Sveti Jeronim – prvi prevoditelj Biblije na latinski jezik

Ususret velikoj obljetnici – 30. rujna navršava se 1600 godina od smrti sv. Jeronima

Saint Jerome - Collage, 48cmx36cm, 2014, by Mirjana Nikolić. https://www.youtube.com/watch?v=og1MaJPbsew
0

Sveti Jeronim rodio se oko 347. u Stridonu, tvrđavi na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Studirao je u Rimu, gdje je kršten 366, godinu prije sv. Augustina. Tridesetog rujna navršit će se 1600 godina od Jeronimove smrti

Suputnica u povijesnom hodu hrvatskoga naroda bila je Biblija, sveta knjiga kršćana, zbornik kanonskih knjiga koje je stvarao Duh Sveti, genij čovječanstva, od 1250. prije Krista do kraja 1. stoljeća. Nazivamo je i Svetim pismom. Prema njezinu nastanku dijeli se na Stari i Novi zavjet. Stari zavjet pisan je hebrejskim i aramejskim, a Novi grčkim. Isus i njegovi učenici govorili su aramejskim jezikom. Od ukupno 73 knjige, u Starom ih je 46, a u Novom zavjetu 27 knjiga. Sedamdeset i dva učena Židova u Aleksandriji, u 2. stoljeću pr. Kr. prevela su Bibliju na grčki jezik. Prijevod je nazvan Septuaginta ili Sedamdesetorica, a ima oznaku LXX. Sveti Jeronim, koji je čitavoga života isticao pripadnost Delmatima, važnoj sastavnici u etnogenezi Hrvata, prvi je na latinski jezik preveo Bibliju u 4. stoljeću. Taj prijevod nazvan je Vulgatom, a nosi oznaku Vg. Bibliju su glagoljičkim pismom na staroslavenski jezik prevela solunska braća Ćiril (Konstantin) i Metodije.


Sveti Jeronim na umjetničkim je djelima često prikazivan s perom i knjigom kako radi u špilji, a pored njega je lav

Na poticaj Bernardina Frankopana potkraj 15. stoljeća skupina svećenika priredila je cjelovit prijevod. Bartol Kašić je 1630. također preveo Bibliju u cijelosti, ali je prijevod ostao u rukopisu. Matija Petar Katančić preveo je Bibliju na štokavsko-ikavski idiom hrvatskoga jezika, a tiskana je 1831, postumno. Od novijih izdvajamo dva prijevoda Kršćanske sadašnjosti iz 1987, Zagrebačku te onu iz 2004, nazvanu Jeruzalemska.

U etnogenezi Hrvata važnu sastavnicu odigralo je ilirsko pleme Delmata. Sv. Jeronim javno je svjedočio o svojem podrijetlu, i kad je to bilo lako, ali i onda kad je trebalo biti odvažan i ne plašiti se ugroza koje su mu prijetile. Uz prijevode kanonskih biblijskih knjiga na latinski jezik, sv. Jeronimu pripadaju zasluge za 120 poslanica koje je slao istaknutim ličnostima svoga vremena. Poslanica je prijelazna vrsta, rubni žanr, književni i neknjiževni, koja uključuje raznolike razvojne oblike i potvrde. Povijesne okolnosti postupno su iskristalizirale oblike i podvrste: pismo, običnu poslanicu i pjesničku poslanicu, a zajedničko im je što trenutno nedostupne, adresanta i adresata, povezuju porukama, povjerljivim obavijestima, intimnim, subjektivnim iskazima te neskrivenim čuvstvima.

Jeronimove poslanice kao prozno štivo

Htjeli bismo upozoriti na početke kršćanstva kad poslanica nije bila samo intimna ispovijed povjerljivoj osobi, nego rubni književni žanr koji je preuzeo društvenu ulogu, a njome se moglo uspješno upozoriti na određene kulturološke pojave povezane sa zbivanjima i osobama iz javnoga života jer su ih osim pošiljaoca prepisivale i širile interesne skupine. Povijest toga književnoga oblika vodi nas u Kristovo doba, iz kojega potječu brojne potvrde: poslanice apostola Pavla (Rimljanima, Prva i Druga Korinćanima; Galaćanima, Efežanima; Filipljanima; Kološanima, Prva i Druga Solunjanima; Prva i Druga Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima); potom katoličke poslanice: Jakovljeva, Prva i Druga Petrova; Prva, Druga i Treća Ivanova te Judina poslanica. Navodimo također kako je rimski pjesnik Horacije ukupno spjevao 23, a najveću slavu stekao je onom koju je upravio obitelji Pizona, prozvanom De arte poetica, u kojoj je na poetskoj razini raspravljao o pjesničkom umijeću.

Njegove su poslanice prijelazni književni oblik u kojem se ispovjedni ton pretapa s razmatranjima i tumačenjem vrlo bliskim publicistici. U njima su osim tumačenja i razmatranja, dokaza, uvjeravanja i vjerskih meditacija te obračuna s krivovjerjem brojni opisi i pripovijedanja, tako da su osim retoričkih sastavnica od osobite važnosti i one poetske, iako Jeronim nije pisao tekstove s namjerom da postanu nekakvom književnom vrijednošću. Podsjećamo kako sve do razdoblja romantizma proza nije uspijevala udovoljiti mjerilima književnim, umjetničkim. Čak su i danas dvojbene vrijednosne kategorije prema kojima bismo pouzdano odijelili književne od neknjiževnih tekstova.

Često se to pitanje, također i znanstveni pristupi, temelje na sučeljavanju retoričkih i poetskih sastavnica, a mogu se svesti i na odnose njihovih temeljnih postupaka: metonimije i metafore, kojima utvrđujemo svojstva književnoga, odnosno neknjiževnog oblika. Upravo metonimijom kao moćnim izričajnim sredstvom, od romantizma naovamo, poetika se oslanjala na retoriku i na taj je način proširila predmet stilistike na postupke koji su ranije prepoznati samo u govorničkim vještinama. Poslanice sv. Jeronima intimne su ispovijedi, prijateljske geste, meditacije, razmatranja i tumačenja vjerskih istina, savjeti za svetost s izrekama i potvrdama iz Svetoga pisma, s unosima paremioloških sadržaja te navodima primjera iz života suvremenika. Poslanice su također svojevrsne intervencije u onodobnu praksu, obračuni s krivovjerjem, solidni temelji egzegetici, tumačenju Svetoga pisma.

Potrebno je upozoriti i na kulturološko značenje pjesničkih poslanica pisanih stihovima kojima su naši renesansni pjesnici iz različitih književnih sredina i krugova njegovali i učvršćivali prijateljstvo, iz Dubrovnika, Hvara, Splita, Zadra, Šibenika i Trogira. Atribucijom „pjesničke“ ističemo njihove estetske, univerzalne vrijednosti. Pjesničke poslanice mnogo su više od „korespondencije“, izraza za koji imamo i boljih naših riječi: pismo ili dopis, obična poslanica. Kadšto možemo čuti riječ „prepiska“, ali ona ne pripada hrvatskomu standardu.

Velika obljetnica – 1600 godina sjećanja na sv. Jeronima

Da bismo iskupili dug Jeronimovim životopiscima, a osobito Johnu Dillonu, navodimo da se Jeronim rodio oko 347. u Stridonu, tvrđavi za koju znamo da se nalazila na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Studirao je u Rimu, gdje je kršten 366, godinu prije sv. Augustina, kojega je u Milanu tek 387. krstio Ambrozije u 33. godini života. U Trieru Jeronim je učio o monaštvu, potom je u Akvileji živio asketskim životom. Ostalo je tajnom zbog čega se srdila na nj tetka Kastorina, a poznato je da je Paulinian, njegov mlađi brat, slijedio njegov primjer, a tako i njegova mlađa sestra, nakon doduše ne baš kreposna vladanja. Na Istok se zaputio 372. da bi u Antiohiji studirao grčki, potom hebrejski, živeći nekoliko godina pustinjački u Kalcisu, sirijskoj pustinji. Biskup Paulin ga je u Antiohiji zaredio za svećenika. Tada je slušao predavanja Apolinara iz Laodiceje. Godine 381. u pratnji biskupa Paulina sudjelovao je na općem saboru u Carigradu, da bi potom s Epifanom otišao iz Cipra u Rim kako bi pred papom Damazom I. branio Paulina, a osporavao Melita. Papa Damaz I. imenovao ga je tajnikom. U Rimu postaje duhovnim vođom skupini rimskih plemkinja, kojima su pripadale Paula i Eustohija.

Zbog preosjetljivosti i sklonosti sarkazmu, kako navodi John Dillon u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji, Jeronim nije bio u Rimu osobito omiljen, a nakon smrti Damaza I. te izbora Siricija 384. za njegova nasljednika, dospijeva u nemilost. Prognan je pa napušta Rim da bi u Betlehemu 386. osnovao zasebne samostane za žene i za muškarce. Posvetio se studiju, pisanju i prevođenju. Sve svoje životne snage usmjerio je prijevodu Biblije s tekstova na izvornim jezicima. Trud mu nije bio uzaludan. Mnogima je to smetalo. Čak mu je iz opreza i Aurelije Augustin savjetovao da odustane od prijevoda svetopisamskih knjiga. Poliglot, vrstan poznavatelj klasičnih jezika: latinskoga i grčkoga, hebrejskoga, kaldejskog, aramejskog i sanskrta, znalac je topografije Istoka, biblijske topografije i zbivanja. Sastavio je pouzdane komentare i tumačenja biblijskih knjiga, učvrstio egzegezu kao nauk i znanstvenu disciplinu. Preveo je i osuvremenio Euzebijevu Kroniku i pripremio popis kršćanskih pisaca (Život istaknutih muževa), djelomice temeljen na Crkvenoj povijesti navedenog autora. Prevodio je i djela Origena i Didima. Žestoko, svadljivo i uvredljivo protivio se i opirao origenistima i pelagijancima. Jeronimove poslanice pobudile su golemo zanimanje. Moguće ih je razvrstavati prema osobama kojima su upućene, kronološki ili pak tematski. Pisao je o djevičanstvu, udovištvu, monaškom životu, klericima, sprovodnoj eulogiji, egzegetskim djelima.

Teološkoj misli važni su odnosi između Jeronima i Augustina, njegova 7–8 godina mlađeg suvremenika. Jeronimove poslanice donose odgovore na brojne povijesne nejasnoće. One su nedvojbeno prvorazredni prinosi koji upućuju na neponovljivo životno djelo, ali i put kojim je koračalo kršćanstvo u počecima. Brojni Jeronimovi prinosi stopljeni su u metonimiji zajedničkoga hoda kršćanske civilizacije, osobito njegova stajališta o trajnom djevičanstvu Marije, celibatu i redovništvu. Znatno prije reformatora Jeronim je od Crkve tražio da prihvati hebrejski kanon Svetoga pisma i tako odbaci deuterokanonske knjige. Proglašen je crkvenim naučiteljem zajedno s Ambrozijem Augustinom i Grgurom Velikim iz godine 1295. Liturgijski mu je spomen 30. rujna.


Današnja barokna pavlinska crkva u Štrigovi (Međimurje), prema nekim teorijama rodnom mjestu sv. Jeronima, izgrađena je na temeljima kasnosrednjovjekovne crkve, a uz nju se nalazio i čudotvorni izvor vode velikog sveca

Posrednik u sjećanju

Fra Ivan Marković (Sinj, 23. listopada 1839–Sinj, 22. listopada 1910), doktor bogoslovlja, tajnik, generalni vizitator i provincijal, bio je i profesor predavač dogmatske teologije i crkvene povijesti, pisac teoloških rasprava, hodočasnik u Svetu zemlju, zagovornik ekumenizma među kršćanima, prevoditelj, preveo je s latinskoga na hrvatski jezik 67 od 120 poslanica sv. Jeronima te jednu poslanicu sv. Augustina adresiranu na Jeronimovo ime, popratio ih bilješkama i tiskao u dvama svescima u nakladi Hrvatskoga katoličkoga tiskovnog društva 1908. U opširnu predgovoru prijevoda Poslanica sv. Jeronima obrazlaže zašto je i kako izveo taj zahtjevni posao. Ujesen godine 1899. učestalo je pobolijevao te se posvetio prevodilaštvu, jednostavnijem i lakšem od ostalih spisateljskih, stvaralačkih poslova. U razmacima u kojima bi bol popustila ili u kojima bi je mislima o Jeronimu znao odagnati, svim svojim bićem posvetio bi se poslanicama. Prevodilački rad stavio je na kušnju svu njegovu erudiciju, poznavanje ne samo klasičnih i orijentalnih jezika, na poseban način latinskoga, nego i crkvene povijesti, teološke i filozofske misli, također stvaralačkih, osebujnih retoričkih, ali i književnih zahtjeva latinskoga izvornika. Štoviše, u predgovoru priređenoga izdanja Poslanica sv. Jeronima fra Ivan Marković skromno ističe kako je svjestan prevodilačke nemoći kojom bi se ljepota, elegancija i krepkost autorova stila mogla izraziti ili dijelom prenijeti čak i u neki romanski jezik, a kamoli u neromanski. Njegov prijevod ujedno je i prvi na neki od slavenskih jezika.

U pregledu i prikazu važnih sastavnica Markovićevih prijevoda Poslanica sv. Jeronima htjeli bismo istodobno govorili o piscu i prevoditelju, o latinskom izvorniku i hrvatskome prijevodu nastalu tisuću i pet stotina godina poslije. Svaka od navedenih poslanica svojevrstan je duhovni spomenik i autoru i prevoditelju jer su u njima temelji vjere i začeci egzegetike, tumačenja biblijskih tekstova.


Sveti Jeronim, koji je isticao pripadnost Delmatima, prvi je na latinski
jezik preveo Bibliju u 4. stoljeću

Fra Ivan Marković odabrao je samo značajnije, stilski dotjerane Jeronimove poslanice, one koje najviše govore o vremenu kad su nastale ili pak svjedoče o važnim događajima i ljudima njegova doba, a pisao ih je pet desetljeća. Prva je datirana 370. a posljednja na izmaku godine 419. Mnoge od njih Jeronim je diktirao prepisivačima, vještim stenografima koji su dobro poznavali latinski jezik. Neke je morao hitro pisati kad bi se iznenada pojavila mogućnost da ih pošalje po kojem hodočasniku ili putniku namjerniku. Pisao ih je i za života u pustinji, vrlo kratke zbog oskudice pergamena. Tada je sićušnim slovima na komadiću papira ili kartona morao zbijati riječi unatoč spremnosti na duge razgovore. Iz tog razdoblja poslanice su uglavnom otisnute na dvjema stranicama, ostale su opširnije. Od poznatijih suvremenika Jeronim je čak sa šest poslanica počastio Augustina, Damazova tajnika, poslije pak biskupa u Hiponu. Najopsežnija je Poslanica djevici Eustohiji, razvučena na 50 tiskanih stranica. Nastala je kao pogrebna besjeda sv. Pauli, a napisao ju je s namjerom da utješi Eustohijinu kćer.

Neke poslanice nisu dospjele u adresatove ruke, neke su prepisane s namjernim dodacima kojima se htjelo napakostiti Jeronimu, koji je, ne smijemo zaboraviti, u Rimu imao mnoštvo protivnika i neprijatelja, drskih, spremnih na svaku himbu. Uostalom, Jeronim je doživio progon iz Rima, a odlaskom u Betlehem, prvotno živeći pustinjačkim životom u sirijskoj pustinji, ubrzo je svladao topografiju novoga svijeta i sučelio ju je biblijskoj, upoznao ne samo jezike, nego i narječja ljudi s kojima se susretao, također i govor sredina u kojima je boravio. Nitko nije bio spremniji od njega prihvatiti se prevođenja kanonskih tekstova na latinski jezik, niti je tko bio pozvaniji proniknuti u pitanja duhovnosti koja su izoštrila njegov um te ga pripravila za usvajanja i tumačenja vjerskih istina.

Uz prijevode kanonskih biblijskih knjiga na latinski jezik, sv. Jeronimu pripadaju zasluge za 120 poslanica koje je slao istaknutim ličnostima svoga vremena

Gotovo svaka od Jeronimovih poslanica izazov je i kušnja, ispit savjesti i smjerokaz duhovnosti, ne samo redovnicima nego svakom onom tko u životu prihvati kršćanska načela. Poznavanjem izvornih biblijskih tekstova Jeronim je postao moćnim tumačem vjerskih istina, a svako njegovo razmatranje i tumačenje, kao i obraćanje ljudima njegova doba u poslanicama sadržavalo je zbijeni crkveni nauk.

Jeronim otkriva zapadnom svijetu što ima učena Grčka; uvodi tzv. „Canonem hebraicae Veritatis“ (knjige Svetoga pisma prevedene sa židovskoga jezika). Prijevodi Poslanica sv. Jeronima donose urednu paginaciju, kratke preglede sadržaja na počecima koje je dopisao, a osim što je prevoditelj, Marković se potvrđuje i ulogom tumača. Na početku svake od njih, uz godinu kad su napisane, prevoditelj donosi svoja tumačenja, potom opširne bilješke o svemu relevantnom s detaljnim uputama činjenično utemeljenim, kojima povezuje pisca, adresanta, adresata i recipijenta. Bilješke svjedoče o fra Ivanu Markoviću prevoditelju, svetopisamskom znalcu, ali i o nekom tko je otprije poznavao prijevode Jeronimovih poslanica i čitao ih na drugim europskim jezicima.

Istodobno on je prevoditelj i tumač koji širinom erudicije objašnjava svaku riječ, svaku sintagmu ili pak izreku, uspoređuje kako su je prevodili drugi, a osobito se obazirao na njemački prijevod. Jeronim često ističe kako je Sveto pismo temelj svemu. Čitanjem dosežemo ideal kršćanske savršenosti, čistoću i poniznost. Nedostatno bi bilo reći kako je naizust poznavao Sveto pismo, dopisali bismo i više od toga: Jeronim je prema sličnostima i razlikama bio kadar prepoznati i povezati brojne misli i natuknice iz različitih kanonskih tekstova. Razmatranja, misli i meditacije u njegovim poslanicama skladno prati svetopisamski slog: brojni su intertekstualni umeci iz Sedamdesetorice (Septuaginte), njegova vlastita prijevoda Svetoga pisma iz izvornih kanonskih tekstova napisanih godine 405. te povijesnih i teoloških djela, filozofskih rasprava, književnih i drugih djela, također i djela „neznabožaca“, kako ih je sam nazivao.

Jeronim je odnjegovao osobit odnos prema filozofskim misliocima. Ne odbacuje njihov nauk; prihvaća čak i razmatranja stoika, npr. o krepostima. Oduševljen je Katonom, a donosi i brojne citate iz Vergilijeve Eneide (P, II, 49), potom „neznabožačkih“ književnika, antičkih pjesnika, govornika, filozofa, povjesničara i državnika; kao što potvrđuje nizom u kojem navodimo samo neke od njih: Periklo, Ksenofont, Anaksagora, Telamon, Krantor, Ciceron, Platon, Diogen, Klitomah, Karnèad Kirénjanin, Posidon, Pulvil. Njihove stavove Jeronim prilagođava svojim pogledima, pri čemu su duhovnost i odgojnost temeljne sastavnice. Na njima Jeronim temelji vlastite intervente, kojima obračunava s krivovjerjem svojega doba.

Marko Marulić i Erazmo Roterdamski o sv. Jeronimu

O svetomu Jeronimu sustavno je pisao i Marko Marulić, ali nije samo pisao, na istinski se način krijepio njegovim naukom, i prema njegovim se načelima u životu vladao i ophodio. Francuski kroatist Charles Béné u raspravi Marulić i Erazmo, čitatelji sv. Jeronima izložio je neke aspekte recepcije koje svodimo na sažete prosudbe: i Marulić i Erazmo vrlo su rano otkrili Jeronimovo djelo i dali mu unutar svojeg opusa povlašteno mjesto. Marulić mu, smatrajući ga zemljakom, posvećuje raspravu protiv onih koji ga drže Italcem, životopis i pohvalnu pjesmu. No nadasve mu daje istaknuto mjesto u svojim djelima, napose u Instituciji. Erazmo, čini se, natkriljuje Marulićeva nastojanja. Godine 1516. izdaje Jeronimova sveukupna djela u devet svezaka. I sam sastavlja svečev životopis, a uz to slijedi Jeronima objavljujući svoj Novi zavjet, latinski prijevod grčkoga teksta. No njihov način čitanja i izbor su različiti.

Marulić u Jeronimu vidi uzor kršćanskoga života i vodiča za blažen život. Nasljeduje ga u njegovu odbacivanju profane kulture. „Erazmo u Jeronimu vidi prije svega učitelja egzegeze i zaštitnika antičke kulture. Njegov pak Životopis sv. Jeronima spis je u vlastitu obranu“ (Béné, 2001: 37). Marulić pak u životu svetoga Jeronima pronalazi uzor kršćanskome životu, primjer blaženosti koji mu je poslužio poput štita od utjecaja profane kulture. Posvetio je Jeronimu raspravu kojom je branio njegove ilirske, delmatske, dalmatinske korijene, napisao životopis, počastio ga pohvalnom pjesmom Epitaphium diui Hieronymi (Epitaf sv. Jeronimu), pisanom latinskim elegijskim distisima, koje je Darko Novaković prepjevao silabičnim distisima:

Kosti Jeronima tu, u ovom počivaju grobu:

Gore je njegov stan, kraljevski nebeski svod.

Pogledaj kakav je dar, dok bijaše kod nas na svijetu,

Jedinoj Crkvi on prinio, veći od svih:

Sredio zapis je kriv u knjigama Svetoga pisma;

Starih otaca je riječ mračnu objasnio on;

Sjajem je istine sasvim raspršio zabluda tminu,

Uvijek je pravi put znao i vodio na nj.

Latinski, grčki je duh poznavao do u tančine;

Hebrejsku, kaldejsku riječ zboriti bio je vješt,

Ipak, više no to blještavilo učena uma

Slavan mu pribavi glas bezgrešan životni vijek.

 (prepjev Darko Novaković)

Ono što francuski kroatist Charles Béné tvrdi za Erazma, koji u Jeronimu vidi prije svega „učitelja egzegeze i zaštitnika antičke kulture“ (Béné, 2001: 37), moguće je mirne duše reći i za Marulića ako pozornije pročitamo epitaf posvećen Jeronimu. Zaključni stih Marulićeva Epitafa sv. Jeronimu glasi: „Sancte actę uitę gloria maior erat.“, tj. „Slavan mu pribavi glas bezgrešan životni vijek.“ Time bismo ublažili Bénéov stav kojim su utvrđene razlike između Marulića i Erazma u pristupu i tumačenju djela sv. Jeronima.

 

Autor: Miljenko Buljac

Izvor: Vijenac, 693 – 24. rujna 2020.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.