od Cisille do Zmajevića i Nenadića, ostavljajući nam i danas mnoštvo još neistraženih rukopisa, čuvanih u arhivima diljem Boke. Pjesmarice dobrotskih pomoraca svakako su najzanimljiviji rukopisi koji čuvaju što prepisanih hrvatskih domoljubnih pjesama što originalnih radova dobrotskih pjesnika.

Devetnaesto stoljeće Bokeljima predstavlja vrijeme borbe i traženja u ne baš lakim uvjetima. Srpski apetiti uz austrijsku vladavinu bili su okovi u kojima je Bokelj morao tražiti načina u očuvanju hrvatskoga jezika, hrvatske tradicije i same opstojnosti na području koje je, unatoč burnoj povijesti, previranjima i borbi, danas sačuvalo naziv Zaljev svetaca.

Znamo da je Vukov posjet 1835.–36. pokrenuo velikosrpsku agitaciju kojom se svojatala Boka kao srpsko područje. Karadžićevo »Srbi svi i svuda« odjeknulo je u dijelu rišćanskoga (kako u Boki sebe naziva pravoslavno pučanstvo) življa toliko da je ilirska ideja poslužila kao jedini mogući izlaz ka uključivanju u hrvatsku nacionalnu integraciju, dok su Srbi u njoj vidjeli put u ostvarivanju svojih težnji tzv. »srpske Boke«.

S druge srane, interes ostalog dijela Hrvatske ogleda se u raznim natpisima preporodnih časopisa.

Tako 1838. godine Ivan Trnski u svojoj ilirskoj misiji po Dalmaciji u Gajevoj Danici opisuje s mnogo rodoljubnog žara Dalmaciju i njezin južni kraj Boku kotorsku. Iste godine Danica ilirska8 u tri nastavka prenosi iz cetinskog kalendara Grlice članak o Boki kako bi se hrvatska kulturna javnost upoznala s ljepotama bokokotorskoga zaljeva. Tekst je zahtijevao jezične preinake tipa hudočestvo — umjetnost, adriatičesko — adrijansko, no zanimljiv je dosljedan termin Grlice za sve stanovnike Boke kotorske Srbi, što je Gaj mijenjao u Iliri prema tada odabranomu generiku koji je obuhvaćao sva pojedinačna južnoslavenska imena. Da Srbima termin Iliri nije značio ništa doli Sarbin dokazuje, između ostali Iguman Teofil Stefanović iz Srema koji je držao da »bi se trebalo obćem imenom Sarbima, a ne Ilirima nazivati«.

Godine 1841. bilježimo dolazak dvojice ilirskih prvaka u Boku kotorsku, Ljudevita Gaja i Antuna Mažuranića, koji su došli potaknuti Hrvate za ilirsku ideju.9 Četrdesetih godina dolaze i umirovljeni austrijski časnici Frane Mate Kovačević i Mijat Sabljar, sakupljači usmene i pisane riječi i umjetnina po Boki ujedno gorljivi pristaše ilirske ideje. Po naputku Ljudevita Gaja, 1844. godine stiže u Boku katolički svećenik Mavro Broz gdje ostaje dvije i pol godine da upozna i potakne Bokelje za ilirsku ideju10.

U 36. broju Danice ilirske iz 1845. godine nalazimo njegov opis Boke i Bokelja, duboku impresiju pred prirodnim ljepotama zaljeva.

Rano poslijepodne ušao je u Zaljev brodom iz Dubrovnika, »ilirske atene« i bio je zadivljen jer je osjetio »ćutjene koje nikada ne umire… i koje imena ne ima«. Prisjećajući se velikih europskih gradova kao što su Beč i Venecija, Broz ističe kako se tamo doživljava »djelo ruku čovječanskih«, dok mu Boka »taj veličanstveni, doista, prizor za oko čovječansko« budi metafizičke osjećaje, kao »uzor djelovne sile božanske. On će te udivljenjem napuniti. Podići će ti srdce i dušu k Stvoritelju«. Nadalje, piše o izgledu i duhovnim osobinama Bokelja. Drži ih »braćom kojom se vazda ponositi možeš. Krepost i snaga tiela, oštroumje i bistrina duševna njihova probudit će u tebi nadu budućnosti«.

Od Broza doznajemo da u to vrijeme nailazi na oko dvadesetak prijatelja slavjanštine, obiju vjera te da se u Boki može govoriti o starijem i mlađem ilirskom naraštaju. Stariji su konzervativniji, a mlađi revolucionarniji. Za ilirstvo su više oduševljeni mlađi Bokelji, a među njima Peraštani, te misli da se tu ilirska ideja javila ranije. Drži da je pravoslavno svećenstvo otvorenije nego katoličko, jer vidi da bi u ilirskoj zajednici bolje prošlo nego tada pod austrijskom vlašću.11

Pokazalo se da upravo pravoslavno svećenstvo potpomognuto Karadžićevim, a potom i naputcima Vuka Popovića, učenika i sljedbenika Karadžićeva, ilirsku ideju shvaća na svoj način. Upravo se četrdesetih godina 19. stoljeća u Boki vodila žestoka borba oko jezika. Godine 1834. pravoslavno svećenstvo uvodi kroz vjeronauk srpski jezik te traži i udžbenike tiskane na srpskome jeziku držeći se one Vukove kako »nikakvo mjesto u narodu našem nije tako važno ni znatno za jezik naš kao Boka«.12 Sve se to događa za vrijeme Brozova boravka u Boki kotorskoj i odražava činjenicu da je pravoslavno pučanstvo ilirizam i ilirsko ime doživljavalo kao sinonim za srpstvo. U očiglednoj konfrontaciji s kotorskim biskupom Stjepanom Pavlovićem–Lucućem, srpski episkop Jakov Popović javno propovijeda »da kasatelno materina jezika to poznato da u Boki jest serpski maternji jezik, to ovaj mora da se voopšče, bez razlikosti vjere, i čtiti po smislu rješenja Ministerijuma…, nitko ne može opovergnuti ili protivorječiti da nije amo serbski materin jezik«.13

Ovakova se stajališta i poimanje ilirstva pravoslavnog pučanstva mogu objasniti jednostavnom činjenicom da je sva književnost pisana do tada na bokokotorskom tlu od Cizille do Nenadića njima strana i nepoznata literatura, a slavjanstvo im je služilo isključivo kao parola u ostvarivanju prodora srpstva na području Boke. Da je tomu tako, svjedoči pismo Vuka Popovića Karadžiću pisano 14. kolovoza 1848. u kojem piše:

»S ovim novim potresom svjetskim i naš se narod prenu i oslobodi. Do mađa mjeseca bjesmo mirni i dobri, ali prokleta neka pisma dođoše iz Hrvatske, u kojima obećavahu sve ono što je narodu milo i korisno, samo ako se združimo s njima. U isto vrijeme dođoše dva tri putnika i od jednog do drugog hodeći i o ovome govoreći zgrijaše ljudi glavu, jedni da će posati uz bana ministri, a drugi opet ovamo guvernatori, a jedni opet čeznući za slobodom, povjerovaše im mnogi, i s ovog izgubili smo veliki dio časti i povjerenja kod naše vlasti. Preporođeni ovi umovi počeše narod pobunjivati da činu skupštine, i u najprvoj, Prčanju, od četri stotine izabranih Bokelja uhvatiše vjeru da će mjesto mjestu vjerno biti u svakoj potrebi priskočiti. Dalje s Dalmacijom više posla neće imati ni od nje zavisjeti, i banu hrvatskome jave pismeno kad se otcijepi od Mađarske da će se s njim združiti…«14

Po svemu sudeći, proces hrvatske nacionalne integracije prije 1848. javio se najprije u Perastu, Dobroti i Prčanju, a Perast je, kako kaže Broz, »ciele agitacie sriedište i duša«.15

U Zori dalmatinskoj od 9. lipnja 1845. na naslovnoj stranici nalazimo pjesmu kapetana Tome Tripkovića, Pozdrav Zori Dalmatinskoj. Glavna tema joj je radost što se izdaje list Zora, čija svjetlost zrači cijelom Dalmacijom. Tom svjetlošću Dalmacija se povezuje i ujedinjuje.

Imenovanje Josipa Jelačića za upravitelja Dalmacije u Boki je pobudilo oduševljenje i olakšanje i tim povodom upućene su mu brojne čestitke, ali i njemu u čast ispjevane mnoge pjesme i posvećene zbirke. Bogdan Ivanović Moro u pjesmi hvali njegovu hrabrost i popularnost u domovini i izvan nje te želi nov način upravljanja u monarhiji, veliča slavenstvo i moli Jelačića da posjeti Boku. Luka Tripković i biskup kotorski Marko Kalođera posvećuju mu pjesme koje su tiskane u izdanju dubrovačke općine 1851. Čestitke upućene Jelačiću svjedoče o domoljublju, a još više o pojačanoj svijesti i nadi da bi moglo doći do sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.

Bokeljski Hrvati 1848./49. nastupaju kao «Slavjani«, za razliku od Srba koji uz slavensko naglašavaju svoje srpsko ime. Obilježje bokeljskog »slavjanstva« je crveno–bijelo–plava trobojnica ili kako su je zvali »slavjanska bandjera«. Ta se zastava pojavila na novoutemeljenoj Slavjanskoj čitaonici u Kotoru 1849., prvoj čitaonici u Boki, a pored one u Zadru, druga u Dalmaciji. Od 1849. bokeljski brodovi uz austrijsku nose i slavjansku, odnosno hrvatsku zastavu.16

Iako su se obećanja iz 1848. izjalovila interese banovinskih Hrvata, za Boku i Bokelje nastavio se za neoapsolutizma u ranim pedesetim godinama. Ivan Kukuljević Sakcinski 1850. posjećuje Boku i u Prčanju svećenika i slikara Mihajla Floria.17 Godine 1851. dolazi ban Jelačić u posjet Kotoru, dočekan uz veliko oduševljenje puka dobrotske općine u kojoj se isticalo Jelačićevo hrvatsko podrijetlo i junaštvo te bratske veze što spajaju Boku s Hrvatskom.

Godine 1854. ponovno boravi u Boki, po naputku Kukuljevića, Mijat Sabljar iz Zagreba za kojeg Vuk Popović kaže: »Sve neke jade prepisuje što mu davaju fratri i vlastela kotorska.« Za svoga boravka Sabljar je primao Zagrebačke novine i na kraju ih darovao Slavjanskoj čitaonici.

Srbski dnevnik iz 1854. godine sve to brižno navodi, kao i podatak da je Slavjanska čitaonica primala osam hrvatskih novina.18

Obnova ustavnoga stanja u Monarhiji i širenje preporoda u južnu Hrvatsku s glavnim ciljem sjedinjenja s Hrvatskom snažno su odjeknuli u Boki. Godina 1861. i 1862. otvaraju se u Prčanju i Dobroti nove Slavjanske čitaonice, a bokeljski zastupnici u Dalmatinskome saboru biraju se na listi Narodne stranke i u Saboru zastupaju sjedinjenje s Hrvatskom i uvođenje hrvatskoga jezika u javni život. Zanimljiva je kotorska skupština bokeljskih općina od 21. siječnja 1861. koja se izjasnila za sjedinjenje s Hrvatskom, potom posjet Dubrovniku sutradan kad je vijorila hrvatska trobojnica i bio istaknut natpis »Dubrovnik s Kotorom«.

Te je godine jedno od dva mjesta iz Dalmacije u Hrvatskome saboru dobio kapetan Luka Tripković pa su on i Miho Klaić bili ovacijama dočekani pri ulasku u sabornicu. Još od ranih pedesetih godina dio konzervativnih Srba budućnost srpskog naroda vide u sjedinjenju sa Srbijom, što se više puta očituje u Svetovidu, Srbobranu, Vidovdanu i drugim srpskim tiskovinama.

Godine 1870. Stjepan Mitrov Ljubiša, kao predsjednik Dalmatinskoga sabora i bokeljski zastupnik, izjavljivao je da će »branit do svake zgode državno pravo Trojedne Kraljevine kojoj po historičnom i prirodnom pravu spada sva današnja Dalmacija, ne izuzam ni jedne česti njezine ni pojedinoga okoliša« te nastavlja da će »nastojati na sve moguće načine da se Dalmacija sjedini na temelju saborske adrese s Hrvatskom i Slavonijom«.19 Već 1877. godine ustaje u Dalmatinskome saboru protiv sjedinjenja tvrdeći da sva Dalmacija, osobito Dubrovnik i Boka, nema prava pripadati hrvatskoj kruni.

Unatoč svemu, hrvatska je nacionalna svijest na području Boke kotorske svakim danom jačala. O tome svjedoče članstva u Matici hrvatskoj, pristajanje uz Narodnu stranku i Stranku prava te uključivanje u razna društva pod hrvatskim imenom. Prvi članovi Matice hrvatske u Boki javili su se krajem 70–ih godina 19. stoljeća, točnije 1878. Tako je don Srećko Vulovbić tada bio povjerenik Matice, a Grgur Urlić iz Risna prinosnik.

U to je vrijeme u Boki osnovano preko trideset kulturnih društava, a oko polovice je pod hrvatskim predznakom, što je jedan od najboljih dokaza kako se u Boki formirala nacionalna svijest. Mogli bismo istaknuti Glazbeno društvo Sloga iz Tivta iz 1897., Hrvatsko radničko društvo Napredak iz Kotora iz 1898. i Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir iz Mua.

Sva društva s hrvatskim predznakom imala su zadatak čuvanja i razvijanja nacionalne svijesti i djelovala su na visokoj kulturnoj razini i civilizacijskome stupnju prostora u kojem su nastala — Boke koja je svojom prirodom ponosna i gorda, ali pristupačna i otvorena svakomu dobronamjerniku.

Najbolju sliku burnog i zanimljivog stoljeća, posebice u Boki kotorskoj, nalazimo u časopisu Vienac iz 1891. u tekstu pod nazivom Tko su bili starosjedioci Boke kotorske,20 zanimljiv pregled bokokotorske povijesti, književnosti i kulturnih događanja, nastao iz pera don Srećka Vulovića, peraškog župnika, vrsnoga teologa, povjesničara i jezikoslovca. Vulović svomu prijatelju Bokelju u dalekoj Argentini odgovara na pitanja hrvatstva Boke i njezina pučanstva, i dodirujući čak i jezična pitanja nakon što je proučio »pomnjivo sve razprave, što su o tome bile tiskane«, pročitao Obračun veleč. Prodana, Hrvatske razgovore nenadoknadivog Pavlinovića te zgodnu raspravu veleuč. Klaića Hrvati i Hrvatska te dolazi do zaključka da su »starosjedioci našeg rodnog mjesta, kao i ciele Boke, bili čisto Hrvati«.21

Nakon toga citira razne putnike od Tolstoja do Kurelca 22 koji kaže da se »živo uvjerio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosjedioca nigdje ne ima, oliš onog što se za turskog progonstva tuj naseliti moglo. Ja Dubrovnika, Boke ni Crnegore za Srblje priznati ne mogu«.

Odgovara na pitanja kako se srpstvo tako ukorijenilo na tlu Boke kotorske kad se oni naseljavaju tek krajem 17. stoljeća i kaže: »Tome se ja, dragi moj, ne čudim ni najmanje. Da smo mi, da su naši župnici, naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću izticali hrvatstvo, kako su hrišćani nakon one Vukove Srbi svi i svuda izticali srpstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i Bože prosti samoga Boga na nebu i anđele oko njega pak jel se čuditi posljedicama? A kako smo mi u obće postupali, poradi umišljene, a nemoguće brateske sloge, mi smo imali stotinu obzira prema.braći, a braća prema nama ni cigloga. Da se ne pomuti ta blažena sloga, strah nas je bilo izutiti rieč Hrvat. Mijenjali smo na svaki način svoje ime, eda bismo došli do prave sloge, pak naša popustljivost što je stvorila. Ništa. Sjećam se u Kotoru kad se radilo da se talijansko društvo ’casino’ preokrene u naše družtvo, malo da ga ne okrstiše Srbski dom, premda veći dio kotorskih srba niesu bili s nama, a samo poradi svakdašnjeg obzira nadjenuše mu ime Slavjanski dom… Pogubno je u ovom obziru djelova i taj uzrok, što ono malo naših književnika podje kako i u svemu, tako i u nazivu jezika za Dubrovčanima, nazivajući naš jezik slovinskim. A da pomutnja ostane veća, u 16. 17. i 18. stoljeću naši spisatelji, kao i Dubrovčani i uobće hrvatski, pod imenom slovinski nisu razumievali samo jugoslavenske jezike nego i sve slavenske.«23

Zatim nabraja bokokotorske pisce koji su pisali o slavjanstvu te prelazi na jezik gdje ističe kako je Vuk svojom suvislom teorijom da su štokavci svi Srbi a čakavci Hrvati samo potvrdio hrvatstvo Boke kotorske koja je, što dokazuje i primjerima, bila čakavska.

Ponosno ističe da, ako se i ne može pouzdano znati koliko se upotrebljavala riječ hrvatski, znamo »da su u obće, kako i ostali pisci dubrovački i dalmatinski i naši upotrebljavali znanstveni naziv slovinski. Za stalno mogu uztvrditi, da nijedan naš spisatelj nije upotrebio naziv srbski, niti sebe priznao za Srbina«. 24

Ovo izlaganje završava svojim sjećanjima na događanja u preporodno vrijeme, posebice »’obćega uzhita i sjajnoga dočeka’ bana Jelačića te kako se jednodušno sva Boka odazvala proglasu banske konferencije od 19. prosinca 1960.».25

Zaključak njegova rada možemo uzeti i kao opći zaključak o vremenu od ilirizma do kraja 19. stoljeća u kojem su Bokelji, unatoč lukavoj i snažnoj srpskoj agitaciji, ostali nedjeljiv dio Dalmacije, i unatoč neostvarenim težnjama za sjedinjenjem, održali »hrvatski osjećaj i dičili se slavnim hrvatskim imenom«.26

Listajući časopise preporodnog doba, dolazimo do uvjerenja da su bokeljski Hrvati zdušno radili »za bolitak i napredak zajedničke nam domovine s vjerom i nadom u bolju budućnost«.27

Bez sumnje, u ovome doista velikome i teškome razdoblju, kroz cijelo 19. stoljeće, Bokelji uz ostale narodnjake zauzimaju časno mjesto, svjesni i Draškovićevih riječi »da Dalmacija jedanput, kako je prije bila s nami sklopjena, i mi onda jedan–dva miliona čineći jednorodni puk budemo«.

 

Izvor: Kolo 3, 2007.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.