Geopolitička pitanja današnjice

 

RAZGOVOR S DR. SC. J. POLOVIĆ: EUROPA JE VEĆ „KLINIČKI MRTVA“

dr. sc Jadranka Polović politologinja je iz Splita, znanstvena suradnica portala Geopolitika News i stručnjakinja za međunarodne odnose i geopolitiku. S dr. sc. Polović razgovarali smo o nizu aktualnih geopolitičkih pitanja današnjice

Nedavno ste pisali o krizi identiteta europske i općenito zapadne civilizacije. Kako se ta kriza očituje?

Posljednjih godina svjedočimo kako se pod utjecajem brojnih izazova – gospodarske krize, mjera štednje i teških socijalnih rezova, nekontroliranog priljeva migranata, terorističkih napada i Brexita – urušava mit o Europi kao civilizacijskoj tekovini čije su vrijednosti univerzalne, neupitne i u pravilu pozitivne. Ne samo europske političke elite, već i europska humanistička i društvena misao potpuno je konfuzna oko određenja europskog identiteta. Naime, je li europska (zapadna) civilizacija tek skup ideja i vrijednosti koji proizilaze iz grčke filozofije i prosvjetiteljstva zbog čega danas toliko pričamo o individualizmu, slobodi i ljudskim pravima, te znanosti koja priznaje isključivo provjerljive dokaze ili je Europa definirana naslijeđem imperijalizma, kolonijalizma, ropstva i ugnjetavanja, stav koji se sve češće ugrađuje u školske curriculume? Osobito se koplja lome oko pitanja je li kršćanstvo odrednica europske civilizacije, bez obzira što je riječ o temeljnoj ideji zapadnog identiteta zbog koje je zapadna kultura i civilizacija toliko napredna, privlačna i nadahnjujuća za veći dio čovječanstva.

Međutim, čini se da je “sveti” zadatak trenutnih liberalnih, progresističkih političkih elita raskopati sve naslage sigurnog europskog civilizacijskog naslijeđa, odbaciti sveukupno zapadno nataloženo dobro, što proizvodi puzajuću krizu europskog identiteta kojoj je cilj dekonstrukcija, zamjena tradicionalnih vrijednosti novim globalističkim diskursom koji trenutno snažno definira amerikaniziranu europsku civilizaciju. Širom Europe svjedočimo razaranju tradicionalnog društva – nestaju velike i povezane obitelji, zaposleni roditelji nemaju vremena za odgoj djece, nesigurnost radnog mjesta i prihoda, te nemogućnosti rješavanja temeljnih egzistencijalnih problema, svakodnevni su životni izazovi. Postmoderno je društvo nastanjeno pojedincima koji žive s drugima, ali ne za druge, a novi europski etički kod uzdiže kult privremenog, nesigurnog, fleksibilnog i prolaznog u svim aspektima ljudskog života i djelovanja (bilo da je riječ o radnim mjestima, obiteljskim i društvenim odnosima). Globaliziran čovjek, kozmopolit u značenju čovjeka bez identiteta (nacionalnog, kulturnog, obiteljskog, vjerskog i spolnog), istovremeno je i savršeni potrošač koji osobno zadovoljstvo postiže kroz posjedovanje stvari ili kozumerizam.

Europa je na žalost već „klinički mrtva“, pati od teškog demografskog kolapsa za koji su najodgovornije dominirajuće feminističke politike. Pretjerani individualizam je osobit problem u europskoj kulturi, a on se ogleda u konformizmu, sebičnosti, konzumerizmu, natjecanju (u Hrvatskoj kultu izvrsnosti), izostanku empatije, urušavanju zajednice i obitelji, te rastu mentalnih bolesti, kriminala i nasilja. Mogla bih još, ali me najviše užasava seksualizacija i komodifikacija djetinjstva, odnosno djece koja se odgajaju pod pritiskom materijalističke, potrošačke kulture koja sve snažnije definira identitet novih generacija. Suvremena zapadna kultura ne pruža smisao i svrhu, čovjek je nesiguran i individualistički prazan, na rubu provalije, te naglašavam – neosporna je činjenica je da ni jedna civilizacija nikada nije napredovala oslanjajući se na ovakve nedosljedne temelje.

Europske liberalne elite koje su u isti „lijevi“ koš potrpale migrante, LGBT, gender politiku i stav prema pobačaju, gube privlačnost i argumentaciju, budući da su europski građani bilo „lijevi“, bilo „desni“ ugroženi pogubnim ekonomskim politikama koje proizvode nevjerojatne nejednakosti i opće nezadovoljstvo u društvu. Plaćajući ceh za nehumane odluke koje osmišljavaju političko financijske oligarhije u Bruxellesu, a u stopu slijede marionetske nacionalne vlade, milijuni ljudi diljem Europe ostaju bez posla, izloženi siromaštu, dok vlastiti životni standard nastoje održavati zadužujući se preko granica osobnog bankrota.

Socijalni dijalog na žalost kao temeljna vrijednost EU-a više ne postoji, pedeset godina star koncept europske socijalne države (welfare state), kontinuirano se urušava, te vidimo da tehnološki napredak u povampirenom kapitalizmu nema nikakve veze s društvenim razvojem, blagostanjem zajednice, niti stvaranjem boljeg europskog društva. Zahvaljujući globalističkim liderima, EU je trenutno u galopirajućoj sveobuhvatnoj – geopolitičkoj, ekonomskoj i socijalnoj krizi, međutim, Europa je za sve nas naš jedini dom, stoga imamo, kao građani ogromnu odgovornost za njenu (našu) budućnost. Mogu samo ponoviti riječi Stephana Hessela (1917.-2013.), bivšeg francuskog diplomata i novinara, koji je još 2011. godine (tada 93-godišnjak) svojim pamfletom Pobunite se (Indigene – vous) hrabro pozvao narode Europe na pobunu protiv bezobzirne moći kapitala i tržišta, te u obranu socijalnih vrijednosti moderne demokracije. Dakle, pobunimo se!

Masovna imigracija već duboko promijenila zapadna europska društva

Kakva je u kontekstu krize identiteta u Europi uloga migracija? Jesu li migracije osim sigurnosne prijetnje i prijetnja europskom identitetu?

Pa svakako! Današnja europska mainstream etika ili politička korektnost koja oblikuje novi europski identitet proizilazi iz tzv. ideologije ljudskih prava. Europski se lideri bave isključivo poštivanjem različitosti, snošljivošću, raznolikošću, itd. Kako navodi Douglas Murray u vrlo zanimljivoj knjizi „Čudna smrt Europe: Imigracija – Identitet – Islam“, takve „plitke definicije o sebi“ možda nam mogu pomoći da preživimo još nekoliko godina, međutim, one nikako ne mogu potaknuti dublju odanost i osjećaj pripadnosti koje europska društva trebaju dosegnuti kako bi opstala. Dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, njihov dolazak u iznurenu i umiruću kulturu Europe, zapravo ne može.

Činjenica je da je masovna imigracija već duboko promijenila zapadno europska društva. Vidimo što se događa u Njemačkoj, ali slična je situacija i u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, o Francuskoj da ni ne govorimo. Multikulturalizam je rezultirao paralelnim drušvima, ozbiljnim rascjepima i sigurnosnim izazovima, kao što navodite.

Međutim, ključni politički akteri – vlade, mediji i nevladine organizacije svakodnevno nam ponavljaju da su nacionalna i homogena društva, zapravo, „bolesna“ društva. Ovo se osobito odnosi na istočne Europljane koji nisu imali iskustvo masovne migracije i koji žele zadržati osjećaj nacionalne kohezije. Ipak, EU u svom postkolonijalnom pohodu prema europskom istoku, ne dopušta zadržavanje vlastite perspektive, niti pozivanje na vlastito iskustvo. Masovna nas imigracija obogaćuje svojom raznolikošću, novi ljudi donose novu kulturu, nove stavove, nove jezike, novu kuhinju, stalno su prisutni stereotipi. Kao da je riječ o turističkoj ponudi! Nacionalna država je „out“ ona bi se prema viziji trenutne europske globalističke elite trebala transformira u otvorenu zajednicu koja udomljava različite identitete, zbog čega migracijska politika postaje jedna od najvažnijih.

Europski lideri i mainstream mediji i dalje trabunjaju o integraciji i asimilaciji milijuna migranata, vjerujući još uvijek da će oni objeručke prihvatiti liberalne vrijednosti Zapada – seksualne slobode, emancipaciju žena, novoustoličene i ozakonjene stavove prema seksualnim manjinama itd. Vrlo je zanimljivo pitanje – zašto brojne feminističke udruge koje su napravile biznis od „nasilja nad ženama“, nisu uopće reagirale na masovna silovanja koja su se proteklih godina događala i još se uvijek događaju u zapadnoeuropskim zemljama.

Utjecaj masovne migracije na promjenu europskog identiteta već je vidljiv, to je proces koji će se nastaviti ako se europska politika ne promijeni. Naime, od Gibraltarskih vrata do najsjevernijeg norveškog rta, milijuni ljudi različitog etniciteta, udruženi u zajedničkoj vjeri, intuitivno teže ostvariti svoj životni san, svoju egzistenciju i u tome ih ne mogu spriječiti tlapnje o vrijednostima zapadne civilizacije koja je i onako dovedena na rub opstanka poradi partikularnog užitka pojedinaca otuđenih od obitelji, od društva, od vlastite tradicije i kulture, od kršćanstva, te na kraju od bilo kojeg zajedništva.

Migranti nastupaju zajedno, u svom pohodu na Europu muslimani svih zemalja ujedinjeni su kao proleteri XX. stoljeća, te su itekako sposobni svojom vjerom u Allaha dati smisao prostoru Europe koji je ostao bez smisla. Zdrav razum mi govori da se neće muslimanski vjernici iz subsaharske Afrike, iz Maroka, Alžira, Libije i Sirije, iz Iraka, Irana, Afganistana… preobratiti na kršćanstvo, nego će Umma (zajednica vjernih) uvući i Europu u svoj teritorij. Europa, otuđena od vlastite povijesti, i ne primjećuje promjene koje su već nastale. Ono nadahnuće koje je guralo kršćansku renesansnu Europu prema zrelosti baroka i životnoj filozofiji prosvjetiteljstva temeljenoj na razumu i znanosti, izdahnulo je i to najprije u srcu Europe. Vidimo, a ne želimo vidjeti da na mjesto jedne vjere dolazi druga, svježija, snažnija i pogubnija za starosjedilačke europske narode.

Migranti kao topovsko meso i ratnici nekih novih ratova?

Pisali ste i o primanju stranaca u njemački Bundeswehr. Što nam možete o tome reći?

Da, nedavno smo imali prilike vidjeti da Njemačka, nakon Velike Britanije, namjerava svoje oružane snage puniti po modelu privatnih vojski, dakle, na regrutiranju stranaca kao profesionalnih, plaćenih vojnika. To je odluka koja je na nož dočekana i u samoj Njemačkoj, budući da same vojne strukture upozoravaju na specifičnosti vojničke profesije, na postojanje posebnog odnosa vjernosti između države i vojnika, zbog čega vojnički identitet ima enormni nacionalni pečat, unatoč bilo kakvom europskom sustavu vrijednosti.

Međutim, Njemačka je suočena s problemom kako osigurati dostatan broj vojnika, odnosno „popunjavanje“ 21 000 praznih mjesta. Njemačka vojska trenutno broji manje od 180 000 vojnika, a očekuje se da će se proces smanjivanja nastaviti, budući da bi do 2030. godine u mirovinu trebala otići gotovo polovica sadašnjih pripadnika Bundeswehra. Američki predsjednik Donald Trump uporan je u zahtjevu da zemlje članice NATO-a povećaju svoje vojne proračune, ali i brojnost svojih vojnih snaga. Njemačka svoje vojne snage ne može popuniti iz „fundusa“ svojih državljana, upravo zbog razloga koji sam već navela, jer se zagubio osjećaj odanosti i pripadnosti svojoj naciji. Nove njemačke, (ali općenito i europske), individualistički i materijalno orijentirane generacije, nemaju izgrađen sustav zajedničkih vrijednosti, ne žele služiti u vojsci, ne žele znati za rat, niti su za njega osposobljene.

Ono što je po meni najsporniji dio ove priče je, sve češće, otvoreno zalaganje establishmenta za regrutiranje mladih muških migranata koji imaju vojno iskustvo (napokon i da to čujemo) u oružane snage europskih zemalja, time i Njemačke. Francuska Legija stranaca služi kao ogledni, uspješni primjer.

Većina stručnih analiza motive imigracijskog „premještanja“ stanovništva, najčešće postavlja u kontekst primarno ekonomskih razloga – migranti mogu nadoknaditi nedostatak radne snage u gospodarstvu Njemačke i najmoćnijih država Europske unije, kako bi se održao postojeći gospodarski rast u nepovoljnom demografskom okruženju najvećih europskih ekonomija. Međutim, preko 90% migranata, pristiglih u Europu, nema obrazovanje ili je ono vrlo nisko. S druge strane, neosporna je činjenica da će u bliskoj budućnosti najveći broj jednostavnih i niskoplaćenih poslova koje bi imigranti mogli obavljati biti automatizirani.

Stoga se postavlja pitanje što s tolikim brojem uvezenog stanovništva? Nakon ovih, sada već jasno izraženih stavova, možemo se zapitati – nije li imigrantska „masa“ pristigla na europske prostore, od koje jedva jedna desetina aktivno radi, zapravo samo resurs za novačenje ljudskog potencijala za europske vojske i njihove američke saveznike za moguća buduća ratna zbivanja, ali i okršaje s vlastitim stanovništvom u slučajevima socijalnih pobuna.

U svakom slučaju, mislim da je riječ o geopolitički motiviranoj migraciji, dobro organiziranoj i cijelo vrijeme pažljivo kontroliranoj s ciljem uvođenja velike mase stanovnika s prostora Bliskoga istoka i Afrike na tlo Europe. Za sada pasivna imigrantska masa indikativno uživa u svim povlasticama svoga položaja, drže se ne kao „robovski radnici“, kako se početkom migrantske krize moglo sumnjati da će završiti, već kao „gladijatori“ pred odlučujuće borbe u areni.

Pitanje svih pitanja je – nisu li oni zapravo topovsko meso i ratnici nekih novih ratova, ako ne i potencijalnog kataklizmičnog velikog europskog rata? Naime, na europskom tlu evidentan je eskalirajući rast vojnih aktivnosti, sve što se na tom planu u Europi odvija doima se kao priprema za rat, a sve geopolitičke postavke gotovo su potpuno identične onima pred Prvi svjetski rat.

Ipak, migranti mogu biti upotrijebljeni i u građanskim, socijalnim sukobima koji bujaju unutar Europske unije. Kao što smo imali prilike vidjeti pokret Žutih prsluka okuplja uglavnom pripadnike domicilnog stanovništva, nezadovoljne građane raspadajuće srednje klase koji zahtijevaju obranu svog načina života i obranu svojih ekonomskih i socijalnih prava. Migranti ovaj sustav vrijednosti ne prepoznaju, njima ne trebaju integracijska obećanja liberalne i raskalašene Europe, ali su zasigurno spremni stati u obranu europskih političkih elita koje im osiguravaju benefite na uštrb euroskih građana. Već sada vidimo da je omjer žutih prsluka i policije na ulicama Francuske gotovo 1:1. Stoga je ova situacija itekako zabrinjavajuća!

Geopolitika Brexita vraća nas na početak 20. stoljeća

Nedavno je britanski parlament odbio Sporazum o Brexitu. Što sada možemo očekivati?

Poraz britanske premijerke, Therese May, u Donjem domu britanskog Parlamenta, nezabilježen je u britanskom parlamentarizmu i da nije bilo ponovnog izglasavanja povjerenja premijerki, tijek zbivanja provocirao bi razmišljanja o državnom udaru. Britanija je trenutno u poprilično konfuznoj situaciji, kao i odnosi Londona i Bruxsellesa. Times tako nedavno navodi da je vlada UK spremna na uvođenje ratnog stanja u slučaju kaotičnog Brexita. Naime, mnoge točke Sporazuma primljene su u britanskim poslovnim i konzervativnim krugovima „na nož“, budući da su shvaćene kao prepreka koja onemogućava Velikoj Britaniji, koja je već sada jedna od top 10 poreznih oaza u svijetu, da nastavi poslovati kao „off shore“ raj, dakle s vrlo niskim porezima i slabom regulativom. S druge strane, londonski je City središte svjetskog biznisa i najveća praonica novca na svijetu, stoga si europski financijski i poslovni krugovi ne žele otežati pristup ovome božanskom mjestu.

Europski je sud pravde, nedavno zaključio da UK ima pravo unilateralno poništiti proces pokrenut čl. 50. Ugovora o EU, međutim to bi zahtijevalo suglasnost svih ostalih 27 članica. Zagovornici tvrdog Brexita smatraju da sporazum ostavlja Britaniju pretijesno vezanu uz EU, dok proeuropski orijentirani kozervativci smatraju da je sporazum donio najgore – gubitak koristi od članstva i prava glasa o pitanjima EU, uz nastavak obveze da se ponašaju po pravilima EU. Ova pravna, birokratska i politička trakavica će se zasigurno nastaviti godinama potkopavajući pri tom i onako krhku stabilnost EU.

Međutim, željela bih reći nešto drugo! Naime, pobjeda pristaša Brexita vrlo je znakovito geopolitičko pitanje koje zahtijeva razumijevanje britanskog geopolitičkog odnosa prema Europi koji uključuje različite dimenzije njenog geografskog (otočnog) položaja, kao i razumijevanje povijesnog konteksta, te geostrateških promišljanja ove nekad snažne imperijalne sile. Ideje britanskog geopolitičara, Sir Halforda Mackindera vrlo su relevantne i za razdoblje nakon Brexita (post Brexit eru). Pojednostavljeno,, u središtu geopolitičkog koncepta Mackindera je tzv. Središnja zemlja, tj. Heartland koji predstavlja teritorijalnu, stratešku, sirovinsku, demografsku i političku osnovicu svjetske kontinentalne moći koju kontrolira Rusija, najveći protivnih britanske imperije, te Njemačka jaka kontinentalna sila. Prostor Heartlanda okružen je prostorom unutarnjeg prstena ili Rimlanda. tj. primorskim zemljama koje zauzimaju čitavu Europu (bez Rusije), Sredozemlje, Bliski i Srednji istok, Indiju, Indokinu, Kinu, Koreju, Indoneziju i Japansko otočje. Mackinder najveće geostrateško značenje početkom 20. stoljeća pridaje Europi i Aziji, a glavni takmaci maritimnim silama (Velikoj Britaniji i SAD-U) jesu Njemačka i Rusija zbog čega svaka promišljena strategija britanske vanjske politike i njenih saveznika treba spriječiti ove zemlje da ovladaju prostorim Euroazije.

Ovaj strateški koncept, Velika Britanija njeguje i danas. Naime, iako članica Europske unije od 1973. godine, Velika Britanija nikada nije prihvatila kontinentalni identitet, niti sustav europskih vrijednosti. Britanski interesi, kao i njeni vanjskopolitički potezi najprije se podudaraju s interesima Sjedinjenih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda, dakle, skupine anglofilskih država (Commonwealth) s kojima dijeli zajednički sustav vrijednosti, te jezik. Još je slavni francuski predsjednik, General de Gaulle protiveći se ulasku Velike Britanije u EZ, smatrao da se radi o ulozi trojanskog konja koju bi Britanija odigrala za američke interese u integriranoj Europi. Opće je poznato da je Velika Britanija često kočila jače procese integracije, odbijala ući u monetarnu uniju, oduvijek je zahtijevala i imala povlašteni položaj unutar EU.

Suočena s rastućim ambicijama Njemačke, Francuske, kao i same Europske unije nakon hladnog rata, te brojnim izazovima (od migracija, terorizma…) koji destabiliziraju europski kontinent, osobito novom ulogom Rusije, Velika Britanija se odlučila distancirati od zbivanja u Europi, ali i upravljati njima. Nakon Brexita postupno se kristalizira sasvim nova geopolitička, otočna pozicija Velike Britanije koja će se (bez obzira na trenutni animozitet Trump – May) još snažnije osloniti na Sjedinjene Države, te s pozicija atlantizma graditi (ili obnavljati) svoj globalni, imperijalni utjecaj (Global Britain). Britanija i dalje ostaje geopolitički oslonac Sjedinjenih Država unutar EU, a upravo putem niza vojnih i trgovinskih sporazuma koje već sklapa, kao i čelne pozicije unutar NATO-a, Velika Britanija će održati, možda čak pojačati svoj utjecaj na prilike u Europi.

Nadalje, Velika Britanija vrlo je prisutna na Balkanu, njen utjecaj na rješavanje krize u regiji, malo poznat javnosti, zapravo je presudan. London, također, osnažuje svoje veze sa zemljama srednje i istočne Europe koje nizom diplomatskih inicijativa okuplja, te tako namjerava zadržati utjecaj na prilike unutar Europske unije i kada više ne bude član. Ova skupina zemalja, sve utjecajnija (očekuje se da će to biti osobito nakon izbora za Europski parlament) može preko institucija EU osigurati Velikoj Britaniji izravan utjecaj na političke odluke EU. Istovremeno, preko ovog bloka zemalja, Velika Britanija gradi cordone sanitaire prema Rusiji, te onemogućava njeno zbližavanje s britanskim takmacima u Europi – Njemačkom i Francuskom.

Dakle, geopolitika Brexita vraća nas na početak 20. stoljeća. Antagonizmi i borba za utjecaj i resurse među velikim silama rezultirali su s dva svjetska rata i strašnim posljedicama. Novo odmjeravanje snaga već je započelo, ozbiljno je pitanje može li Europa izbjeći kaos.

Istrošena matrica europskih političkih sustava

U svibnju nas očekuju izbori za Europski parlament. Jesu li po Vama realne procjene da bi antisistemske, euroskeptične i tzv. populističke stranke mogle dobiti trećinu mandata? I što znači jačanje tih stranaka, koji su tome uzroci?

Tijekom protekla četiri desetljeća, nova europska postnacionalna globalistička „aristokracija“, ekonomskom je represijom europsku srednju klasu pretvorila u prekarijat bez budućnosti, te proizvela nejednakost nezabilježenu u povijesti. Zapadne demokracije danas su nesumnjivo u krizi – mala izlaznost birača, kao i mala potpora političarima kao „robi“ na političkom tržištu, jasno ukazuju na izlizanost, sve više i neprivlačnost modela liberalne demokracije, stoga i potrebu njegovog popravljanja, kao i razmatranja drugih modela upravljanja državom i društvom. Evo, nedavno smo imali prilike vidjeti kako se predsjednik Macron, svjestan dimenzije sukoba koji potresaju Francusku, morao populistički obratiti vlastitoj naciji s kojom nastoji uspostaviti novi društveni ugovor. Alternativa koja mu stoji na raspolaganju jesu samo sve brutalniji oblici zakonske ili policijske represije.

Ono što osobito upada u oči je činjenica da revolucionarna zbivanja potresaju ključne zemlje Europe, „stare“ demokracije – Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku koje nas desetljećima nasilno podučavaju demokratskim standardima. Pokret žutih prsluka, konfuzni događaji oko Brexita ili neuspjeh stranaka vladajuće koalicije u Njemačkoj, uzdrmali su temelje vlasti triju najjačih lidera Europe – Emmanuela Macrona, Therese May i Angele Merkel, te jasno ukazali na istrošenu matricu europskih političkih sustava. Naime, niti njihove etablirane političke stranke, kao ni vladajuće političke grupacije unutar struktura Europske unije nemaju rješenja, ni odgovore za brojne socijalne i ekonomske izazove u tim zemljama, ali i šire unutar EU-a. Ovi izazovi uključuju, ne samo Brexit, već i socijalne posljedice ekonomske krize 2008. godine, veliku migrantsku krizu koja od 2015. godine neprekidno ugrožava Europu, ali i unutarnje europske migracije o kojima se vrlo malo govori, a koje devastiraju istočnu i južnu Europu, te ekonomiju koja je tijekom godina mijenjala svoje oblike s tim što se industrijska baza sve više gubila i prelazila na uslužnu ekonomiju.

Ostaje otvoreno pitanje kako će se neprilike koje su snašle vodeće europske lidere odraziti na „krvnu sliku Europe“ nakon izbora za Europski parlament u svibnju 2019. godine, jer je za očekivati da će tri, do sada vladajuće grupacije – Europska pučka stranka (kršćanski demokrati koji promiču politiku neoliberalnog desnog centra), europski socijalisti (neoliberalni lijevi centar) i liberalna grupacija (neoliberali) koje su do sada bile neupitni stupovi europskog poretka, očekivano slabiti zbog pomicanja političkog spektra udesno. Vidimo da se i žuti prsluci politički organiziraju, te najavljuju izlazak na europske parlamentarne izbore. Antisistemske političke stranke, koje već obnašaju ili sudjeluju u vlasti širom Europe, zahvaljujući „autokratima“, „populistima“ – Orbanu i Salviniju – ubrzano se povezuju, svojim programima, danas, objedinjuju ono što građanima Europe treba – antiliberalne vrijednosti ljevice (socijalnu jednakost, stabilnost zaposlenja i prihoda, pravdu…) s neliberalnim vrijednostima desnice (konzervatizam, jaka država, antiimigrantska politika…). Osobno odbijam pojmove populizam, kao i dihotomnu podjelu na desnicu i ljevicu, budući da ona u eri tehnokratske vladavine i nadnacionalnog elitizma, postaje potpuno besmislena.

Bilo da glasaju za ljevicu ili desnicu, ljudi danas glasaju za kapital, protiv sebe i svojih socijalnih i ekonomskih interesa. Zahtjevi Žutih prsluka u Francuskoj, izazvali su kod nas podsmjeh, budući da većina analitičara smatra da se radi o nerealnim zamislima. Naglašavam da su ovi zahtjevi – promjena radnog zakonodavstva u korist zaposlenih, ukidanje politike štednje, renacionalizacija javnih službi, progresivni porez na dohodak, zaštita francuske industrije i zabrana njenog preseljenja, zabrana rasprodaje državne imovine, ograničenje cijena najma i rješavanje problema beskućnika, te niz drugih važnih koji se odnose na osmišljavanje ključnih javnih politika, vrlo ozbiljne teme o kojima se (i sve više će) i te kako raspravlja u Europi. Kada građani traže maksimalni omjer plaća 1:12 (najmanja 1300, najveća 15000 eura) radi se o bitnom i smislenom zahtjevu koji se otvoreno suprotstavlja interesima krupnog kapitala. Velika je sramota Europske unije i političkih elita što građani ove zahtjeve, koji su do prije dvadesetak godina bile uobičajeni dio socijalnih politika europskih zemalja, danas moraju izboriti u krvavim okršajima s policijom.

Nastavak stare imperijalističke politike razvijenih zemalja

Može li u godinama koje slijede doći do disolucije EU ili u blažoj inačici do stvaranje tzv. Europe više brzina? Vidimo, naime, da se EU suočava s brojnim problemima koje osovina Berlin-Bruxelles očito ne može riješiti…

Danas se Europska unija sučeljava s gigantskim nestabilnostima na barem dvije razine. Na jednoj je sraz između neoliberalne ekonomije i europskih tradicionalnih vrijednosti (ili bolje reći zdravog razuma), dok je na drugoj otpor suverenističkih, nacionalnih snaga protiv agende centralizacije Europske unije i stvaranja nadnacionalne integracije s imperijalnim ambicijama i težnjom geopolitičkog pozicioniranja najmoćnijih europskih zemalja. Europa dviju ili više brzina nije posljedica neuspješne prilagodbe novih članica (i onih koje se članstvu nadaju), riječ je o sustavnom projektu obnavljanja imperijalnog poretka u Europi na kojem se neumorno radi još od završetka Hladnog rata. Radi se o novoj globalnoj imperijalnoj / post-kolonijalnoj strategiji EU-a, u kojoj se duboko kodirani i uspostavljeni obrasci nejednakosti, hijerarhije, isključenosti i moći snažno odražavaju na suvremenim obrascima vladavine Europske unije. Sasvim su vidljive razlike već između prebogate europske jezgre (zapad – sjever EU-a) i europske poluperiferije (starih mediteranskih članica – osobito je tragičan primjer Grčke i Italije), a da ne govorim o devastaciji poluperiferije (Nove Europe, osobito Baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske i Hrvatske). Zemlje Višegradske skupine, unatoč problemima koje imaju, ne pristaju na namijenjenu (pseću) kućicu i zato ih europske elite sotoniziraju.

U svakome slučaju, dio je to nastavka stare imperijalističke politike razvijenih zemalja (europske jezgre) koja uključuje političko – korporativnu spregu, a koja osigurava uspješnu ekonomsku i financijsku ekspanziju prema nerazvijenima – u ovom slučaju – europskom istoku i jugoistoku. Politiku proširenja, u tom kontekstu, možemo promatrati tek s aspekta neravnoteže moći između Zapadne Europe i europske periferije koja podsjeća na „civilizacijske standarde“ koje su u 19. stoljeću razvile europske imperije pri sklapanju ugovora s ne-europskim državama.

Međutim, kao što sam već spomenula, tri vodeće europske zemlje – Njemačka, Francuska i Velika Britanija (ali i druge zemlje europske jezgre) su u izrazitoj krizi, postaju epicentar turbulentnih zbivanja na europskom kontinentu. Ovo se može objasniti u kontekstu geopolitičkih teorija Heartland – Rimland, međutim, oduzelo bi nam prilično prostora. Vidimo da je riječ o tektonskim poremećajima koji europske elite nastoje riješiti stvaranjem nadnacionalne, superdržave za što nemaju političku snagu. Pod uvjetom da su uopće dorasle naraslim izazovima, elite EU-a trebaju se suočiti sa svojim stvarnim problemima. Neprijatelj EU nije ni Rusija, ni Kina, čak ni Trump, val toliko omraženog populizma rezultat je činjenice da europski političari ne odustaju od svojih politika, čak i dalje nastavkom politike štednje i pogodovanja kapitalu uporno dolijevaju ulje na vatru. Europska je unija, nesumnjivo, u terminalnoj fazi, nagomilani problemi europskih integracija koji se ne rješavaju, svakako dovode u pitanje njenu opstojnost.

Balkan je nesumnjivo važan Rusiji

Kako komentirate geopolitičku i sigurnosnu situaciju u hrvatskome balkanskom okruženju – Srbija, BiH… Može li doći do novih sukoba?

Nakon gotovo tri desetljeća primjene različitih koncepata i strategija Zapada, mantri „europerspektive“ – tzv. Zapadni Balkan je zapravo nigdje. Od obećanog prosperiteta i stabilnosti nema ništa, a zaostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost, masovno iseljavanje, propast javnih politika, kontinuirano gospodarsko urušavanje, te naposlijetku ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Kako vidimo, na Zapadnom Balkanu donedavno zamrznuti konflikti, užurbano se „odmrzavaju“, zbog čega regija posljednjih godina postaje poprište sve izraženijeg rivalstva Zapada i Rusije, a u igru ulaze i drugi akteri – Turska, Kina, Iran, Saudijska Arabija, dakle, tko stigne.

Naime, „novi hladni rat“ (ili tinjajući stvarni) koji se odvija na prostoru Bliskog istoka, Crvenog mora i Perzijskog zaljeva ima tendenciju širenja na cijeli bazen Sredozemlja, time i na Balkan. Svaka od navedenih suprotstavljenih strana nastoji transformirati geopolitičku ulogu i značaj regije, te je u cjelosti (ili bar djelomično) uvući u okrilje vlastite interesne sfere. Budući da slabe države regije nemaju zajedničke institucionalne mehanizme, bilo diplomatske, političke, sigurnosne, pa niti gospodarske suradnje (u ovoj bi priči i Hrvatska imala posla) pomoću kojih bi se Balkan mogao pokušati nametnuti kao geopolitički subjekt, regija je već desetljećima samo nesretni geopolitički objekt ili eksperimentalni lonac u kojem velike sile kuhaju s neprovjerenim recepturama.

Tri tinjajuće krize na prostoru regije – Kosovo, Makedonija i Bosna i Hercegovina eskaliraju, rekla bih, manje pod utjecajem postojećih etničkih napetosti i stvarnih netrpeljivosti, a znatno više usljed višedimenzionalnih (najprije trgovinskih) konfliktnih interesa velikih sila i njihovih nastojanja za potpunim (SAD, NATO, EU) ili djelomičnim (Rusija, Turska) otvaranjem kišobrana nad regijom.

Balkan je nesumnjivo važan Rusiji (kao izlaz na Jadransko more), što je Putin i potvrdio svojom posjetom Srbiji, ali ipak ne poput Ukrajine (Krim je ključan za kontrolu Crnog mora) ili Sirije (ruske vojne baze na Mediteranu). Iako Rusija regiju više ne promatra kao vlastitu sferu interesa, ipak joj nije ni na kraj pameti povući se s Balkana, prvenstveno zbog limitiranih, ali vrlo značajnih ciljeva. Naime, za Rusiju koja je snažno fokusirana na energetski sektor, Balkan je važno tranzitno središte za transport ruske nafte i plina prema zemljama Zapadne Europe. S druge strane, i Turska pokazuje da želi biti vrlo utjecajni „igrač“ u regiji, što se potvrdilo i prilikom nedavne posjete naše predsjednice Erdoganu kada je turski predsjednik dao naslutiti da će se Turska uskoro uključiti u rješavanje prvenstveno situacije u BiH.

Do sukoba definitivno može doći, prvenstveno onih tinjajućih, proxy, malih, za velike sile uvijek korisnih ratova koji mogu do temelja destabilizirati regiju. Hrvatska, pod utjecajem izvanjskih mentora, odbija preuzeti inicijativu u odnosu na svoje susjedstvo i to nam se itekako može obiti o glavu.

Na globalnoj razini imamo trgovinski rat SAD-a i Kine, nadmetanje u naoružavanju i energetskim projektima SAD-a i Rusije, a dolazi i do jača niza regionalnih aktera. Ide li svijet neupitno prema multipolarnosti?

Nakon završetka Hladnog rata, dotadašnji bipolarni svijet postao je unipolaran u čijem su se središtu našle Sjedinjene Države kao globalna supersila čija se globalna moć temeljila na četiri elementa: globalnoj vojnoj moći, globalnom gospodarskom utjecaju, globalnom kulturno-ideološkom utjecaju i globalnom političkom utjecaju. Iako se, početkom devedesetih, činilo da se na svjetskoj političkoj sceni javljaju novi rivali, poput gospodarski snažnih država – Japana, Njemačke, ali i ujedinjene Europe, uskoro se pokazalo da ekonomsku moć koje su ove sile, nesumnjivo imale, nije uvijek moguće pretvoriti u geopolitički utjecaj.

Međutim, pitanje je zbog čega SAD nisu uspjele taj blistavi trenutak – unipolarni moment – pretvoriti u vječnost, u unipolarnu eru. Uspon drugih sila, poput Kine i Rusije, a koje ugrožavaju blaženstvo dominacije Amerike, počiva na pobuni i otporu protiv marginalne pozicije koju im je ova supersila namijenila, a u koje su ove zemlje uložili sveukupne nacionalne resurse. Dakle, još od osamdesetih godina prošlog stoljeća zapadni je turbo-kapitalizam pohlepno profitirao na obliku neorobovlasništva kojeg je razvio u kineskim specijalnim ekonomskim zonama. Za zapadne elite, Kina je desetljećima izvor jeftine radne snage, podjednako kao i ranjiva Rusija tijekom devedesetih, stoga su nastavile živjeti u uvjerenju da ove dvije zemlje nikada neće biti u stanju da akumuliraju dovoljno znanja, a osobito političke i vojne moći, te se geoekonomski i geopolitički suprotstave zapadu.

Kina nikada nije iskazala interes za članstvom u „zapadnom klubu“, niti za njegove političke vrijednosti, međutim, taj interes je kontinuirano prisutan kada je riječ o ekonomskim koristima koje im je pružao zapadni liberalni poredak. Međutim, „silovanje“ Rusije reformama slobodnog tržišta prema receptu Chicago boysa osiguralo je maloj skupini danas nemjerljivo bogatih oligarha – Mikhailu Khodorkovskom, Borisu Berezovskom, Romanu Abramovichu… preuzimanje resursa i ekonomije izmučene preporučenom „šok terapijom“. Raspad zapadnoga unipolarnog momenta, pored geopolitičkog, ima znatno nepovoljniji geoekonomski aspekt – gubitak utjecaja, moći i profita zapadnih političkih i korporativnih elita. Ipak, liberalni svjetski poredak nije ni liberalan, ni svjetski, a kamoli poredak.

Zemlje na prostoru Azije – Kina, Rusija, Turska i Iran mogu biti opisani kao autoritarni sustavi, međutim vrijednost koju najviše cijene je nacionalni suverenitet – to je njihov konceptualni kontrapunkt, odgovor ili otpor prema liberalnom poretku (kaosu). Nakon slavne priče Fukuyame o kraju povijesti (pobjedi zapadne liberalne demokracije), vrijeme je da se Zapad probudi i shvati da se nalazimo u vremenu multipolarnosti, suočeni sa dva snažna protivnika koja svojom suptilnošću, vizijom i tehničkom sofisticiranošću prijete zapadnom tipu demokracije. Osobno žalim za premoći zapadne civilizacije, nisam sigurna u beskonfliktnost novog međunarodnog projekta u nastajanju, ali čini se da nema šanse da oholi Zapad počne slušati Confuciusa. Zaista, na žalost!

Kako gledate na položaj Hrvatske u aktualnim geopolitičkim preslagivanjima?

Ono što je problematično u Hrvatskoj politici je svakako, tzv. kolonizacija svijesti, bespogovorno smo se odlučili za status vazalne zemlje europske periferije. Godinama već odustajemo od svojih vrijednosti, te bez ikakvog kritičkog odmaka, nastojimo na hrvatsko društvo preslikati univerzalističku ideologiju Zapada. Odustajanje od nacionalnog, etničkog ili vjerskog identiteta, krajnji individualizam, poništavanje tradicionalnih vrijednosti (obitelj, brak), te snažno promoviranje rodne ideologije, feminizma, inženjerstva i tehnološkog napretka (progresa), uz izostavljanje etičkog i moralnog aspekta bilo individualnog, bilo društvenog djelovanja (što dokazuju brojne afere u visokoj, državnoj politici), bitna su obilježja našeg novog europejstva.

Posljedicu su vidljive posvuda – u masovnom iseljavanju, nezaposlenosti, demografskom kolapsu, dubokom socijalnom raslojavanju, činjenici da postajemo banana država. Struktura hrvatskog gospodarstva, tj. odricanje od know-how (uništavanje brodogradnje i drugih industrija) i orijentacija na turizam ogleda se u sramnoj ponudi radnih mjesta koja jasno pokazuje u kojoj smo se mjeri, zahvaljujući političkim elitama, pretvorili u sluge i najamnu, potplaćenu radnu snagu stranog kapitala i njihovih domaćih eksponenata. Za razliku od nas, susjedna Slovenija svoje je društvo uredila znatno bolje – ravnomjeran regionalan razvoj, iseljavanje neznatno, svojim je gospodarskim statusom sve bliža zemljama europske jezgre.

Što se tiče geopolitičkog preslagivanja u regiji, Hrvatska je članica EU i NATO-a čije će politike slijediti, ali ne bi trebalo uvijek na uštrb vlastitih nacionalnih interesa. Trenutno se interesi velikih sila prelamaju oko niza situacija – od već zaboravljene afere Skripal, kupnje zrakoplova, izgradnje Pelješkog mosta kao prvog projekta kineske inicijative One Road One Belt u Hrvatskoj, Agrokora, LNG-a itd. Kontekst vrlo isprepletenih interesa i zaoštrenih odnosa između vodećih aktera – SAD-a / Rusije / Europe / Kine, svakako se snažno odražava na Hrvatsku. Hrvatska treba aktivnu vanjsku politiku koja će se orijentirati na nekoliko ciljeva – zaštitu hrvatskog naroda u BiH, uz podršku njegovoj konstitutivnosti, zahtijevajući potpuno ravnopravnu ustavnu, institucionalnu i političku poziciju u odnosu na Bošnjake i Srbe, uređivanje odnosa sa Srbijom koje opterećuju brojna bilateralna pitanja između ostalog nestalih i univerzalne jurisdikcije.

Ipak smatram da ne smijemo podržavati njenu daljnu dekompoziciju, zapravo čerupanje njenog teritorija i stvaranje drugih državnih projekata, jer bi se time mogli suočiti s vrlo nepredviđenim sigurnosnim izazovima. I naravno, Hrvatska treba promišljenu politiku balansiranja između prisutnih globalnih „vukova“, što nije jednostavno, ali nije nemoguće.

 

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo